Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Gospodine Kontiću, Media plan iz Sarajeva je u svom istraživanju došao do zaključka da medji tokom praćenja protekle izborne kampanje nisu u potpunosti ispunili etičke standarde novinarstva, te da su skoro svi u svojoj uređivačkoj politici imali više-manje vidljivu naklonost prema određenoj političkoj opciji, neki i prema konkretnoj stranci. Slažete li se s ovim zaključkom?

To je dobar zaključak iako su istraživači mogli biti i precizniji, pa ono 'više-manje vidljivu' prekrižiti i staviti riječ – otvorenu. Prije nekoliko godina naš je Mediacentar napravio slično predizborno istraživanje u kojem je crno na bijelo utvrđeno da je skoro 80% svih tekstova u bh. štampi tokom predizborne kampanje imalo samo jedan izvor. Nema novinarskog priručnika, pa da je i na tri strane, a da u njemu ne piše kako je osnov ove profesije da svaka priča ima najmanje dva izvora. To je duboki problem naših medija.

Nakon izbora još je više došlo do izražaja 'ko kome pripada'. Možemo li danas uopće govoriti o postojanju nezavisnih bh. medija? Jesu li, po Vama, prije - i do kada - postojali?

Nezavisni mediji u BiH imaju kratku historiju. Ako ostavimo po strani vrijeme prije II svjetskog rata, mi smo tek od 1987. (sa novom serijom Naših Dana te kasnije Omladinskog programa i Oslobođenja) počeli otkrivati čari medija bez partijske kontrole. Taj proces je zaustavljen početkom rata, 1992. godine, ali eto i u to vrijeme, pa čak sve vrijeme rata, postojali su nezavisni mediji. Danas je, nažalost, nezavisnost medija tema koju malo ko spominje. Nešto je ipak sačuvano. Danas su predvodnici nezavisnosti internet portali jer ih ovdašnja politika još nije otkrila. Od štampanih medija izgleda da se najbolje drži Slobodna Bosna. Oni su, kao i svaka osoba koja drži do sebe, uvijek imali distancu prema nacionalnim strankama, ali su uspjeli održati i pristojan odmak od SDP-a, što je od krucijalne važnosti za slobodu medija u BiH.

A kako vam izgleda trenutna medijska slika kada govorimo o tri javna emitera?

Mislim da još uvijek BHTV1 drži poziciju dok ostala dva imaju svoje favorite - SNSD i SDP. Ovo nije zaleđena slika i učas se sve može promijeniti. Ali, to nije i kraj priče. U BiH, od 45 TV stanica, 15 je javnih, a gotovo 50 posto od 144 radio stanice su, takođe, javne. Govorim o kantonalnim i opštinskim medijima. Što će reći da je udio politike u ovdašnjim elektronskim medijima još uvijek ogroman, odnosno da na skriven ili otvoren način utiču na sadržaj. No, našu javnost najviše interesuju ovi veliki za koje direktno izdvajaju novce. Pristrasnost tih medija direktno potkopava demokratski ustroj zemlje. Za mene je porazno da se FTV, koja je do juče imala podršku većine novinara i objavila značajne istraživačke priče, pretvara u megafon SDP-a. Trebaju godine da dobijete povjerenja publike i samo par krivih poteza, i eto vas u ponoru. Davno je Veselko Tenžera pisao kako nas povijest uči da kad god su novinari bili metrese politike, ispadali su grbavi i oni i istina.

Smatrate li da su Hrvati oštećeni zbog toga što nemaju kanal na svom jeziku, odnosno kanal koji će primarno zastupati hrvatske političke interese?

Hajde da obrnemo pitanje. Jesu li se Bošnjaci i Srbi u BiH usrećili sa kanalima koje imaju - ako ih uopšte imaju? Ako su oni sretni sa „svojim“ kanalima,  možda su Hrvati zaista i oštećeni. Zemlje u našem okruženju koje su ekonomski pet puta solidnije od nas imaju po dva kanala javne televizije koji su komplementarni, a ne konkurentni. Mi imamo  tri, a želi se i četvrti. A i ova tri emituju manje-više isti program sa sličnom programskom šemom. Ovdje nije riječ o racionalnim razlozima za pokretanje novih medija, već da svaka nacionalna politička opcija dobije i svoju TV. Ako se to desi, oni će medijski jednostavno nestati, iako će imati superglasnu političku podršku. Ja ne znam nijednog gledaoca koji "pali" TV jer je to njegova nacionalna boja. Uključuje ga jer želi gledati sport, zabavu ili politiku koja ga interesuje. Na kraju, najgledanija televizija na ovim prostorima jeste susjedna - HTV. Ne zato što je hrvatska, nego stoga što za ovdašnje uslove pravi bolji program od ostalih. Istovremeno, dok mi ovdje još uvijek raspravljamo o nacionalnim kanalima, u svijetu se završava digitalna revolucija koja vam daje mogućnost prijema stotine kanala od kojih je najmanje deset vrhunske kvalitete. Prema njima naši javni emiteri su u svemu inferiorni.

