Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Valja izbrojati 40 milja ako hoćeš da te prenesu i sahrane dole u Rajvosa. Kontam za tu lovu mogu kupiti novu novcatu reno-lagunu sa klimom, ABS kočnicama, sa četiri zračna jastuka i sa najnovijim CD radiom i specijalnim sound sistemom.

Ali, šta ako me pokopaju tamo u Holandiji, na nekakvom seoskom groblju u mjestu Castricum, što leži šest metara ispod površine mora. Biću jedini sa nekakvim smiješnim prezimenom što se završava na 'ić'. Tamošnji ljudi čudiće se kako se neko tako mogao zvati. Zaobilaziće mjesto gdje zauvijek stanuje nekakav bautlander, strenger, što se drznuo da kvari ugodnu fonetiku prezimena kao što su fan Dale, fan der Bruk, imena kao što su Jan, Jos, Kejs, lneke, Tineke, Aneke. Još ako na kamenu iznad mene bude stajalo nešto na našem jeziku, kao ovdje počiva naš taj i taj, ima ljudi u klompama da me zamrze do kraja vječnog života. Ili, šta ako more ponovo probije ogromne nasipe, šta ako Castricum ponovo bude dio podmorja. Kako ću se osjećati, hoću li postati neka holandska riba? Zalm, iliti losos, ili kabeljau, iliti bakalar?

Ako me prebace, ipak dole u Rajvosa, gdje će me smjestiti. Na Kovače ne mogu jer nisam šehid. A tamo leži koliko hoćeš mojih jarana. Recimo, Kemal Bisić, o kojem je i Đorđe Balašević govorio na svom prvom poslijeratnom koncertu u Sarajevu. Kemo i ja smo, po naredbi Skupštine grada, osnovali onu čuvenu sarajevsku estradnu ratnu četu. Ja bio, k'o fol komandant, a Kemo politički komesar. Svaki dan smo trčali između Skupštine grada i Predsjedništva BiH i, naravno, FIS-a.

- Ma, mene Paja više stid. Trčimo, bježimo, skrivamo se kao najveće kukavice. Šta bi rekla raja, recimo iz Zagreba, da nas vide. Šta bi rekao Drago Diklić, Dražen Vrdoljak ili stotinu drugih - žali se on, dok bez daha jurimo ka FIS-u. Nema praska snajpera, granate ne fijuču, ali meni nešto hladno oko srca.

- Hajmo po jedan štok, dok još ima - nadodade Kemo.

Lijep julski dan 1992. godine. Evo već dva sata nestvarna tišina, usuđujemo se da sjednemo vani, na stepenice ispred FIS-a. Brano Crnogorac, gazda kafane dobacuje:

- Paja, dobili ste na lutriji. Evo samo za vas dvojicu imam još jednu turu pića.

Kucnemo se Kemica i ja za što više mira i što manje trčanja, kad grunu. Zemlja kao da se rastvorila! Barutna erupcija odbacila me je gotovo deset metara. Kemo je ostao da leži na istom mjestu. Dopuzali smo do njega. Držao se za stomak i s bolom šaptao:

- Ne dajte mi da zaspim.

I eno ga spava na Kovačima sad će deseta godina. Svakog ljeta ga posjetim. Bude mi lijepo. Zajedno s njim gledam dole prema šeheru. Pukao pogled, dok iz obližnje pekare leluja zazmamni miris somuna sa curokotom. Vazda uzmem jedan pa ga polagano jedem nad Keminim mezarom. E, moj jarane, slaba nam je ovo meza. Sjeti se samo lukmire i sitnog ćevapa što nam je tvoja mati znala pripremiti.

I kad god odlazim od mog Keme ja mu nekako zavidim. Ma vidi ga gdje leži i kakav pogled ima. Ma gdje li ću ja završiti?

Poslije Keme valja otići i Davorinu Popoviću Pimpeku i Mirzi Delibašiću Kinđetu, Đoki Kisiću, Bodi Kovačeviću, Daci Džamonji i koliko još hoćeš bivše dobre raje. Dok stojim sa prijateljem Davorinom osmijeh mi na licu. Čujem njegove riječi sa nekih od brojnih zajedničkih festivala rano ujutro:

- Ma, trzni jednu Paja, ide k'o mlijeko - on meni koji nikada, čini mi se, mlijeko ni probao nije. Ni onda, ni tada, nikada mi nije bilo jasno kakve sličnosti imaju viski i mlijeko. Jedino što su u tekućem stanju.

