Pripremila: Suzana VUKMIR

MIRJANA VLAJISAVLJEVIĆ, profesor na Filozofskom i Filološkom fakultetu u Banjaluci

’Riječ je o strašnom podsjećanju, da su Srbi koji su sastavni, vjekovni dio ovog prostora ovdje zapravo nepoželjni’

„Bošnjaci znaju šta znači podići spomenik i ostaviti trajni biljeg o zločincima. Ne znaju oni to iz svog iskustva, već znaju ponukani srpskim iskustvom iz Drugog svjetskog rata. Naime, poznato je da je na najvećim stratištima na kojima su bile srpske žrtve, poslije rata vlast podizala spomenike na kojima je pisalo da su to žrtve fašističkog terora. To je bilo opšte mjesto, nigdje se nije smjelo reći da su to bile žrtve ustaškog planiranog genocida. Ovo što sada Bošnjaci rade je stvar za svaku osudu, kao prvo oni ostaju i dalje najveći sijači srbomržnje na prostorima BiH. Oni ostavljaju u amanet pokoljenjima da ta mržnja ne treba da se pretakne, već da se konstantno iznova produkuje. Oni su time glavne skutonoše jedne orkestrirane satanizacije Srba čiji su oni samo poštari pismonoše. Satanizacija Srba se realizuje između ostalog kroz takva strašna podsjećanja da su Srbi koji su sastavni, vijekovni dio ovog prostora ovdje zapravo nepoželjni. Kroz otvoreni jezik mržnje to se ispoljava. Medijska satanizacija Srba je počele 1992. godine, pa čak i prije toga, na koju nikako ni mi sami ne znamo da stavimo tačku, jer mi prije svega ne znamo da razobličavamo taj govor mržnje. Ovaj vaš pokušaj je jedan usamljeni pokušaj. Ovo što vi radite bi trebalo da radi država između ostalog entitet Republika Srpska, da na svaki takav utuk reaguje, da se ne smije odgovornost za zločine koji su nesporno počinjeni pripisati kolektivitetu, već naravno pojedincu. Međutim, nakon haške optužnice gdje su naši predsjednici pristali i priznali da se izvršio genocid šta da radi usamljeni pojedinac, pa bio to čak i jedan umjereni novinar poput vas? Mora se pokušati naći izlaz iz tog uzročno-posljedičnog niza u kojem se neprestano optužujemo, optužujemo i optužujemo. Moramo da shvatimo da smo mi Srbi žrtve planiranog projektovanog srbomrzačkog podcjenjivanja iz BiH. Država mora da odgovori ili ćemo i mi početi da podižemo isto takve spomenike, što ne bih da činimo. Ili da se oni kao takvi sruše. Francetiću je srušen spomenik u Hrvatskoj, a tako treba da zahtijevamo da se takvi spomenici koji utjeruju u laž prosto uklone i ništa drugo.“

MIODRAG ŽIVANOVIĆ, profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci

’Čini mi se da institucije tu ne mogu napraviti gotovo ništa, jer su i one dio takve svijesti’

„To je odavno ustaljena praksa, ne samo u ovom slučaju, da se krivica za ratne zločine koja je uvijek lična, prebacuje ili premiješta na nivo kolektiva. To je nešto što pripada plemenskoj svijesti i to je zapravo anahrono, demode. Evo, danas čak i to čini našu svakodnevicu i čini mi se da i preko toga čak postajemo žitelji ne ovog vremena, nego nekih davnih vremena. To se dešava i na drugim planovima, na drugim područjima života, ali jednostavno tako živimo. Dokle god ne promijenimo tu etničku matricu iz koje proističe ta kolektivna svijest, u ovom slučaju o odgovornosti za ratne zločine, mi nećemo imati šanse da bilo šta uradimo na jednom normalnom životu. Prije dvije ili tri decenije, možda čak i više, te stvari su se radile namjerno, ali danas je situacija daleko teža. Zbog toga što se to radilo namjerno, postalo je prirodno, nažalost, u svim područjima življenja. A čim je prirodno u svijesti ljudi, onda se teško možemo protiv toga boriti, daleko teže nego što je to bilo ranije, kad smo imali instrumente, recepte kako se boriti protiv toga. Biće nam potrebno dosta vremena i naravno posla na objašnjavanju tih fenomena, predrasuda, stereotipa ili još gore kolektivne svijesti koja je uperena protiv drugih. Ali šta je tu je! Ne vidim u bližoj budućnosti da to može da se promijeni. Uvjeren sam da više i nema posljedica, jer su se posljedice dogodile i to je postalo stanje prosječne društvene svijesti, tako da treba da napravimo revoluciju svijesti. A ja sam za to i ako može za revoluciju ukupnog života. Čini mi se da institucije tu ne mogu napraviti gotovo ništa, jer su i one dio takve svijesti, dakle pojednici bi morali nešto učiniti ili ljudi koji pokušavaju živjeti na jedan normalan način sa stilom života koji ne pripada tim kolektivitetima, deformisanim horizontima svijesti... Više vjerujem u pojedince nego u institucije.“

