Piše: Radovan PAPOVIĆ

Privatizacija ili uništavanje domaće privrede

Nekada uspješni privredni kolektivi, a danas propala preduzeća - rečenica je kojom se može opisati sudbina većine privatizovanih domaćih preduzeća. Proces tranzicije domaće privrede sa javnog društvenog vlasništva na privatno, proveden kroz privatizaciju, našu privredu je koštao skupo, pa su nekada uspješna domaća preduzeća sa velikim brojem zaposlenih, izvozom i velikom proizvodnjom otišla pod stečaj, mašine rasprodate, hale zatvorene a radnici istjerani na ulice. Scenarij u većini preduzeća je bio isti: izuzetno uspješno preduzeće u javnoj svojini bi bilo privatizovano, mahinacijama i raznim kriminalnim radnjama bi mu cijelabila oborena a privrednici sumnjivog kredibiliteta bi uspješno preduzeće kupovali ispod vrijednosti; uslijedilo bi neispunjavanje obaveza iz privatizacionog ugovora, postepeno smanjenje obima proizvodnje i broja zaposlenih sve dok preduzeće ne bi otišlo pod stečaj; vlasnik bi imovinu preduzeća rasprodao, proizvodnju prekinuo a radnike istjerao na ulicu.
Tako nam se desilo da u procesu proizvodnje ostanemo bez stotina domaćih preduzeća koja su hranila ovu zemlju, a grupa ljudi se na privatizaciji obogatila pošto je preduzeća kupila ispod cijene a potom sve što je u firmi vrijedilo rasprodali i stekli enormno bogaststvo.

Primjera kao što je Novoteks, Sava, Maglić, Industrija alata Trebinje, Hidrogradnja i mnogi drugih je na desetine a situacija je ista, a jedini koji su ostali kratkih rukava su radnici koji se danas snalaze na sve moguće načine da bi prehranili sebe i svoju porodicu.

"Hidrogradnja" je nekada bilo jedno od najuspješnijih domaćih gradjevinskih preduzeća koje je bilo angažovano na najzahtjevnijim građevinskim projektima u zemlji, a gradili su i širom svijeta objekte na koje su naručioci poslova i danas ponosni. Preduzeće je 2008. godine kupio gigant domaćeg građevinarstva "Integral Inženjering" koji obavlja sve vrijedne poslove u RS, čiji je naručilac Vlada RS. Od tog trenutka ništa u ovom preduzeću se nije pozitivno promijenilo, 300-injak radnika ni danas ne radi, duguje im se preko 40 plata, ne mogu da se liječe, jer im se ne uplaćuju doprinosi a dok oni ne rade "Integral" angažuje radnike iz Slovenije.

"Novoteks", tekstilni proizvođač iz Trebinja, privatizovan je uz mnoštvo nepravilnosti pa je vlasnik pošto nije ispoštovao privatizacioni ugovor i kada je rasprodao sve što je vrijedio a dugove prema povjeriocima i radnicima uvećao, pobjegao a zaposlene ostavio u milost i nemilost stečajnog postupka. Preuzeo je uspješno preduzeće a ostavio nagomilane dugove, neisplaćene plate i firmu odveo u stečaj.

"Industrija alata Trebinje" bio je prije rata, nauspješniji hercegovački privredni kolektiv sa nekoliko fabrika u cijeloj Hercegovini, a danas tek 100-injak radnika radi na proizvodnji keksa i vafla, ali se zato imovina  vlasnika Rodoljuba Draškovića poslednjih godina konstantno uvećava.

Maglić je bio gigant drvne industrije u Republici Srpskoj, a sada je u stečaju, Sava je bila najveći poljoprivredni kombinat, a već godinama na njenim kapijama se nalaze katanci.

Ovakvih primjera neuspješnih kriminalnih privatizacija je još mnogo, i o  njima bi se moglo  pisati i govoriti narednih par godinama a temu opet ne bismo iscrpili, ali ovog puta tema su uspješne privatizacije ili bar one privatizacije za koje aktuelna vlast tvrdi da su bile uspješne.

