PišE: Mile LASIĆ

U Ambasadi mi je uskoro po dolasku „upao u oči“ čovjek koji se muvao svuda ali se, zapravo, nije znalo točno čime se konkretno bavi. „Pametan si ti, pametan...“, govorio bi ispitivački, a ja sam opet osjetio prokleti zadah nepovjerenja i spletki kojima je ovaj bivši udbaš zračio. Od kolega ću saznati da je riječ o čovjeku koji se hvali kako je sudjelovao u osnivanju „Patriotske lige“, koji je odmah po osnivanju ponudio svoje usluge, znanje i iskustvo jednoj od vladajućih nacionalnih stranaka, a i brat mu je poznat po tomu što je svoja pravnička znanja stavio u službu dubioznih produzetaka mandata „prvom čovjeku u zemlji“.    

Tečići i daidžići su čekali kao zapete puške. Amidžići su već ranije - u proljeće l994. godine – zauzeli svoje pozicije, od portira i vozača do glavnih pravnih savjetnika i ambasadora. Era radikalnih vjernika-diplomata je bila na redu. Priključice im se - kad za to dođe vrijeme - „rođena braća“, radikalni katolici i ortodoksi diplomate. Oni su bili „dobrodošli“, za razliku od nas protjeranih, koji su završili u egzilima u SR Njemačkoj, Kanadi, Australiji, Americi

„Opet neki pukovnik“, dijagnosticirao sam nepogrešivo, jer me je podsjetio na jednog spletkaroša u vojnoj uniformi u jugoslavenskoj amabasadi u Bonnu s kojim sam cijelo vrijeme bio na ratnoj nozi. No, ostavit ću ovdje tu nesreću po strani, shvatio sam da ovaj bosanski „bivši udbaš“ mora biti zadužen za spletke i raznovrsne mutne političke igre i u Ambasadi i u bh. izbjegličkoj koloniji, jer za drugu vrstu rada mu nedostaje i znanja i volje, jezici itd. Koliko znam, napravio je sjajnu diplomatsku karijeru, jer diplomacija je uvijek onakva kakva je i zemlje koju predstavlja. S raznom „činovničkom i funkcionerskom bratijom“, koja cijeli život zauzima vazan gard i visoke pozicije, drži „kolegije“ a da točno i ne zna što je to što oni, tobož  rade a primaju visoke plaće ni za što, cijelo vrijeme „očekuje unapređenje“ na pozicijama na kojima nisu ostavili traga, imao sam već iskustva u životu, službujući u saveznim organima u Beogradu. Ali, u inozemstvu i kada je zemlja u ratu sve postaje mnogo opasnije. Nepovjerenje povezano s laži i spletkama uzrokuje velike i nepopravljive greške.

Na direktan upit vrlo visoko situiranog kolege u američkoj ambasadi u Bonnu, primjerice  o postojanju tunela ispod aerodromske piste u Sarajevu, dao sam pogrešan odgovor, jer su „oni“ ocijenili da moja malenkost i Amerikanci ne smiju znati „tajnu“. Mojem američkom partneru  je notorna laž morala biti smiješna, ali  mu je i moja pozicija u Ambasadi bivala jasnijom. Sve su prilike, njegovi su „tajnu“ znali, ili će je poslije saznati, ali ja sam bio definitivo smješten gdje mi je bilo mjesto i povrijeđen, uviđajući da lijeporječivost kojom sam barem u početku bio okružen i nije ništa više ni manje nego maska. Ponekad bi mi dali čak i točne informacije, primjerice glede rasporeda plinskih i vodovodnih čvorista oko blokiranog Sarajeva, ali uvijek  su „oni“ morali ocijeniti smije li mi se kazati što je njima svima poznato. „Ista primitivna matrica, isti poluobrazovani balkanski politički genij“, bunilo se u meni.

