Piše: Dragan Bursać 6uka

Markovo mišljenje

Ušlo se u godine kad smo naše rođendane, derneke i slučajna opijanja zamijenili dječijim rođendanima. Dakle, opijamo se, samo su nam umjesto kafane i (polu) lijepe krčmarice alibi za okupljanja mala zujala koja sa hordom dinosaurusa letaju oko nas. A mi jednako ločemo i pabirčimo iste teme. Tu i tamo, neka majka se prodere:

-Jano, ne tuci Stefana, ti si curica!

Već se da naslutiti profil Jane, majke joj, a u budućnosti,  bogme, i Stefana.
Nego, povede se razgovor kako je nastavnica na času likovnog dala djeci zanimljivu temu. Naime, vodenim bojicama, morali su da nacrtaju stradanje srpskog naroda u Jasenovcu.

Bio sam kao maljem opaljen. Prvo, nisam vjerovao da je to istina, a onda mi je Marko sam to potvrdio i donio corpus delicti. Na povelikom listu A2, bilo je nešto crne boje, neki krugovi, spirale iz kojih su sivom bojom izbijale silnice, koplja, šta li?

-A vidiš, čika Dragane, ove lobanje između krugova su kao u Hari Poteru, znaš, ja nikad nisam vidio mrtvog čovjeka, osim na filmu i u Call of duty, ali to se ne važi, je li tako?
-Ne važi se, valjda, otpuhnuh...Pa, šta vam je rekla nastavnica? Jeste li baš morali to crtati?
-Jesmo, svi. Rekla je da smo iz vjeronauke, a i iz poznavanja društva u četvrtom, svi učili o Jasenovcu, pa da nacrtamo kako su se mučili Srbi i Jevreji i kako su ubijani. I još je rekla da nam roditelji kod kuće pomognu ako ne znamo sami.
-Pa šta znaš o Jasenovcu Marko?
-Sve što smo učili. Znam da je tamo mnooogo naših, mislim Srba pobijeno, a ubile su ih ustaše, a to su Hrvati bili. I to je genocid. Jeli tako čika Dragane?
-Jeste, sve je tako, samo nisu svi Hrvati bili ustaše. A jesi čuo za neki drugi genocid, Marko?
-Jesam, kako nisam, to je bilo u Njemačkoj, ali to su Švabe, pa njih ne moramo crtati. Meni ova slika nije dovršena, znaš. Moram još staviti krst i crkvu kako gori. To je rekla nastavnica. A koje je boje vatra, za crkvu da je zapalim, mislim na slici?
-Paaa, crvene, žute i malo narandžaste, promumlah.
-Onda ću sve tri pomiješati, tako je najlakše, a krst će biti isto crn i crkva braon, jel' može?
-Može, može. Nego, Marko, junače, jeste li štogod učili o ovom ratu, je li bilo i ovdje genocida?
-Paaa, bilo je malo u Bratuncu, ali to ne znam baš najbolje, učićemo kasnije. To kad budemo išli na vojno groblje na parastos.
-Idete na parastos????
-Ih, pa ti ništa ne znaš, čika Dragane. To je najbolje, onda trčimo napolju, a učiteljica, znaš to je bilo u četvrtom razredu, dere se na nas da se smirimo i da se svi fino prekrstimo. Jedan Jovo nije se znao prekrstiti, pa smo mu se smijali.
-A, niste učili ništa o Srebrenici?
-Ma, pusti ga Dragane na miru, sruči se na mene salva ,,dobronamjernih“ majčinskih glasova. Pa, nije dosta što im ispiraju mozgove sa ovim budalaštinama, nemoj maltretirati dijete.
-A, ne maltretira mene čika Dragan, i on je profesor, samo da znate, krenu u moju odbranu i kontranapad Marko sveznajući. Jesmo, učili smo i o Srebrenici. Tamo je bio jedan čika Orlić koji bio mnogo zao i ubijao mnogo Srba, kao u Jasenovcu. Kasnije su ga uhvatili, pa pustili, ne znam zašto.
-Misliš Naser?
-Pa to sam rekao, vadi se Marko, on je musliman, znaš?
-Znam, znam...vidim dobro su vas podučili.
-Jesu, a ja sam već sad najbolji iz istorije, samo loše crtam. Vidiš na šta mi liči ovo, reče i gurnu mi opet narisan list koji je mirisao po vodenim bojama i djetinjstvu.
-Meni je sve to u redu, tamno je, baš kao što vam je nastavnica i rekla, a i lobanje si prilično dobro nacrtao. Još zapališ crkvu i to je to, više sam za sebe proanalizirao Markovu Gerniku.
-Ništa ovo ne valja, samokritičan je Marko, jedna Milica je još na času nacrtala sve i Ustaše i neke mršave ljude, znaš to su bili Srbi, samo ružniji od gladi, i neki nož i neki, kao, kao čekić, kojim su ustaše udarale u glavu Srbe dok ne umru, to smo učili, trebalo je i to staviti, a ja nisam. Ona je odmah dobila peticu i sad kući može da se igra.
Ostao sam pri svome da mu je umjetničko djelo jako dobro i nekako ga ubijedio da osim paljenja narečene crkve ne radi neke veće intervencije na svom radu prvijencu na temu genocida. Za početak je sasvim dosta.

Stručno mišljenje

E sad, sve ovo me nagnalo da potražim stručno mišljenje. Porazgovarao sam o ovoj temi sa dr. Srđanom Dušanićem, profesorom socijalne psihologije.

