Piše: Muhamed Velić  Rijaset Islamske Zajednice BiH

Bosanski dodž je sada već autohtona bosanska pseća pasmina, mješanac mješanaca u kojem je sukusirano genetike raznoraznih regionalnih i svjetskih psećih vrsta. U Bosni i Hercegovini taj dodž, što po izgledu podsjeća na austalijskog shepherd dog-a (ovčarskog, pastirskog psa), je klasična bosanska džukela. Ljudi ih kao takve registruju i detektiraju, kao džukca, džukelu, sa mnogo različitih osobina, ali jednom posebnom: kad čovjek sretne tog psa i pomisli da je to samo običan bezopasni džukac, džukela, avlijaner ili lutalica, on, ipak, zna iznenaditi i podmuklo napasti. To bi mu bila kao najpoznatija karakteristika, pored one da je gotovo totalno beskoristan.

Bosanski dodž iliti džukela je urbano stvorenje. Živi uglavnom u gradovima, pretežno u gradskim jezgrima, ali i po mahalama ima svoje kolonije. Za razliku od ponosnog i čistokrvnog bosanskog ovčarskog psa tornjaka (trebalo bi ime ovog psa pisati sa velikim slovom, jer, pogledajte malo neke video klipove na You Tubeu kako se taj pas sasvim odlučno hvata u koštac sa vukovima u odbrani stada, on ide do kraja, ili on ili vuk), čija je vrijednost ravna stadu ovaca kojeg čuva. To je dokazano pravilo, bez obzira koliko veliko stado ovaca bilo, mjeri se po vrijednosti psa koji ga čuva. A bosanski tornjak, po svojoj vrijednosti, korisnosti, odvažnosti, po potrebi opasnosti i ljepoti, ravan je stadu od stotinu ovaca. Uz ime tornjak treba stalno pisati ili dodavati pridjev bosanski ili vlašićki, jer postoje tendencije krađe te vrijedne pseće bosanske pasmine. E, za razliku od bosanskog tornjaka, koji je poglavito ruralno stvorenje, ne provincijsko, molim lijepo - razlika je jasna i među ljudima te provenijencije, bosanski beskorisni džukac iliti dodž je klasično urbano stvorenje. Dodž, po pravilu, živi u gradovima i ponaša se kako hoće i radi šta mu je volja.

Naravno, tako nešto mu je omogućio (i) zakon koji je stupio na snagu od prije dvije godine - zakon koji u izvjesnom smislu daje sigurnost toj beskorisnoj bosanskoj džukeli. Njih se po tom zakonu ne smije (više) ubijati, ali isto tako zakon nije omogućio sredstva i uslove da se riješi pitanje pasa lutalica. (Da ne bi ostao nedorečen, nikada nećete vidjeti da je vlašićki tornjak lutalica, uvijek je to po pravilu dodž, koji ne pripada ni jednoj rasi, koji nema pedigre i koji je uglavnom beskoristan!) No, vratimo se spomenutom zakonu. Taj sporni zakon je donešen pod pritiskom raznoraznih faktora koji brinu o svemu, samo ne o bitnome. A zakon, gospodo, jasno kaže da se te pse u buduće više ne smije ubijati. Isto tako, općine su zakonski dužne riješiti pitanje tih pasa, osiguravši im azile u kojima će ti psi boraviti do nekog daljnjeg rješenja. Kafilerija, koja se bavila hvatanjem i eutanazijom pasa lutalica, kao radna jedinica već 50 godina postoji pri KJKP „Rad". Međutim, od kada je stupio na snagu ovaj zakon dobili su rješenje da svoje aktivnosti usklade sa novim zakonom, tako da kafilerija ne može obavljati svoje poslove. Drugim riječima, ruke su joj svezane. Prije donošenja ovog zakona, kafilerija je godišnje eutanazirala između šest i sedam hiljada pasa lutalica.

I tako nam se sada dogodi, upravo zbog tog nakaradnog zakona, da lutalice sasvim slobodno ordiniraju po našim ulicama, a kontejneri, koji se isto tako neredovno prazne i čiste, bivaju njihove jaslice, u kojima spavaju, hrane se i razmnožavaju. Oni napadaju prolaznike, djecu koja u jutarnjim satima odlaze u školu i koja se, isto tako, kasno po mraku vraćaju. I roditelji se žale, ali zakon je jasan i neumoljiv, zapravo, zakon bi cinično i ironično (priu)pitao: A zašto ste, gospođo draga, pustili svoje malo dijete da ide samo u školu, svijet je odveć opasan, ne samo zbog pasa lutalica već i zbog drugih ljudskih spodoba ili ljudskih džukela - naravno i takvih dvonožaca/džukaca ima. (Upravo dok pišem ovu kolumnu, čujem kako se moja majka ispred kuće s metlom u ruci obračunava s tom jednom ekipom bosanskih dodžova ili džukela, oni sada postaju ekipe, jako uspješne u svojim pohodima.)