Kada sam potom odbio nesuvislu ponudu onog već spomenutog mladog njemačkog lobiste da održim konferenciju za novinstvo u Bonnu s pozicije „poštenog Hrvata“, iako to nitko nije baš tako formulirao, ali je to trebao biti odgovor na istup nekog „poštenog Muslimana“, u organizaciji hrvatskog lobija u Bonnu, potpisao sam presudu na svoju bh. diplomatsku karijeru, samo je trebalo još neko vrijeme sačekati da ona bude i napisana. Osjećao sam  da sam napravio jedini mogući izbor. Kao izdajnik svega i svačega već sam  figurirao, ali dati se upotrijebiti u jeftinu propagandnu mašineriju muslimansko-bošnjačke strane protivu iste takve propagande s hrvatske strane, bilo bi suviše nisko, tako sam mislio i tada i danas. Poslije se ne bi moglo reći - služio sam domovini, a ne režimu, a ja sam i iz knjiga i iz života, iz loših primjera drugih tragičara naučio te neke važne distinkcije.U krajnjem, već se tada nisam osjećao obaveznim nijednom režimu, nijednoj stranci, nijednom predsjedniku ili vođi…

Da gradovi u kojima su živjeli moji prijatelji i rođaci nisu gorjeli, da Sarajevo i Mostar u kojima su se moja djeca rodila, nisu spaljivani iz pukog primitivizma, iz potrebe da se zatru dokazi o multikulturalnosti, možda bi se već tada izvukao iz cijele „beskrajne priče o zlu“. Ali oni su ubijani samo zato što su živi primjeri suživota i tolerancije, već desetljećima, a to je ubicama dovoljno uvredljivo, samo po sebi. Biseri su gorili, a ubice su likovale, a to je opet drugim nekim, pa i meni, bilo uvredljivo. Najuvredljivije u cijeloj beskonačnoj krvavoj priči je, ipak, što su  „praoci zla“ skoro ostvarili svoje „bolesne snove“. Skoro da su do kraja realizirali što su njihovi obogaljeni umovi „spakovali“ dok se mladost koju će gurnuti u rat, bez mogućnosti izbora, ljubila u multikulturalnim parkovima, kafićima, školama i na fakultetima. Tko se to u Sarajevu i Mostaru, i drugdje, pitao prije rata s koliko se tko prstiju krsti i da li se uopće križa, tko koju bogomolje posjećuje. Ja nisam tada posjećivao niti jednu bogomolju, a sve sam  na neki način volio – njihovu arhitekturu, unutarnji sklad i ljepotu, pomirenje s prirodom. Ljude iz vjerskih zajednica sam poimao kao i druge javne radnike po njihovim riječima i njihovim djelima. Rijetko bi mi se, nažalost, ukazivala prilika da izdvojim iz općeg sivila „ljudi od vjere“ osobu koja je svjesna poraznosti tolikog uvlačenja crkava i džamija u politički život, maltene pretvaranja bogomolja u centralne i općinske partijske komitete, toliko jakog mirisa tamjana i kandila. U službi naroda i tradicije, kulture i vjere, kako se govorilo, a u bliskim svezama sa šovinističko-nacionalističkim partijama, odgovornim za rat i krvoproliće...

VI

Nisam uspio pobjeći od politike niti bijegom u konzularno-pravnu problematiku u bh. ambasadi u Bonnu. U nenormalna vremena je sve politika. Način kako pozdravljaš i otpozdravljaš, s kim se družiš, tko su ti prijatelji, tko su ti stranke koje te traže, gdje ti žive pojedini članovi obitelji. Ako te ljudi iz bosanskih udruženja i klubova širom Njemačke vole i hvale, ako prilikom pokušaja oružane pljačke u Berlinu ostaneš mirno da sjediš, pušeći cigaretu, a ne bježiš kao zec, i ne bacaš se na pod kao neki „dostojanstvenici“, je sumnjivo i to je već osnova za političke smicalice i manipulacije. A najproblematičnije je što se među ljudima slobodno krećeš i govoriš, i ponašaš se normalno, kao nekada. Da sam ostao relativno dugo u Ambasadi Republike BiH u Bonnu, kako bih postao i nacionalni i međunacionalni izdajnik, mogao sam zahvaliti već pominjanoj podršci i međusobnom razumijevanju s mojim bivšim „sipovskim kolegom“, ali u prvom redu nevjerojatno velikoj podršci bosanskih i hercegovačkih ljudi svih etnija, ponajviše iz bošnjačko-muslimanskog korpusa, smjelo bi se govoriti čak i o svojevrsnom pritisku na Ambasadu da mene i meni slične „ne smiju izbaciti“, rashodovati iz obijesti, glupo i surovo, kako su već bili odlučili i kako su na kraju i učinili. A  i posla je bivalo toliko da se „oproštaj sa nepodobnima“ odlagao. U konzularnoj kancelariji sam čak jedno vrijeme bio i neki «šef», radeći s kolegama na dosadnim ali neophodnim i smislenim poslovima oko putnih isprava, pomažući i oko drugih stvari, ako bi me se pitalo, pišući i prevodeći...                                                          

