Piše: Slavo KUKIĆ

Evropska unija je, čitam, sve nezadovoljnija činjenicom da u BiH, ni skoro pet mjeseci nakon parlamentarnih izbora, nije konstituirana vlast. No, EU i prijeti sankcijama koje bi, ne konstituira li se vlast, slijedećih dana trebale ugledati svjetlost dana. A one bi, ako dobro razumjeh, po prstima udariti trebale političare koji koče uspostavu nove vlasti.

Sve ono što, recimo, nakon izbora čini SDA i njezin prvi čovjek, pokušaj je da se Platformu, uvođenjem u igru dviju frakcija HDZ, u konačnici obezvrijedi. I da se, što je još važnije, s Čovićem i Ljubićem – s kojima bi se SDP iz od pobjednika učinio gubitnikom – ponište rezultati izbora, a time i zahtjev za promjenama koji je na njima, jasnije nego ikada prije, istaknut

Tko bi, međutim, tu vlast trebao činiti? Na prostoru Federacije je, primjerice, oko platforme SDP-a je – koliko god se neki naprezali dokazivati da je pogrešno autorstvo platforme pripisivati ovoj partiji – konstituirana koalicija koja bi vlast mogla preuzeti već slijedeći dan. No, ona je, iako utemeljena i na Ustavu i na zakonu, na udaru s različitih strana. Potkopava ju se, i to od prvog dana, iznutra, od partija koje je potpisaše. Sve ono što, recimo, nakon izbora čini SDA i njezin prvi čovjek, pokušaj je da se Platformu, uvođenjem u igru dviju frakcija HDZ, u konačnici obezvrijedi. I da se, što je još važnije, s Čovićem i Ljubićem – s kojima bi se SDP iz od pobjednika učinio gubitnikom – ponište rezultati izbora, a time i zahtjev za promjenama koji je na njima, jasnije nego ikada prije, istaknut.

Bojim se, nažalost, da Platformi ne aplaudiraju ni izvana. Iako su informacije u vezi s tim šture, vjetar u leđa dvjema frakcijama HDZ-a su i evropski pučani. Ako je to točno, a izgleda da jeste, onda ono što tako svojski čini njemačka kancelarka, nije ništa drugo nego operacionalizacija potpore evropske desnice. A nju, što jes'-jes', ne treba ignorirati, posebice jer šuti evropska ljevica, ona pod kišobranom Socijalističke internacionale.

Ako je, pak, tako, znači li to onda i opću nespremnost da se – izuzmu li se građani – u BiH podrže promjene? I da se HDZ i svima njima uspio nametnuti kao stranka kojoj se može vjerovati? Može biti. No, koliko je to utemeljeno, i koliko se družini mostarskog sokola doista može vjerovati? U prilog tome, neka mi bude dopušteno, govori masa primjera i iz najnovije prošlosti – nakon posljednjih izbora. Prisjetimo se, primjera radi, javnih istupa prvog čovjeka HDZ-a zadnjih mjesec-dva. Gotovo redovito u njima se, među inim, potencira pravna država i poštivanje zakona. A što je na sonu? U najkraće, sve što, on i podređeni mu, čine, ignorira i jedno i drugo. U prilog tome svjedoče i detalji koji su, barem što se javnog prostora tiče, najintenzivnije u opticaju.

U HT-u, primjerice, država ima nadpolovični vlasnički paket. A to, opet, znači da bi tamo morala imati i kontrolni paket u upravljanju. Nastranu što to nije tako. I što je strana kompanija, zahvaljujući tretiranju državnog vlasništva kao ničijega, u tvrtci u kojoj ima tridesetak postotaka vlasništva osvojila sve poluge i upravljanja i rukovođenja. No, ponešto od toga je još uvijek, barem što se slova tiče, ostalo pod kontrolom države. Kao većinski vlasnik, primjerice, država je zadržala pravo na imenovanje predsjednika uprave koje je zapisano i u Statut HT-a. Člankom 35., primjerice, precizira se da se predsjednik uprave bira na prijedlog Vlade Federacije. Tako, dakle, piše. Ali, to nije smetalo Čoviću da, koristeći odnose snaga u Nadzornom odboru, postupi suprotno. I da, umjesto onog kojeg je predložila Vlada, na čelo firme „naćuli“ svoga. Ne prezajući ni pred Vladom, ali ni pred Zakonom o sukobu interesa – po kojem na čelo javnog poduzeća ne može doći osoba koja je, u prethodnih šest mjeseci, vršila neku od državnih funkcija koje se zakonom decidno navode. A među njima je i funkcija na kojoj je bila osoba koju, usprkos i Zakonu i volji Vlade, čovjek instalira.

Ali, ni to nije sve. Na put imenovanju navedene osobe je, ako dobro razumjeh, u startu stao i mostarski Županijski sud. Nedostaje mu, da bi ga se zavelo sudski registar kao osobu ovlaštenu za predstavljanje firme, prijedlog vlade Federacije kao nužan uvjet. Ali, savladano je i to. Popustio je i sud. Ni njemu više ne treba ono što je po zakonu i Statutu. A to, opet, svjedoči kako bi u pravu mogli biti oni koji tvrde kako je mostarski moćnik šapu stavio i na pravosuđe. Ako je, uostalom, član Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća i Čovićev osobni odvjetnik – onaj koji dokazuje njegovu nevinost u čitavom sepetu optužbi za kriminal i korupciju – jasno je u čijoj je funkciji i ovo tijelo. A to, onda, znači da je i mostarska sutkinja, koja se jednom drznula odbiti imenovanje njegova direktora, morala dobro razmisliti što joj se, ponovi li istu priču, može dogoditi. I stoga je, dakako, niti nije ponovila. Ovo tim prije jer joj je, tako čuh, s istog mjesta obećano kako će joj, kao nagrada, biti osigurano mjesto novog mostarskog notara – usprkos činjenici da ih je za ovaj grad predviđeno pet, i da bi na ovaj način, uvođenjem šeste notarske kancelarije, bio narušen u startu uspostavljeni princip. No, tamo gdje je Čović, principi su samo roba koja je u službi – ili ih nema.