Primjera i informacije radi, sjetimo se kako su nedavno u Zenici džukele izujedale neku stariju ženu, jedva je preživjela, također, sjetimo se napadnute djevojčice u Podlugovima dok je u školu išla, isto tako, čopor džukela na Dobrinji napao je prije godinu dana tridesetogodišnju ženu sa svojom osmomjesečnom bebom, pa bizarna vijest od neki dan kada je jedan volšebni primjerak autohtonog bosanskog dodža u Vogošći starijoj ženi ušao u stan na četvrtom spratu. Ušao džukac u kupatilo i ni mukajet! Žena se prepala, pozvala komšije, ali džaba, nisu ga mogli istjerati, dok nisu došli vatrogasci, koji su bili uspješni.

Što se tiče mog iskustva, neki sam dan (06. januara) svjedočio jednu neobičnu, ali za naše prilike sasvim običnu scenu, sasvim sviknutu. Neki dan u centru grada, u Ferhadiji ulici, odmah iza podne namaza oko 13:00, na šestojanuarskom suncu (daleko bilo od diktature, naravno šestojanuarske) vidio sam, pa i uslikao svojim mobitelom, tri velika bosanska dodža koja su sasvim mirno i bezbrižno ležali na sred ulice. Tu odmah kod Ekonomije, a preko puta Tom Tailora. Tri džukca leže na sred ulice i griju se (sunčaju) na zubatom suncu. Prolaznici ih samo zaobilaze, neki se u žurbi gotovo i spotaknu o njih, ali oni ništa, znaju da su svoji na svome. Uslikao sam ih i otišao svojim poslom. Ali, ta mi je slika i taj prizor u glavi već počeo djelovati i zundati, jer ta ista slika nije jedina samo na tom mjestu. I nije bilo teško skontati: njena autentična preslika je u političkim strukturama ove zemlje i ove države! Nažalost!

Na koncu, možemo zaključiti (poređenjem): psi lutalice, dodžovi i džukele „dominiraju" gradskim centrima, a po mahalama su uspostavili svoj jutarnji i noćni režim, što sve uveliko podsjeća na „psetokratiju". Jer, gospodo, braćo i prijatelji, psi vladaju ovom našom dragom sredinom! Pa možda i svijetom, a mada je pas, još uvijek po svojoj prirodi, biće sredine. No, doživljava on svoje reinkarnacije. Prije svega u našim političarima - dakako, riječ je o metaforičkom i orwelovskom poređenju. A naši političari, uveliko zaštićeni zakonom, kojeg su sami donijeli, ne rade ništa po pitanju da se sitaucija u državi riješi i poboljša. Totalno beskorisni, u širem opisu, a u užem i konkretnijem, s karakteristikom da znaju napasti i vrlo često iznenaditi. Takvi ništa ne rade, a od njih se i njihovog nerada, što je najbitnije, ne može normalno živjeti i država zbog njih ne može zaživjeti. Politička eutanazija je u našem bh. slučaju gotovo nemoguć i neostvariv pojam! Političar je, kao pojava i kao jedinka, u našoj zbilji vrsta koja ne odumire. Jer, važi pravilo, jednom u politiku, nikad iz politike! Jer, tu je jako fino - ništa se ne radi, koristi se sebi, a šteti drugima. I ima se za to pokriće, zakon koji političara štiti i zakon kojeg je on kao takvog donio. I kojeg će promijeniti, u svoju korist, kad zatreba. A vrlo često zatreba, jer rastu potrebe.

P.S. U recentnoj novogodišnoj i božićnoj euforiji, svjedoci smo da mnogi muslimani Bošnjaci čestitaju vjerske praznike vjernicima katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Neki to rade, što moraju i što trebaju, iz raznoraznih razloga i povoda, a opet to neki rade usiljeno, vještački, nepotrebno i, kao što kaže M. Spahić, ničim izazvano. Pa, tako slušao sam jednu našu poznatu pjevačicu, koja je već zadugo prisutna na ovdašnjoj estradnoj sceni i koja je autentnični predstavnik bosanske, muzičke, pjevačke elite. Ruku na srce, ona jako dobro pjeva i lijepo ju je slušati (osobito kad pjeva sevdalinke), ali samo dok pjeva, jer čim počne da pričati zna izvaliti takav gaf i glupost da čovjeka glava zaboli. Pa, tako, slušao sam njenu božićnu čestitku svim Srbima, vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti, sa željom da im se ispune sve neostvarene želje! Allahu dragi, pitao sam se, pa zna li ona koja je njihova neostvarena želja?! Da je u BiH situacija normalna, pa rekao bi čovjek - tamam, peke, u redu je, ali Srbima u BiH (dakako, ne svima) nekada je želja, naravno, neostvarena bila i ostala da Bošnjaka ne bude. Budući da su skontali da im ta želja nije ostvariva onda su se prekomponirali u želju da BiH ne bude. I na toj želji svim silama rade. A to je za njih, nažalost, poprilično isto, i Bošnjaci i Bosna itd.

U metaforičkom i orwelovskom smislu (njegove „Farme"), možemo kazati da se slučaj naše pjevačice ne može porediti sa bosanskim dodžom ili džukelom. Ovdje će prije biti riječ o guski!.

DEPO/a.k.

Vezani tekst: DEPO TV/NAČELNICI OPŠTINA OBEĆALI: Sarajevske pse lutalice više niko neće ubijati, od 1. jula dobijaju azil!