Piše: Gojko Berić

Iako je istorija nepredvidiva, iako se nad Evropskom unijom pojavljuju prvi oblaci sumnje, čini se da BiH može opstati jedino pod krovom novog evropskog carstva. A da bi opstala, mora najprije postati država. Zato je "spašavanje" države apsolutni politički prioritet. A to znači stavljanje u puni pogon svih njenih institucija, ustanovljenih na modernim evropskim principima

U ratu koji je vođen u Bosni i Hercegovini nije bilo ni pobjednika, ni poraženog! Ovom stereotipu nisu odoljeli ni najlucidniji analitičari naše traumatizirane postdejtonske stvarnosti. Naime, istina je posve drukčija: pobjedu su odnijela tri etnonacionalizma, svaki u granicama svoje vojne moći, a poražena je država Bosna i Hercegovina i njen republikanski karakter u socijalističkoj verziji. Zajedno s državom poražena je i sekularna građanska manjina. Insistirajući na kolektivnim a ne na individualnim pravima, Dejtonski sporazum je praktično potvrdio "ispravnost" srpskog, hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma, podrazumijevajući njihove sličnosti i razlike.

Danas, petnaest godina po završetku rata, imamo državni improvizorij kojim niko nije zadovoljan, a najmanje oni koji bi najprije željeli biti građani, a tek potom Bošnjaci, Srbi ili Hrvat, teisti ili ateisti, ljevičari ili konzervativci... Jedino je njima stalo do jedinstvene države. Tanki građanski sloj se, istina, nije imao čemu ni nadati, ali je paradoksalno da etnonacionalisti, koji su se zajedno s klerom grlili i nazdravljali nad lešinom komunizma, nisu uspjeli riješiti nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini, niti stvoriti funkcionalnu državu. Ta činjenica do kraja diskreditira njihove političke lidere, ali isto tako i EU, NATO i UN, moćne svjetske institucije koje su tvrdile da će Bosna i Hercegovina biti uspješan postratni eksperiment. Već zaboravljeni američki diplomata, general Jacques Klein, koji je nekoliko godina bio šef misije UN-a u našoj zemlji, danas tvrdi kako je odmah nakon rata trebalo ukloniti cijeli ratni establišment, te zakonom zabraniti nacionalne stranke, a građanske partije obavezati da imaju jasne ekonomske programe. Ratnom establišmentu ovaj plan sigurno djeluje odvratno, ali mnogima se čini spasonosnim. Srećom i po jedne i po druge, naknadna pamet ne pomaže.

Reći danas da Bosna i Hercegovina kao država praktično ne postoji, zvuči prilično banalno, iako se ovoj konstataciji može štošta prigovoriti. Merkantilna groznica već četiri mjeseca trese velike stranke i njihove male satelite, isprobavaju se razne koalicije, svako trguje sa svakim, a da nikog ne brine kada će postizborni bazar biti zatvoren i država početi da radi u svom punom kapacitetu. Svi relevantni faktori su još prije dvije godine znali da će u ovom mandatu tzv. hrvatsko pitanje biti kamen spoticanja, a možda i generator ozbiljne političke krize, ali ništa nije učinjeno da se vidi u čemu je problem i kako ga riješiti. Umjesto toga, nudi se sumanuta ideja da se oba HDZ-a izbace iz državne vlasti, jer se Hrvata, hvala Bogu, može nahvatati i u drugim strankama, a naročito u SDP-u.

Objavljujući svoju poznatu platformu, SDP je ponudio program za koji je glasalo blizu 300 hiljada građana. Ispostavilo se, međutim, da u očima etnonacionalista ovaj dokument ima jednu neoprostivu manu - pokušava pomiriti nacionalno i građansko, što bi ipak moglo umanjiti snagu vladajućeg nacionalističkog populizma. Ima tih "mana" još, poput one o oduzimanju nezakonito stečene imovine. Zlatko Lagumdžija je iz oktobarskih izbora izašao sa štitom u ruci, ali sada ne zna šta da radi sa svojom pobjedom. Nije u stanju da okupi koaliciju koja bi imala većinu u Parlamentu BiH i tako provede program socijaldemokrata, a u opoziciju mu se nipošto ne ide. Gubeći se u nemogućoj trgovini, Lagumdžija gubi vrijeme i, htio-ne htio, i sam rasteže rokove za formiranje državne vlasti.

Križaljka nove vlasti neće biti ispunjena u Zagrebu ili Beogradu, a neće ni u Berlinu, gdje naša „velika četvorka" putuje sredinom iduće sedmice. Smiješno je i pomisliti da će Tihić, Dodik, Lagumdžija i Čović preko noći promijeniti svoje stavove i dogovoriti se u kabinetu kancelarke Merkel o onome o čemu nisu u stanju da se dogovore u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru, pa sva ta putovanja jedva da imaju ikakvog smisla. Radikalne promjene u našoj političkoj stvarnosti nemaju nikakvih izgleda, jer je etnička kompozicija društva zacementirana. Što reče jedan fratar iz Andrićeve priče, "Velika nada u Bosni ostaje samo nada." Bosna i Hercegovina je prije rata imala ustav kakav možda neće imati ni za dvjesta godina, ali je on pogažen čuvenim "vezanjem zastava". Svojevremeno je odbačen tzv. aprilski paket ustavnih promjena, nakon čega su nas njegovi protivnici uvjeravali kako je time "spašena država Bosna i Hercegovina". Naprotiv, bio je to neoprostiv, katastrofalan promašaj, plod lične sujete jednog lidera. Potom su propali i butmirski razgovori. Dovoljno da Amerika digne ruke od tog posla.

Ustav nije jedini, a ni najvažniji "plan spasa" za Bosnu i Hercegovinu. Iako je istorija nepredvidiva, iako se nad Evropskom unijom pojavljuju prvi oblaci sumnje, čini se da ova zemlja može opstati jedino pod krovom novog evropskog carstva. A da bi opstala, mora najprije postati država. Zato je "spašavanje" države apsolutni politički prioritet. A to znači stavljanje u puni pogon svih njenih institucija, ustanovljenih na modernim evropskim principima. Civilizacijsko odrastanje Bosne nije posao samo za jednu generaciju. Oslobođenje/DEPO/a.k.