ALIJA BEHMEN, gradonačelnik Sarajeva

’Dužni smo da ne dozvolimo da postoji i pomisao o kolektivizaciji - zločini su individualna stvar’

I hrvatski narod ima svoje zločince, i srpski narod ima svoje zločince, i bošnjački narod ima svoje zločince, samo nisam čuo da jevrejski narod ima svoje zločince, on to uistinu nema kad je riječ o prethodnom ratu. Nisam upoznat sa tim natpisima na spomenicima, ali to je vjerovatno i moja greška. Kolektivizacije nema, niti treba da je bude, to je sigurno. Ja ne znam, ali se sigurno bolji izraz mogao naći. Ako bi bilo kolektivne krivice, onda nijedan fini i pošteni čovjek iz bilo kojeg naroda ne bi bio u redu, dakle svi bi bili zločinci, i vi i ja. Mislim da smo svi dužni da ne dozvolimo da postoji i pomisao o kolektivizaciji zločina, dakle zločini su individualna stvar. Niko nema pravo nijedan narod da osudi, apsolutno niko. Negativne konotacije kod pojednih ljudi mogu da izazovu takvo raspoloženje o kojem vi govorite (op. aut. stereotipe, mržnju, segregaciju...). Mislim da je to nezgodan izraz. Hvala vam što ste mi skrenuli pažnju, i ja ću to pokušati promijeniti.

ENVER KAZAZ, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

’BiH dodatno pravi zločine nad žrtvama zločina zbog toga što ih politički instrumentalizira – sa svih strana jednako i sa svih strana jednako ogavno’

"Ratni zločini u BiH se politički instrumentaliziraju od svih političkih elita i svake političke partije, kako od strane Milorada Dodika, tako i od strane Željka Komšića, kako od strane Željka Komšića, tako i od strane Harisa Silajdžića, kako od strane religijskih institucija, tako i od strane medija. Pritom se svi ti zločini apsolutno kolektiviziraju pri čemu se zaboravlja da je Bosni i Hercegovini potrebna Jaspersova razdioba krivice na političku, moralnu, metafizčku i institucionalnu, ovo posebno naglašavam, institucionalnu krivicu i odgovornost. Mantra o individualnoj odgovornosti zaboravlja da je ideologija pripremila ratne zločine, a da su je sprovele institucije sistema. Onda iza toga ide individua, njena zakonodavna odgovornost, njena moralna odgovornost i eventualno njeno pokajanje pred Bogom, kako bi rekao Jaspers. BiH dodatno pravi zločine nad žrtvama zločina zbog toga što ih politički instrumentalizira – sa svih strana jednako i sa svih strana jednako ogavno. BiH ima akademske nacionalističke elite koje su izmaginirale etničkog „drugog“, odnosno nacionalnog „drugog“ kao demonskog neprijatelja i zabetonirale takvu interpretaciju krvave povijesti. BiH ima politike koje vampirski od toga žive i ima političare koji poništavaju svaki oblik etičnosti i ljudskosti takvom zloupotrebom žrtava. O građanima u BiH mislim kao o biračkim krdima koji slijede svoje nacionalne vođe i u orgazmičkom transu poništavaju vlastite i tuđe mrtve."

