Piše: Fra Luka MARKEŠIĆ

Ilija Šimić se opet javio svojim otvorenim pismom na mene, priloživši također pismo koje je poslao, 18. 10. 2011. U sadašnjem pismu nema ništa novo osim prosipanja jala zbog toga što nije izabran za predsjednika HNVBiH, pomiješano s izljevom gnjeva, arogancije i kleveta, nakon bespoštedne borbe da se toga domogne. Zašto?! To se može vidjeti  iz ovoga sada i njegova prijašnjeg pisma, izmijenjeno samo njemu prikladnom autocenzurom, koje je uputio 18. 10. 2010, te mog odgovora na to pismo kao odgovor pisma na pismo, 12. siječnja 2011. godine. To je sasvim dovoljno čitateljima kojima je stalo do spoznaje istine „sine ira et studio“ (bez srdžbe  i varanja). Mislim da je time završena naša polemika, a neka svoju frustraciju ili traumu liječi na drugi način, a mene pusti da radim svoj posao i bez njega.        
   
Pismom na pismo – odgovor Iliji Šimiću

Ovim želim odgovoriti na pismo Ilije Šimića koje je 18. 10. 2010. uputio Upravnom odboru Hrvatskog narodnog vijeća BiH (HNVBiH) i na mene kao predsjednika HNVBiH. Po želji Šimića, pismo je dostavljeno svim članovima Upravnog odbora, a odlukom Upravnog odbora je također bilo tema razgovora sjednice našeg Vijeća 10. 01. 2011, na kojoj je bio i Ilija Šimić. Međutim, Šimić nije htio da se na toj sjednici razgovara o njegovom pismu, da pojasni svoje stavove u njemu iznesene ili da se ispriča, kako sam tražio, nego je kazao da ostaje kod svega što je napisao i da mu ne pada napamet bilo kakva isprika. Uzimajući sve to u obzir, smatram potrebnim iznijeti svoj osobni stav o njegovom pismu u formi odgovora na optužbe:

1. Optužba rada Upravnog odbora,  HNVBiH-a i mene, glasi ovako: „slab rad i nikakvi rezultati te nedemokratska klima – autoritarno odbijanje rasprava o ’škakljivim temama’“.
- Odgovor: Neistinito! Za istinitost moga stava navodim neka svjedočanstva o našem radu: knjigu prigodom 10-godišnjeg rada HNVBiH, brošure o radu sabora, okrugle stolove, konferencije, postizanje konstitutivnosti na Ustavnom sudu BiH, ustanovu distrikta Brčko itd.…
   
2. Optužba za njegovo sprječavanje u „nametanju rasprava o ustavnoj i političko-sistemskoj neravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH. Nije išlo“.
- Odgovor: Neistinito! O istinitosti moga stava mogu svjedočiti gore nabrojeni dokumenti našeg rada, zatim brojni zapisnici, iz čega se vidi da smo se stalno bavili problemom neravnopravnosti Hrvata u BiH, jedna konferencija je bila posvećena samo toj temi, i svojim djelovanjem kao udruga civilnog društva utjecali na ispravljanje toga.
   
3. Optužba zbog „nemuštog govorenja“ u proteklim izborima i utjecaja na formiranje vlasti, posebno nacionalnom rotacijom u Vijeću ministara.
- Odgovor: Neistinito! Tekst naše izjave za izbore, dogovoren i prihvaćen zajednički na Upravnom odboru to jasno pokazuje. U njemu se jasno iznosi naš stav: poziv na izbor svih građana, posebno Hrvata, i uputa za koga, po našem mišljenju, treba, a za koga ne treba glasati. Izričito: da ne treba glasati za one koji hoće svoj partikularni teritorij kao treći entitet na štetu cjeline hrvatskog naroda, nego za institucionalnu ravnopravnost s drugima na cijelom teritoriju BiH.

4. Optužba što i druge ne kritiziramo koji su krivi, a ne samo „ stalno ponavljanje da je HDZBiH  politika najodgovornija za sadašnji žalosni politički i demografski status hrvatskog naroda“. Ne navodi se koji su to „drugi“, ali se nas optužuje što se „plašimo i šutimo“.
- Odgovor: Neistinito! Pozivam se opet na gornje dokumente,  u kojima se nalazi i naša kritika „drugih“ koje smatramo krivima, bez straha i šutnje. Ali, po svom postanku i opredjeljenju, HNVBiH je nastao i djelovao prije svega, i to opravdano, kao alternativa i protivno politici HDZBiH, za koju i sam Šimić priznaje da je bila „najodgovornija“ po zlu za Hrvate BiH. Pa, tko se onda plaši i šuti, Šimić ili ja, odnosni mi u Upravnom odboru!?
   
5. Optužba iznijeta na kraju, ispod teksta pisma, u „p.s“ (post scriptum) što sam ga uputio na HDZBiH i što sam ga uputio na „ispovijed“ Čoviću.
- Odgovor: Istinito! Istina je stvarno da sam ga uputio na HDZBiH (ne na „ispovijed“ Čoviću, time Šimić ismijava tu kršćansku svetinju), jer je svojim stavom nadmeno davao podršku nelegalnom i nelegitimnom izbornom programu Čovića – za treći entitet i stolni grad Mostar. Zato nisam prihvatio njegovo „nametanje“ da HNVBiH treba poslati u javnost protest zbog izbora Željka Komšića u predsjedništvo BiH, za kojeg sam i ja sam glasovao i javno to očitovao.

Zanimljivo da o toj istini nema ni riječi u pismu Šimića, a zapravo u tom je bio i glavni razlog konflikta između mene i Šimića na sjednici HNVBiH od 14. 10. 2010. I jer to nije mogao „nametnuti“, kako misli da ima pravo po svom shvaćanju demokracije, protivno meni kao „autoritarnom“ predsjedniku, „pukao“ je, te s uvredljivim i pogrdnim riječima protiv mene napustio je sjednicu, htijući također time blokirati naš dalji rad.
 
Mislio sam da će se barem za to moći ispričati na navedenoj sjednici 10. 01. 2011, ne samo meni, kako sam kazao na početku ovoga pisma, ali, što bi on rekao – „Nije išlo!“ Pa, nek nije! Možda će ipak ići, ako uvidi i svoju osobnu krivnju u pristajanju na pogrešnu politiku HDZBiH-a, u  optužbama „drugih“,  pa i samih članova HNVBiH, kako bi se prikrila ili relativizirala krivnja HDZBiH, kao što to čini on u svom pismu. Zato mu odgovaram ovako ovim pismom na pismo.

P. S.
Ovo pismo šaljem jednako kao i on svim članovima Upravnog odbora i u arhiv HNVBiH, pa nek istraživači našeg rada procjene „sine ira et studio“ tko ima pravo a tko krivo.

Sarajevo, 12. siječnja 2011.                                                             

Luka Markešić, predsjednik HNVBiH

(DEPO PORTAL/a.a.)