Kad si na Barama, kao da si kod kuće, kod najbližih. Tu je i dobri mi kolega Mladen Paunović. Od mora njegovih provala najbolja mi je ona kada je na partijskom sastanku oštrom direktoru Televizije Sarajevo, Radetu Budaliću, jedini smio da odgovori:

- Pametno, druže Budaliću!

Malo dalje je i Vlado Dijak i njegova "Putuj Selma i ne naginji se kroz prozor". Tu je i ona njegova čuvena anegdota iz Tešnja. Kada je ono šezdesetih godina riječ infarkt naglo ušlo u modu, umjesto staromodne srčana kap, dobri moj Vladika sjedi i pijucka s predsjednikom Skupštine opštine. Ovaj, da bi se napravio važan kako je opterećen poslom, malo, malo, pa će:

- E, moj Vlado, toliko ti radim da će me udariti infrakt…

Dijaku više dotužilo, pa će mu, između dva gutljaja:

- Ma neće bolan, ne znaš ga ni izgovoriti!

Na groblju Lav odem u posjetu Slobodanu Bodi Kovačeviću, najvećem prijatelju iz čuvenog vokalnog sastava "Prijatelji". Malo dalje je i Edo Ferizović, prva violina Seljinog orkestra i najbolji zabavljač u našim dugim kafanskim noćima. Sjećam se, bili smo godinama zajedno u rezervi u Lukavici, kod onog komandanta Đurđevca. Za naš vakat je bio pukovnik. Ljut i brz ko zmija. Uživao je da nam daje uzbune i da nas usred mrkle noći vodi negdje marševskim korakom prema Hrasnici, Hadžićima, i taman kada bi nam duše izlazile na nos, naređivao bi trčanje, pa potom puzanje, pa atomski slijeva, atomski s desna, i kada bi bili u blatu do grla, grmio bi - pjesma!. Ja bih tada uvijek uskakao:

- Druže pukovniče, treba nam dirigent?

- Ima li ga?

- Ima, eno onaj tamo - pokazivao bih na Edu.

Kljucao bi kao vulkan, ali nazad nije mogao. Satima bi nam mahao rukama dok bi mi podsmješljivo ispod glasa: Od Vardara pa do Triglava...

- Oprosti Edice, ali zajebancija je zajebancija - govorim mu svakog ljeta dok milujem tamnu mramornu ploču s njegovim imenom ispisanim zlatnim slovima.

Samo nekoliko metara dalje, tamo preko ceste što vodi prema najboljem stadionu najboljeg nogometnog kluba na svijetu, što se ne zove Željo, leži i moj drug iz djetinjstva Kamenko Stanković. Taj je bio rođen za Engleske, za kraljičinog sina. Imao je držanje jednog lorda, princa. Elegancija do savršenstva. Hodao je prav k'o svijeća, nikada savijen, zgrbljen. Radio je u Lutriji BiH, bio specijalista za loto. Znao me satima ubjeđivati da svaki dobitak ima svoju vjerovatnoću, svoj postotak. Ma, znao sam i ja to, ali mi je bilo merak slušati kako to majstorski, uzvišenim emocijama i riječima, obrazlaže. Prvih dana rata teoretisao mi je i da svaki snajperski pogodak ima svoju zakonitost. Njega je ta fatalna vjerovatnoća pogodaka stigla kada je u Pofalićima pojurio da pomogne jednoj ranjenoj ženi s djetetom. Uspio je da ih izvuče sa brisanog snajperskog prostora. Kamenkov životni loto bubanj tu se zauvijek zaustavio.

Poslije Sarajeva trknem i do Rotterdama. Tamo na nekom južnom groblju leži moj drugar Ninoslav Pikulić, prvi fotoreporter AS-a. Prvi je Ninan smio da uslika Branka Mikulića bez kravate, ili Hamdiju Pozderca kako ljubi neku pjevačicu... Stojim nad njegovim grobom, tu, u moru holandskih posljednjih poruka, na našem piše; ovdje počiva naš Ninoslav Pikulić... A, meni merak ne može biti veći. Osjećam se u hladnom, vjetrovitom Rotterdamu kao na komadiću Bosne. Taj Ninin grob je moj kontakt sa zavičajem, rodnim gradom.

I onda sam tu ponovo na početku. Pitam se po stoti put je li mi bolje dati 40 milja da me prenesu i sahrane dole u Rajvosa, ili da ostanem ležati ovdje i da kvarim nacionalnu čistoću holandskih grobalja. Baš me zanima, šta vi mislite? Da li mi možete pomoći, ne mislim samo s lovom.

(DEPO PORTAL)