Piše: Vildana Selimbegović

Da je - recimo - Merkelova pronašla partnere u Srbiji i Hrvatskoj za provođenje ustavnih reformi u BiH, da je shodno toj recepturi i nastao taj čvrsti savez Milorada Dodika sa dva HDZ-a, čuli bismo makar jednu lijepu o nastojanjima njemačke kancelarke da sruši domaće berlinske zidove. Umjesto toga smo saznali da je Dodik, onako ultimativno kako se ponaša u Sarajevu i Banjoj Luci, i gospođi Merkel sasuo istinu u lice, a ona glasi: ne možete mi ništa

Dočekali smo i to: Milorad Dodik susreo se sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i požurio da se, sa svježim vijestima iz Berlina, obrati novinarima. Kako to i obično biva u političkom životu Bosne i Hercegovine, najmanje je Dodik govorio o onom što je čuo od njemačke kancelarke, a ponajviše o onom što je on njoj rekao. Čak bi se dalo zaključiti da je i u onom dijelu u kojem je citirao kancelarku, Dodik preferirao rečenice koje je želio čuti.

Tako smo saznali da gospođu Merkel uopće ne zanima kada će biti formirana vlast u BiH, što naprosto ne može biti tačno. Ako je ne zanima i ako se uistinu slaže s njegovom ocjenom da ova zemlja može bez vlasti narednih stotinu godina, onda se logičnim doima pitanje šta uopće radi kancelarka? Nije valjda da se zainteresirala za ustavne promjene koje bi - po Dodikovoj računici - mogle nastupiti negdje u sto prvoj godini u kojoj će BiH konačno dobiti vlast a ta vlast onda preuzeti obavezu da se pozabavi ustavnim reformama?

Ima još: Dodik je, kaže, njemačku kancelarku upoznao sa stavovima Republike Srpske o evropskim integracijama. Ključni je stav, veli Dodik, sljedeći: za Evropu ćemo uraditi samo ono što moramo! Za Evropu dakle toliko, za BiH ništa, ali se predsjednik RS-a pohvalio njemačkoj kancelarki kako entitetska politička elita podržava pridruživanje BiH europskoj porodici. Ako i ima iko voljan povjerovati da je Dodik u Berlinu nastupio sa toliko arogancije koliko je demonstrirao na banjalučkoj konferenciji za novinare, onda valjda u ovoj zemlji ima i dovoljan broj ljudi ozbiljno zabrinutih kako će gospođa Merkel da shvati poruku - mi smo za Evropu, ali samo ako moramo, a za evropsku klauzulu nismo nikako!

No, prije će biti da je Dodik u Berlinu bio daleko ljubazniji, da ne kažem ponizniji i da je njegov banjalučki nastup zapravo neophodna ravnoteža berlinskom. Umije Dodik, kad hoće, svoju priču upakovati u onu vrstu melodije koja odgovara evropskim ušima. Svojedobno je postao miljenikom međunarodnih krugova u BiH pričajući priču kako je uvjeren da postoji i politička svijest, "da ne kažem ukupna svijest o tome da je neophodno da se napravi jedna zaista funkcionalna BiH"; "da u svim predstavnicima naroda, građana, moraju da se nađu novi političari, novi ljudi koji mogu da je naprave takvu", bio je "uvjeren da je nefunkcionisanje zajedničkih organa BiH rezultat personalnih animoziteta koji pokušavaju ili da zamrznu postojeću situaciju ili da definitivno sve odmrznu, pa da naprave novu strukturu", a umio je i tvrditi, sve nesebično se nudeći, da "BiH treba ljude koji će, na bazi Daytona, na bazi organizacije BiH kao dva entiteta, napraviti funkcionalnu strukturu od najnižih organa vlasti do Predsjedništva BiH" a koja će, naravno, pogurati BiH na euroatlantskom putu.

Šta se sve u međuvremenu izmijenilo, znamo, baš kao što znamo da su, recimo, onomad u Parlamentu BiH najžešći zagovornici aprilskog paketa bili upravo socijaldemokrate Zlatko Lagumdžija i SNSD-ov Nikola Špirić. Ovaj je posljednji u mandatu predsjedavajućeg Vijeća ministara učinio sve da taj put zaustavi, a njegov partijski šef danas se hvali kako je njemačku kancelarku izvijestio da "Bošnjaci hodaju po svijetu, petljaju i lažu" te je kao primjer naveo Bakira Izetbegovića, dakle institucionalno prvog Bošnjaka. Da je Dodik značajan kreator zapaljive političke retorike, nije nikakva tajna, kao što nije ni tajna da sve ono što je zagovarao u tom istom aprilskom paketu danas odbija.

I to zna odlično i Angela Merkel, kao što uostalom znaju i svi oni ostali međunarodni dužnosnici koji su posljednjih godina pokušavali reformirati Ustav u daleko manjem obimu od onog koji je Dodik svojedobno zdušno gurao s aprilskim paketom. Zna to i William Montgomery koji jednako zagovara potrebu da međunarodna zajednica razmotri "alternativna rješenja za budućnost BiH". Ovaj nekadašnji američki ambasador čije istupe redovito prate saopćenja američke administracije kako njegovi stavovi nisu (i) službeni SAD-a, dobar je primjer za priču o Dodiku i Merkelovoj. Ne zato što je on tek jedan od diplomata čija je karijera na Balkanu po broju afera prevazišla i brojne domaće političare, već zato što upada u oči da ponavljanja američke administracije o neslaganju sa svojim nekadašnjim ambasadorom nikako da začini i taj službeni stav SAD-a o načinima rješavanja problema sa BiH i u BiH. Očito ga nema. I očito ga nema ni Angela Merkel. Odnosno, ako ga i ima - nema mehanizama da ga provede na terenu, ne samo kod Dodika već i kod ostalih dodika koji u kancelarkinom angažmanu žele dnevnopolitički profit.

Da je drugačije, i da je - recimo - Merkelova pronašla partnere u Srbiji i Hrvatskoj za provođenje ustavnih reformi u BiH, da je shodno toj recepturi i nastao taj čvrsti savez Milorada Dodika sa dva HDZ-a, čuli bismo makar jednu lijepu o nastojanjima njemačke kancelarke da sruši domaće berlinske zidove. Umjesto toga smo saznali da je Dodik, onako ultimativno kako se ponaša u Sarajevu i Banjoj Luci, i gospođi Merkel sasuo istinu u lice, a ona glasi: ne možete mi ništa.  

To zapravo i jeste ključni razlog Dodikove bahatosti. Već godinama ni Evropa ni Amerika nemaju petlje da svoje ciljeve na Balkanu, ako ništa, a ono barem ozvaniče. Isuviše uljuljkani u vlastitu sposobnost da BiH drže izoliranom crnom rupom, duboko uvjereni da je novi rat barem ovih godina nemoguć, zabavljeni vlastitim problemima ostaju nijemi na sve zapaljivije političke istupe. Čak svojom šutnjom amnestiraju radikalizaciju, mudro ignorišu pripreme za raspad zemlje, vodeći se principom da dok ne bude gore, neće biti ni bolje. Jedino zaboravljaju da ni ono najgore nikad nije isključeno. Oslobođenje/DEPO/a.k.