Aktuelna vlast navodi desetine primjera uspješnih privatizacija, iako smo svjedoci da sve nije baš sjajno kako nam to plasiraju iz Vlade, ali aktuelna vlast posebno je ponosna na dvije prodaje obavljene u svom mandatu: prodaju Telekoma Srpske i privatizaciju Naftne rafinerije u Brodu (zajedno sa rafinerijom  ulja u Modriči i Petrolom). Svaku priliku predstavnici vlasti koriste da se pohvale uspješnim prodajama dva velika državna preduzeća, za koja tvrde da su prodali na najbolji mogući način, ali moramo se zapitati da li je zaista sve tako sjajno i uspješno kao što vlast tvrdi.

Telekom Srpske

Ubrzo po ustoličenju u svoje fotelje, Vlada Milorada Dodika prodala je jedno od najvažnijih domaćih preduzeća Telekom Srpske za iznos od milijardu i 400 miliona maraka i to telekomu  Srbije. Odmah nakon  prodaje počeo se Milorad hvaliti kako je njegova sposobna Vlada prodala Telekom za tri puta više novca nego što realno vrijedi i kako će sada sav novac uložiti u razvoj Republike Srpske i pokrenuti cijelu zemlju u jednom pozitivnom  pravcu. Neukom  čitaocu koji sve saznaje iz centralnog dnevnika RTRS-a ili iz Nezavisnih novina djelovalo bi ovo kao istina, povjerovao bi da je sposobni premijer zaista prodao Telekom za tri  puta više novca nego što vrijedi i da će sav dobijeni novac uložiti u razvoj zemlje.

Međutim, ako malo dublje pogledamo, i sa laičkog, a posebno sa ekonomskog aspekta, shvatićemo da je istina mnogo jednostavnija i da zapravo i nije istina ono što priča premijer. Istina je da je prema svim ekonomskim pokazateljima i procjenama vrijednost Telekoma RS u trenutku prodaje iznosila izmedju 300 i 400 miliona KM,a da je isti prodat za 1,4 milijarde pa je jasno da smo za njega dobili znatno više novca nego što je vrijedio, ali razlog tome nije sposobnost tadašnje Vlade RS već nešto sasvim drugo. Šta je zapravo istina? Vlada Milorada Dodika izabrana u januaru 2006. godine zapravo nema nikakve zasluge za ovu privatizaciju jer je cijeli postupak provela bivša Vlada, a Dodiku je samo preostalo da se potpiše na završen posao i uzme novac od prodaje. Naime, Vlada Republike Srpske na čijem je čelu bio Pero Bukejlović provela je cijelu proceduru i pripremila Telekom za prodaju, a pošto je Vlada pala  i na njeno čelo  došao Milorad Dodik,on je došao na gotovo, da samo se potpiše na dogovorenu prodaju i preuzme novac. Takođe, ni prodaja Telekoma za 3-4 puta više od njegove realne vrijednosti nije zasluga Dodikove vlasti, već isključivo iz želje  Srbije da na ovaj način pomogne Republiku Srpsku i podstakne njen ekonomski razvoj. Dakle, niti je Milorad  Dodik vodio ovaj postupak niti su njegove zasluge za prodaju Telekoma po većoj vrijednosti, već su za to isključivo zaslužni Vlada RS koju je vodio Pero Bukejlović i dobrodušnost Srbije koja je željela da pomogne naš razvoj.