BLIN INTERVJU/PEĐA KOJOVIĆ O ovoj temi porazgovarali smo i sa Peđom Kojovićem, poslanikom Naše stranke i srpskim delegatom u Domu naroda Federacije BiH, koji kaže da je krivična odgovornost za ratne zločine individualna, dok je moralna odgovornost nešto sasvim drugo. BLIN: Da li ova sintagma predstavlja kolektivizaciju zločina, koji u ovom slučaju krivicu prebacuje na cjelokupan srpski narod, a ne na pojedince ili institucije koje su u njemu učestvovale s obzirom na činjenicu da krivac ima ime i prezime? KOJOVIĆ: Krivična odgovornost za počinjene ratne zločine je, naravno, individualna i u tom smislu je takva kvalifikacija netačna, pa i nepravedna. Moralna odgovornost je nešto sasvim drugo. Ona ne postoji samo kao odgovornost ZA ono što se dogodilo nego i kao odgovornost PRED onim što se dogodilo.  Kada bi nekoga, recimo državu BiH, zaista zanimalo šta se ovdje dogodilo u periodu od 1992. do 1995.godine, onda bi vlast, još davno, odmah po završetku rata, donijela odluku o osnivanju državnog, bosanskohercegovačkog instituta za istoriju i dugoročno i nepristrasno finansirala njegov naučni rad koji bi prikupljao i obrađivao činjenice i potom sa vremenske tačke, koja se u toj nauci zove “istorijska distanca”, donio neku vrstu zaključka. U nedostatku takvog, ozbiljnog, naučnog pristupa, kakav mislim da žrtve rata zaslužuju, njegovi uzroci, tok i posljedice su podložne arbitrarnoj dnevnopolitičkoj manipulaciji. Rezultat toga je fragmentirana slika o ratu u kojoj svako, s pravom rekao bih, donosi svoj sud o karakteru rata iz svoje lične ili geografske perspektive. Sasvim je sigurno da ćete putujući po BiH naići na spomenička obilježja na kojima se za ratne zločine optužuju hrvatski ili bošnjački zločinci. U mnogim krajevima BiH pripadnici različitih etničkih grupa jedan te isti događaj kvalifikuju kao okupaciju ili oslobođenje. BLIN: Kakav je Vaš stav o tome, smatrate li da je to ispravno ili ne kad je riječ o ovakvom načinu obilježavanja spomenika žrtvama? KOJOVIĆ: Šta je ispravno, a šta nije zavisi od toga šta vam je cilj. Ako je cilj da se etnička i vjerska netolerancija i sukobi prenesu i na sljedeće generacije Bosanaca i Hercegovaca, onda su ovakve kvalifikacije, etnički podjeljen sistem školstva i politička manipulacija žrtvama i tako dalje, vjerovatno dobar način. Ali ako je cilj da BiH opstane i postane država u kojoj se užasi od 1992. do 1995. godine nikada više neće ponoviti, onda nije. To o čemu mi, na neki način zabašureno, pričamo ovdje je sljedeće; ako nam je zaista cilj da se 1992. nikad ne ponovi, onda bi na svim spomen pločama, na grobovima svih žrtava bez obzira na njihovu etničku pripadnost trebalo pisati da su žrtve militantnog, radikalnog nacionalizma.   BLIN: Šta mislite zašto i da li se to radi namjerno ili slučajno kako bi se jedan cijeli narod okrivio za nešto za šta nije odgovoran, a što je počinjeno u njegovo ime? KOJOVIĆ: To je dio strategije -  koja se kao što sam rekao, sprovodi i kroz obrazovni system, ali i kroz iscrpljivanje građana BiH  životom u nefunkcionalnoj drzavi - to je  ‘nastavak rata drugim sredstvima’, koji za krajnji cilj ima podjelu BiH i stvaranje tri mala etnička feuda kojima će vladati, kako oni vole reci,  80-tak porodica. BLIN:  Da li se na ovaj način stvaraju nacionalni stereotipi, mržnja i segregacija među pripadnicima različitih nacija? Kakve to posljedice može proizvesti u budućnosti? KOJOVIĆ: Moj stav je da se vlast treba baviti onim što je danas i onim što će biti sutra, a da se istoričari trebaju baviti onim što je bilo. Našu budućnost, će, dakle, odrediti naša vlast, a nju, nažalost, već skoro 20 godina čine stranke čije je osnovno određenje nacionalizam. Šta ta ideologija u krajnjoj konsekvenci donosi imali smo na žalost priliku vidjeti. BLIN: Šta treba uraditi da se to ne desi, odnosno da se izbjegne kolektivizacija krivice i da istina izađe na vidjelo? Zapravo, šta treba uraditi da se manipulacija jezikom izbjegne, odnosno da se stvari koje su se desile u prošlosti ne ponove? KOJOVIĆ: Prije svega, treba sudski procesuirati sve one koji su počinili ratne zločine. A onda je potrebno početi sa izgradnjom one vrste društva u kojem će svaki građanin na svakom pedlju ove zemlje biti uvijek i potpuno zaštićen institucijama sistema koje su slijepe za etničke, vjerske, političke ili bilo koje druge osobine svojih subjekata. To je nešto za šta nacionalne stranke po svojoj definicjij nisu sposobne. Nacionalizam će, kao politička ideologija biti isplativ, i u upotrebi, sve dok svojim eksponentima svake četiri godine bude osiguravao učešće u vlasti bez obzira na njihove moralne, ekonomske i političke neuspjehe.

(BLIN MAGAZIN)

VEZANI TEKST:

BLOG BOJANA BAJIĆA: Srpski narod nije kriv za Markale