G-dine Dušaniću, kako je moguće da se desi ovakav slučaj, koji sasvim sigurno nije usamljen?

Pomenuti slučaj se uklapa u opštu praksu sa balkanskih prostora da se sopstvena stradanja na svaki mogući način što intenzivnije isprate što kroz medije, izgradnju  spomenika, pisanje sumnjivih istraživanja i knjiga o tome, pa eto i kroz dječije radove u školi. Kao da u cijelom regionu postoji takmičenje ko će više dokazati krivicu onog drugog...  Uplitanje škole i djece u sve ovo je dodatno opasno jer u startu programira djecu da prema nekoj drugoj grupi  tj. naciji imaju predrasude i neprijateljske stavove (poznato je da već sa  tri godine djeca usvajaju predrasude). Ono što  pri tome dodatno iritira je da na skoro svim stranama ne možete da vidite ni zrno elementarne objektivnosti, težnje da se uvidi da je i druga strana imala žrtava i da je i vaša strana vršila zločine.

Šta dobijamo obilježavanjima sopstvenih stradanja?

Neko će reći ''pa žrtve su i zaslužile pomen''. Ja sam više za to da se priznanje žrtvama oda tako što će se država revnosno brinuti o njihovim potomcima, a ne praviti od njih socijalne slučajeve što je najčešće slučaj na ovim našim prostorima.  Smatram da  su ta obilježavanja od strane političara najčešće manipulativnog karaktera, imaju za cilj da se političari prikažu kao neki dušebrižnici i pokupe pokoji politički poen ili da kroz naglašavanje etničkih konflikata po ko zna koji put zbiju naciju uz sebe a protiv onih ''drugih''. Međutim, daleko veći problem je u nečem drugom.  Dugoročno stalni pomeni i podsjećanje na stradanja i zločine vode do nečeg sto je jedan  naš profesor (Branko Milosavljević) nazvao ''samoživi arhiv neprijateljstva''. Arhiv neprijateljstva je memorisani i uskladišteni rezervoar neprijateljstva prema određenim grupama koji je rezultat dugoročnih konflikata sa tim grupama, ali i stalnih podsjećanja na iste. Takav jedan arhiv neprijateljstva zovemo samoživim jer je često nepredvidiv i u određenim okolnostima može kao vulkanska lava ponovo da prokulja i eksplodira. Dakle, stalno podsjećanje na određena stradanja u značajnoj mjeri stvara potencijal da se nešto slično ponovo dogodi. Kroz ove faze smo očigledno prošli već dosta puta. O nečem sličnom je pisao i Andrić u članku ''Pismo iz 1920. godine''.

Kako izaći iz spirale zla, koja očigledno na ovom području jako dobro egzistira?

Ako želimo da prekinemo ovaj magični krug (stradanje- podsjećanje na stradanje- mržnja- novi konflikt i stradanje) u kojem svi gubimo,  moraćemo da napravimo iskorak u svijesti i ponašanju. Žrtve treba poštovati intimnije i kroz stvarnu brigu o njihovim potomcima, a sa manje politike i estrade, jer ovo zadnje ionako ne može utješiti porodice žrtava. Koliko god bilo teško i činilo se sada neizvodivim , ''neprijateljima'' i zločincima moramo učiti praštati. Neko će reći da je ovo neka glupava bajka ''mekanih'' ljudi, ja kažem da je to hriščanstvo tj. islam u praksi, isto ono u koje se kune preko 90% ljudi na ovim prostorima! Pa, vjernici, gdje ste? Druga opcija je da se ponašamo po dosadašnjoj matrici i da za 50-ak godina ili čak prije, ponovo prokulja neka nova lava. Ako ste za to, što bi rekao Dirty Harry ''go ahead, make my day'', tj. programirajte i naoružavajte djecu i dalje, ali pri tom ne zaboravite da  štedite za neke nove kovčege!

Tužni epilog

Eto, sad imam i stručnu potvrdu ludila u kome živimo.

Nego, razmišljam poslije svega koliko je ovo društvo otišlo u rodni kraj? Da li je moguće da se u 2011. dešava ovakav idiotluk?
Dakako da se poveo razgovor na temu Srebrenice. Naravno da je Markov rad mogao komotno proći u nekoj bošnjačkoj sredini, samo kad bi crkvu zamijenili džamijom, krst polumjesecom...
Nego, nešto je ozbiljnije na stvari.

Ljudi uglavnom govore kako je Bosna specifična po tome što postoje tri istine i kako je to najgore. Ne. Još je gore što postoji jedna jedina poluistina, carstvo nedorečenog, obrnutog, izvrnutog i neispričanog.
Kako za Marka, tako i za nekog Amara, Ivana, Krešimira...

I nije kriva tu nesrećna nastavnica, nije kriv lokalni paroh, nije kriv polupismeni roditelj, nije kriv čak ni sistem. Krivo je sve to zajedno i mi što gledamo kako nam veliki nacisti od djece prave male friške naciste.

Znati za nacifikaciju, a prećutati je, podjednako je neodgovorno kao i učestvovanje u istoj.
Nego, dobro je to dijete narisalo genocid, onako intuitivno. Kao opšte mjesto zla, bez vjerskog folklora.
Ali, šta će to u njegovoj glavici koja ima tek nešto više od deset godina????

Marko nije kriv.

DEPO PORTAL/a.k.