Ali, ni tu nije kraj, najveća od svih neistina Milorada  Dodika jeste da je 1,4 milijarde KM iskorištena za razvoj Srpske, kako bi kroz razvojne projekte bila pokrenuta privreda, otvorena nova radna mjesta i cijela RS krenula u pozitivnom smjeru. Ako ipak bolje pogledamo, vidjećemo da nije realizovan nijedan veliki razvojni projekat već je novac najčešće korišćen za javnu potrošnju. Tako je najveće kapitalno ulaganja (najveće i po iznosu, a i po visini), urađeno od ovog novca, izgradnja zgrade Vlade Republike Srpske koja nas je, prema revizorskom izvještaju, koštala čak 220 miliona KM.
To i nije neki veliki  iznos ako se uzme u obzir da su pepeljare i vješalice u ovom objektu koštale između tri i sedam hiljada KM,a da je samo radni sto premijera koštao oko 42 hiljade KM. Ostatak novca od prodaje Telekoma najčešće je korišćen za krpljenje budžetskih rupa pa je tako naš najveći davljenik Fond PIO vrlo često posezao za ovom kasom kako bi namirio  penzije i spriječio nezadovoljstvo penzionera. Svakih dva-tri mjeseca iz Fonda su uzimali novac, a još nismo čuli da su ga vraćali.
Korištena su ova sredstva i osnivanje Investiciono-razvojne banke koja je trebala privredi i lokalnim zajednicama davati izuzetno povoljne kredite za razvojne projekte, ali je njihov najpoznatiji aranžman dodjela kredita firmi "Fruiteko" koja je sa samo pet hiljada osnivačkog kapitala dobila čak tri miliona KM za sadnju jabuka, a glavni kriterij bio je to što je osnivač  firme sin premijera. Ono za šta su bila namijenjena, a to su razvojni projekti koji bi otvorili nova radna mjesta, ova su sredstva najmanje korištena. Iz razvojnog  programa Republike Srpske sredstva su izdvajana na kašičicu, i to po kriterijumu podobnosti pa su tako opštine u kojima SNSD ne Vlada dobile ništa ili skoro ništa. Da ne idem dalje od svog grada, Gacko je jedan od takvih primjera, gdje je Vlada RS odobrila 1,5 milion KM za izgradnju južne zaobilaznice, ali od tada je prošlo skoro dvije godine, a Gačani nemaju ni obilaznicu, a ni novac nisu vidjeli. Kao da građani Gacka i drugih opština koje nisu podržale Dodika, nisu učestvovali u stvaranju Telekoma i nemaju pravo na ulaganje u svoje opštine. Istina, nisu puno bolje prošle ni opštine u kojima vlada SNSD, pa se može reći da osim zamjene cigle na par škola, nekolike seoske česme i par kilometara puta - iz razvojnog programa RS nije urađeno ništa.

Rafinerija nafte Brod

Druga u nizu najuspješnijih privatizacija kojima se ponosi aktuelna vlast jeste prodaja tri preduzeća iz oblasti naftne industrije i to Rafinerije nafte Brod, Rafinerije ulja Modriča i Petrola, koje je kupio ruski Zarubežnjeft poslije niza propalih pokušaja. Rafinerija je u žižu medijskog interesovanja dospjela još 2003. godine kada je Vlada RS sa preduzećem "Vitol" zaključila ugovor o preradi nafte, za koji će se kasnije ispostaviti da je bio štetan i za rafineriju i za Republiku Srpsku. Nešto kasnije ovaj štetni ugovor je raskinut a Vitol tužio Rafineriju i Vladu pred nadležnim sudom u Londonu i tražio da mu se na ime gubitaka i nastale štete isplati 125 miliona dolara, a naknadnom pogodbom sa Vladom RS, isplaćeno im je oko 27,5 miliona dolara. Zbog ovog ugovora čak se pred sudom vodio i postupak protiv nekadašnjeg direktora Rafinerije Ilije Drpe i nekadašnjeg ministra energetike Milana Bogićevića, a svojevremeno je bilo govora i oko umiješanosti nekadašnjeg  predsjednika RS Dragana Čavića i premijera RS Dragana Mikerevića kao i nekih ministara i nekoliko bivših direktora Rafinerije, ali nikada niko od njih nije optužen.