Jedan od problema javnih emitera jeste i sadržaj. Kupuju se meksičke i turske sapunice, ali se istovremeno vrlo malo odvaja za vlastitu produkciju, recimo, dokumentarnog i obrazovnog programa. Postoji li danas uopće razlika između sadržaja javnog i privatnog emitera?

Tu ste u pravu. Ta razlika je jedva vidljiva. Ono što pitate najbolje je provjeriti kroz nekoliko osnovnih pitanja ili primjera. Kad je umro Dario Džamonja (oktobar 2001.), ikona najboljeg Sarajeva, ispostavilo se da nema nijedne emisije - da ne kažem snimljenog i sačuvanog intervjua - sa čovjekom koji je „iscrtao“ Sarajevo s kraja 20. vijeka. Umre veliki Davorin Popović, ovdašnja televizija objavljuje razgovor koji je sa njim napravila televizija iz Podgorice, jer nema svoj. Otiđite na javne televizije i pitajte ih (dozvoljeno je po Zakonu o slobodi pristupa informacijama) šta su arhivirali od trenutka kada su nastale kao javne televizije, a da to nije arhiv predratne RTV Sarajevo? Istovremeno, pitajte isto i privatne televizije (koje nemaju nikakvu obavezu). Kad uporedite te spiskove, biće vam jasno šta ti ljudi rade i kako vode televizije koje kao javno dobro plaćaju građani BiH.

Šta mislite, ko trenutno u BiH igra najveću ulogu u informisanju javnosti - štampa, radio, tv, internet portali? Postoji li razlika u odnosu na svjetsku medijsku scenu?

Pretpostavljam da je televizija i dalje najvažnija iako su analogni mediji danas posljednje uporište starijih, penzionera ili stanovnika udaljenih ruralnih sredina. Prije rata za više od 90 posto stanovništva BiH TV program je bio jedini izvor informacija. Danas je ta brojka vjerovatno manja, ali TV je u nas i dalje dominantan medij. Ne treba zaboraviti da je u BiH i dalje u prednosti ruralan sloj, te da ima ogroman procenat nepismenih. Za njih je televizija idealan medij. Vjerovatno je značaj interneta u porastu (gotovo je 40 posto populacije obuhvaćeno ovim medijima), a štampa i radio u opadanju. U svijetu je nešto drugačije. Ljudi su pokretniji, pa je radio još uvijek slušan. U razvijenim zemljama radio se proječno sluša tri sata dnevno. Internet postaje vodeći medij svuda. Prije pet godina osnovač Microsofta rekao je da će 2011. godine 40 do 50 posto ljudi čitati novine preko interneta. Dakle, prije samo pet godina to nije bilo rašireno. Danas se valjda svako pita - zar je postojalo vrijeme kad ih nismo čitali na računaru? Prije dvije godine, kada su započeli protesti u Grčkoj, prvi put su se susrela dva svijeta. Nakon incidenta u kojem je poginuo 16-godišnjak, u samo par sati mladi ljudi su posredstvom socijalnih mreža, SMS poruka, započeli pobunu. U ponoć su svi oni koji su pratili regularni televizijski program otvorili prozore i vidjeli blokiranu Atinu. I nije im ništa bilo jasno jer ih njihov medij ništa o tome nije izvijestio, a desetine hiljada mladih ljudi su ne samo znali sve, nego i kreirali većinu tih informacija.

Medij je danas mnogo širi pojam nego ranije. Ako su se 1960-tih čekale jutarnje novine da bi se saznalo šta se desilo, 1980-tih isčekivale večernje TV vijesti da se informišemo, danas svaki čovjek može sam isplanirati načine informisanja ili zabave u čemu se klasični mediji možda i ne uzimaju u kalkulaciju. Evo kako je 1995. Nicholas Negroponte zamislio svijet u koji upravo ulazimo: "Početkom sljedećeg milenijuma vaša lijeva i desna minđuša moći će komunicirati preko satelita na niskoj orbiti i imaće veću kompjutersku snagu nego vaš sadašnji PC. Vaš telefon neće više stalno zvoniti: on će primati, sortirati i možda odgovarati na dolazeće pozive kao dobro istrenirani engleski batler. Masovni mediji će biti ponovo definisani od strane sistema za transmisiju i prijem personalizovanih informacija i zabave. Škole ce postati nalik muzejima i njihova dvorišta će služiti okupljanju, razmjeni ideja i socijalizovanju sa ostalom djecom iz cijelog svijeta. Digitalna planeta biće nalik glavi čiode...".