Vrijedno za pamćenja, po mojem sudu, je posebno bilo dramatično iskustvo s  ljudima koji su navaljivali na prijem u bosansko državljanstvo i, posebice, s onima koji su tražili otpust iz državljanstva. U obje skupine se moglo sresti ljudi i neljudi, očajnika i dobrostojećih, onih koji nemaju izbora i onih koji imaju iluzije s bosanskim, odnosno njemačkim državljanstvom. Tisuće i tisuće je prošlo, po obje osnove, kroz moj  ured, ili sam s njima morao razgovarati na šalteru, kad su me počeli otvorenije šikanirati, vičući da bi me «stranke» čule u toj posljednjoj fazi mojeg boravka u Amabasadi RBiH u Bonnu, „u fazi odlaženja“. Pri prijemu su se, prećutno, bez pisanih uputa, forsirali ljudi islamske vjeroispovijesti, koji su rijetko, ako i ikada boravili u Bosni i Hercegovini, ali tamo su im navodno živjeli rođaci, familije. Bilo je nerijetko smiješno i žalosno kako se poluprimitivni umovi ponašaju pri traženju državljanstva u našoj zemlji, smatrajući da je nesretna uplatnica, u stvari ulaznica, doduše skupa, za sva prava bez ikakvih obaveza. A jedan od zadriglih Sandžaklija me je otvoreno pitao - kako to ti, baš, vršiš prijem u državljanstvo, „ima li ođe neko drugi, podesniji za to ?“ I Albanci i Makedonci su bili dobro došli i s novcem i s religijskom pripadnošću. Uzgred rečeno, slične procese se moglo zapaziti i kod Srba i Hrvata u njihovim predstavništvima. Lov na duše i zbijanje u torove je nastavljen i u izbjeglištvu, u inozemstvu. Među onima koji su odlazili bilo je još zanimljivijeg svijeta, s kojim bi nerijetko ostajao u dužem razgovoru, a ponekad i u prepisci. Neki od njih su žalili i za onom bivšom „velikom domovinom“ i za ovom manjom, ranjenom i u ratu, koja se oficijelno napuštala. Ja sam „odlazećim ljudima“, u čijim sam sudbinama naslućivao i svoju, posvećivao dužnu pažnju. Kao građanski orijentiran službenik građanima zajedničke domovine koju napuštaju jer u njoj nije moguće biti građaninom.

U jedan od najvećih grijehova, po pažljivim bilješkama „udbaša“ ili bilo kojeg drugog „suflera“, potpuno je svejedno, ubrojeno mi je što sam glasno  u Ambasadi, a i drugdje, kao na velikom bošnjačkom skupu u klubu „Behar“ u Berlinu, primjerice, zapjenušanim govornicima precizno poručivao da „u Bosni i Hercegovini ne žive katolici i pravoslavci“, što su sugovornici ili  uvodničari na spomenutom skupu tvrdili, „nego historijski čvrsto oformljeni narodi koji se zovu Srbi i Hrvati, a koji  ravnopravno s Bošnjacima – islamske vjeroispovijesti, te svim drugim koji u BiH žive, mogu napraviti državu građanskog tipa ili nikakve države neće biti“. Pogledajte sami, pak, koliko se iste te, posve stupidne diskusije namjerno održavaju živim i danas ...