Drugi detalj još uvijek potresa bh. javni prostor. Predsjednica Federacije je, zaključujući svoj mandat, na mjesto člana Ustavnoga suda ovog entiteta dovela osobu na kojoj istrajava više od godinu dana. I sve to usprkos zakonu i temeljnim postulatima pravne države. Usprkos, primjerice, činjenici da osoba nije dobila zeleno svjetlo za obavljanje bilo kakve sudske funkcije – čak ni one općinskoga suca. Ali se, zato, radi o osobi koja je, tako pročitah, zajedno s njom zaslužna za propast poznate livanjske tvrtke, i za nezakonite rabote koje se tamo događaše. Interveniralo je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće navodeći kako je „ovom odlukom predsjednice FBiH prekršen Ustav FBiH kao i Zakon o VSTV-u“. Intervenirao je Ured Visokoga predstavnika, a sam Visoki predstavnik izjavio kako je se radi o „očitom kršenju Ustava FBiH”, te kako očekuje da Predsjedništvo Federacije „postupi u skladu s Ustavom i vladavinom prava…da poništi ovu odluku i osigura da se imenovanja u Ustavni sud provedu u skladu s Ustavom i zakonom”. Naknadno je svoju odluku korigirao i jedan od potpredsjednika Federacije povlačeći suglasnost na prethodno odobreni izbor. I sve to ne pije vode. Jer, predsjednica je odlučna da, prije no što se zaboravi da je ikada i postojala, učini ono što je u interesu Vođe i Partije. A Ustav? A zakon? Ma mani, što ste se uhvatili toga k'o pijan plota. Interes Vođe i Partije, a to znači i Naroda, je iznad svega – pa i iznad Ustava i Zakona.

U prilog tezi, na koncu, koliko je mostarski sokol za pravnu državu i vladavinu zakona, svjedoči i još jedan, primjer koji u javnosti i nije specijalno eksploatiran. Nedavno su, naime, u Upravu HP-a (Hrvatske pošte) imenovana dva nova člana. Imena su im, dakako, nevažna. Ali, važan je način na koji članovima Uprave postadoše. Izbor članova Uprave, pročitah, slijedi istu logiku kao i HT-u. A to, drugim riječima, znači da se o njima Nadzorni odbor izjašnjavati može tek na prijedlog Vlade Federacije. Je li ovog prijedloga bilo? Ma kakvi. I ne samo to. Za njihov izbor Vlada nije ni znala. I stoga su, pročitah, predstavnici resornoga ministarstva, koji sjednicama Nadzornog odbora prisustvuju, tražili odlaganje odlučivanja o njihovom izboru do izjašnjavanja Vlade. Ali, k'o više zarezuje vladu. Ona je samo vlasnik – i to vlasnik koji hoće osigurati dominaciju Bošnjaka nad onim što je hrvatsko. Zbog čega ni zahtjeve njezinih predstavnika – u odnosu na naloge Vođe – ne treba ozbiljnije shvaćati.

E sad, koliko je praksa družine mostarskog sokola sukladna njegovom javnom zalaganju za pravnu državu i vladavinu zakona? I može li se za takvu družinu lobirati kao za sastavnicu vlasti opredijeljene za promjene? Odgovor je, naravno, negativan. Zašto, pak, ako je tako, na njihovom involviranju u buduću vlast istrajava SDA? U vezi s tim, što se mene tiče, nema dvojbi – jer su dio istog, dvadeset godina dugog deala i jer promjene prijete i jednima i drugima? A što je motiv međunarodnih moćnika? Na to pitanje mi je, priznajem, teže odgovoriti. Možda dio odgovora leži u planu EU, koji ovih dana procuri u javnost. Po njemu, ako su informacije točne, Engleska insistira na oštrom mandatu ambasadora EU i oštrim sankcijama prema političarima koji opstruiraju formiranje vlasti i prihvaćanje evropskih standarda. Ali, engleskom prijedlogu se, vele, suprotstavlja Švedska, zagovarajući koncept „minimum akcije, minimum miješanja“. Apstrahirajući noviju povijest, doduše, ni tom se stavu nema što spočitnuti. Znajući, međutim, za ulogu koju ovdje, od polovice devedesetih pa nadalje, ima Carl Bildt, deal i krajnje namjere ne treba isključiti ni u ovom slučaju.

Treba li, međutim, pred svim tim naletima ušima klepnuti i SDP? Svakako – ne. Za novu vlast optimalan princip je – nove partije, nova vlast. Što se, dakle, mene tiče, taj princip poželjnijim čini Radončića – pa ma što tko o njemu mislio, a ne pukoh ni ja od velike ljubavi za njim – od Tihića. Ako, pak, taj scenarij nije moguć, donja granica tolerancije, a pravo na to mu daje i broj osvojenih glasova bh. građana, je istrajavanje na svojim uvjetima, ali i načelu – što manje onih koji obilježiše prethodna desetljeća. Sve ostale kombinacije ne dolaze u obzir. Slegne li, usprkos tome, ramenima i prihvati biti dio vlasti i u tim slučajevima – cijenu će platiti SDP sam. I to već za dvije godine – na općinskim izborima. Jer, malo će tada biti onih koji će mu vjerovati da je danas u vlast stupio zbog principa. I zbog budućnosti svih nas. I puno više onih koji će stvar nazvati pravim imenom.

(DEPO PORTAL/a.a.)