Kakvo je Vaše mišljenje o jeziku koji se danas koristi u medijima? Svjedoci smo da se nebrojeno puta događalo da mediji pišu o raznim nezakonitim i kriminalnim radnjama funkcionera, a da se nakon toga ništa ne desi zbog 'efikasnosti' naše pravne države. Imaju li novinari 'pravo', odnosno trebaju li u svojim nastupima koristiti brutalne termine i jasno etiketiranje ili 'uvijanje' i eufemizme?

Jedan moj prijatelj, objašnjavajući gledanost '60 minuta', rekao je da je jezik koji oni koriste zapravo jedini koji današnji političari razumiju. Međutim, ja sam konzervativan i za mene je novinarska pristojnost elementarna. Uzgred, ne vjerujem da ofanzivnim jezikom možete poduprijeti činjenice.

A kako povući granicu između bahatog i nepristojnog novinara i onog koji ratoborno pokušava doći do informacije?

Ja ne volim bahate i nepristojne ljude, tako da ni novinari nisu izuzetak. Ali, u ovoj profesiji vi jednostavno ne smijete biti stidljivi. Da bi došli do informacije morate pitati kad niko drugi to ne bi radio. Granice zapravo i nema. Ima jedino stila.

Šta mislite o presudi Suda da se Duška Jurišić treba vratiti na mjesto urednice IPP-a, te potezu uprave FTV-a koja je u reorganizaciji ukinula IPP u cilju sprječavanja njenog povratka na staro radno mjesto? O čemu se tu radi?

Presude se u principu ne komentarišu, a ovo drugo je vjerovatno namjera FTV da unutar pravnih propisa ipak zaobiđe odluku Suda. Zašto to oni rade, nije mi jasno. Zašto je toliko važno da se jedna dobra, zapravo odlična novinarka odstrani iz uređivačkog procesa? No, tu nema ništa novog. Neće ona biti ni prva ni posljednja koju žele otjerati. Samo me zanima šta će raditi na kraju kada ostanu samo njima podobni ljudi. Ko će im biti novinar?

Možete li prokomentarisati slučaj Slobodana Vaskovića i prijetnje koje su mu javno izrečene putem medija u RS-u?

Nisam ništa od toga vidio jer sam posljednje tri sedmice uglavnom bio izvan BiH, ali svaki napad ili prijetnja novinaru je neprihvatljiva.

Jesu li novinari danas u BiH zaštićeni ili služe kao meta za odstrel?

Postoje mehanizmi zaštite, ali to vam je kao kad vam neko opljačka kuću ili fizički nasrne na vas. Postoji policija koju možete pozvati i ispričati šta vam se desilo, ali dojam da ste fizički povrijeđeni niko ne može izbrisati. Nije porazno što živimo u vrijeme kada policija štiti novinare, nego činjenica da smo se na to navikli.

Vi ste jučer u Beogradu primili nagradu 'Jug Grizelj' za doprinos istraživačkom novinarstvu za dokumentarni film o medijima i izvještavanju u prošlom ratu 'Godine koje su pojeli lavovi'. Kakvu za vas vrijednost ima ova nagrada?

Jug Grizelj je bio jedan od najboljih novinara ondašnje Jugoslavije. Najviše je pisao za Nin i bio je pokretač lista Vreme. Bio je u svakom pogledu neobičan karakter. Zanimljivo, između ostalog napisao je i scenario za bh. film 'Crni biseri' Tome Janjića, početkom 60-tih. Umro je u Beogradu januara 1991. Kao da ga je sudbina poštedjela da gleda katastrofu koja je uslijedila. Nagrada koja nosi njegovo ime pokrenuta je 1991. i dosada je dodjeljivana novinarima i novinarkama iz Srbije. Ako ne griješim, prvi sam koji je ovu nagradu dobio iz Sarajeva. Meni je jako vrijedna, jer čovjek kad god nešto radi, zna se upitati - čemu sve ovo? Tako da sam sada dobio odgovor na koji nemam nikakav prigovor.

Možete li za kraj povući paralelu između novinarstva danas i onog s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, kad se činilo da javna riječ može promijeniti situaciju i to s puno manje agresivnosti u novinarskom nastupu?

Nisam siguran da ste i onda mogli išta promijeniti, ali je to bio početak kada se profesija ponovo budila i doživljavala kao značajna i važna. Da ono što radite jeste u interesu javnosti i da se uvijek možete pozvati na nju. Ako to danas uradite, bojim se da vas nema ko poslušati.

(DEPO PORTAL)