Priča sa Vitolom je završena, vlast je preuzeo Milorad Dodik i to je bio pravi trenutak da se Rafinerija nafte zajedno sa Rafinerijom ulja i Petrolom proda, i to, kome drugom, nego braći Rusima. Ubrzo nakon preuzimanja vlasti, Milorad Dodik dogovorio je da ove tri firme, zajedno u paketu proda ruskoj kompaniji "Zarubežnjeft", što je ubrzo i realizovano uz veliku medijsku pažnju.
Ugovorom je Vlada prodala 70% Rafinerije nafte u Brodu, 67% Rafinerije ulja u Modriči i 70% akcija Petrola i to po cijeni oko 120 miliona eura. U trenutku preuzimanja Rafinerije, Ruse je zatekao dug od 280 miliona KM koji su ostavile prethodne uprave, a Vlada se tada obavezala da će 105 miliona KM duga, koji se odnosi na poreze i doprinose, biti reprogramiran na devet godina, dok će zaostale plate radnicima morati odmah isplatiti. Tada je premijer izjavio da se rafinerija mora staviti u pogon u roku od šest mjeseci, da će imati četiri miliona tona godišnje proizvodnje i da u roku od 42 mjeseca moraju biti rekonstruisani svi kapaciteti. Od novog kupca tada se očekivalo investiciono ulaganje u iznosu od 281 milion eura i za pokretanje proizvodnje 350 miliona eura, odnosno sa svim ostalim ulaganjima u ove tri kompanije to bi iznosilo ukupno 970 miliona eura ulaganja.

Ugovor je potpisan početkom 2007. godine i već prilikom pokretanja proizvodnje nije ispoštovan, jer je rafinerija umjesto ugovorenih šest mjeseci na pokretanje proizvodnje čekala punih 20. Proizvodnja je konačno pokrenuta u novembru 2007. godine, zahvaljujući ulaganjima "Zarubežnjefta" od oko 40 miliona eura i u tom trenutku njeni kapaciteti su bili 1,2 miliona tona sirove nafte godišnje. Vrijeme će pokazati da je ishod ove privatizacije bio krajnje nepovoljan po Republiku Srpsku. Dobra stvar u svemu je što su radnici zadržali svoj radna mjesta, što je otvoreno i nekoliko novih radnih mjesta i što je obnovljena proizvodnja, a loše je to što je zapravo Vlada RS vraćala dugove rafinerije i što su upropašteni mali akcionari. Jasno je da poslije svega kupac nije uložio obećana sredstva, da je Rafineriju praktično dobio na poklon, jer je Vlada od narodnih para vraćala dugovanja i da je jedina oštećena strana u ovoj privatizaciji zapravo Republika Srpska i njeni građani.

Cijela priča oko privatizacije Rafinerije se ni tu ne završava, već prošle godine dobija novu epizodu pošto se ispostavi da tečna goriva proizvedena u pogodima Rafinerije ne ispunjavaju evropske standarde. A povrh svega toga Rusi su Rafineriji u 2009. godini naplatili penale u iznosu od 39 miliona KM zbog nepoštovanja obaveza iz ugovora o isporuci nafte. Konačno, koliko je uspješna bila ova privatizacija najbolje govori činjenica da je Rafinerija tokom 2009. godine zabilježila gubitak u iznosu od 99,5 miliona KM, imovina Rafinerije je samo u toj godini smanjena za vrijednost od 6,5 miliona KM, kratkoročne obaveze Rafinerije veće su od njene obrtne imovine za čak 150 miliona KM, dok ukupne dugoročne obaveze rafinerije iznose preko 350 miliona KM.

Ako je ovo bila uspješna privatizacija, možete li zamisliti kakve su bile ostale?!

(BLIN MAGAZIN)

JOŠ PROČITAJTE:

ANONIMNI BLOG/LJESTVICA SRPSTVA: Srpski heroji i izdajice

ĐORĐE KRAJIŠNIK/KOLUMNA: Zašto sam izdajnik srpskog naroda i čiji sam plaćenik?