Ja i moji drugari u Ambasadi smo, dakle, relativno dugo, „čitavu vječnost“, zapravo,  obzirom na ratne okolnosti, uspijevali u radu Ambasade sačuvati takorekuć starobosanski način življenja i ponašanja. Kerberi zaduženi za duhovnu higijenu su morali dobiti pojačanje iz Sarajeva, ljude s posebnim ovlastima, da bi se okončala tzv. građanska faza u radu bosanske ambasade u Bonnu.U njenom radu, u toj nezaboravnoj prvoj godini, moglo je biti razne vrste propusta, i bilo ih je, ali je većina kolektiva činila sve da se svi  građani BiH, koji su to htjeli i mogli razumjeti, u Ambasadi osjećaju kao u svojoj kući. Nekima se, doduše, nije moglo pomoći. Donoseći predrasude sobom, strahovite iskonstruirane laži, koje su širili duhovni zločinci u medijima i u politici na prostoru bivše Jugoslavije, o Muslimanima-Bošnjacima, a u koje su ti nesretnici povjerovali, bivali bi šokirani normalnošću i korektnošću. Ponekad bi pisali nakon povratka „kući“, zahvaljivali. A ponekad se i psovalo i plakalo...

Meni se, ipak, za najveće zlo uzimalo što sam – zajedno sa istomišljenicima – „Stranku“, kojoj njeni ideolozi tepaju da je stranka svih Bošnjaka, držao daleko, što je moguće dalje od Ambasade, što sam se podsmješljivo odnosio prema njenim „instrukcijama“. A pri tom sam, kao i druge kolege, uvažavao mnoštvo čestitih patriota, među njima i članove „Stranke“, bez čijeg samopožrtvovanja ne bi mogao funkcionirati konzularno-pravni sektor, a niti bi mnoge humanitarne akcije bile provedene. S mnogo taktike i muke igrala se visoka igra, pa su sve do dolaska „predsjednikovih ljudi“ instrukcije „Stranke“ bile samo stvar njenih vođa i vođenih.

Kada su politički procesi u Sarajevu i definitivno bili usmjereni u formiranje triju partijsko nacionalističkih država došlo je i do definitivnog srastanja „Stranke“ i države i u „Alijinom dijelu BiH“, pa se nije više pravila razlika između nekakvih glavnih odbora i ministarstava. O „druga dva pandana“ je, u ovom kontekstu, deplasirano bilo što reći. Ministarstvo vanjskih poslova je bilo prvo na udaru, prema očekivanju, jer je „najatraktivnije“. Uvijek je to tako u siromašnim i ojađenim zemljama. I kapituliralo je, bez većeg otpora. Tečići i daidžići su čekali kao zapete puške. Amidžići su već ranije - u proljeće l994. godine – zauzeli svoje pozicije, od portira i vozača do glavnih pravnih savjetnika i ambasadora. Era radikalnih vjernika-diplomata je bila na redu. Priključice im se - kad za to dođe vrijeme - „rođena braća“, radikalni katolici i ortodoksi diplomate. Oni su bili „dobrodošli“, za razliku od nas protjeranih, koji su završili u egzilima u SR Njemačkoj, Kanadi, Australiji, Americi. A normalan svijet se mogao samo čudom čuditi. Meni  je ostala satisfakcija da sam pokušao, da su me u tom periodu od skoro dvije ratne godine tisuće i tisuće ljudi osjetili za moment dijelom prošlih normalnih vremena, dijelom izgubljene domovine, te zvučna titula „naš Mile“, izgovorena prvi puta od jedne stare nene iz Bosanske Krajine, jedina titula i bogatstvo koje sam u proteklom ratu i mogao zaraditi. Druge sam zanemario ili izgubio, ali ostao vjeran sebi i etici koju sam ponio iz roditeljske kuće...

VEZANI TEKSTOVI:

MILE LASIĆ/ ZAŠTO SAM IZABRAO ‘POGREŠNU’ STRANU (I): Zbog ovakvog SDP-a Hrvati nikada neće osjećati BiH kao svoju domovinu

MILE LASIĆ/ ZAŠTO SAM IZABRAO ‘POGREŠNU’ STRANU (II): Da nije bilo Tuđmanove bolesne opsesije hrvatskim kamenjarom, od BiH bi se još i dalo nešto napraviti!


(nastavlja se)