Piše: Josip Vričko Oslobođenje

Niz je vrlo zanimljivih, štoviše za njega čak i neuobičajeno preciznih stavova, u intervjuu za Oslobođenje iznio Božo Ljubić. Njegova analiza legitimnosti Hrvatskog zajedništva, dakako, zaslužuje naročitu pozornost. Lider mlađega HDZ-a tvrdi, naime, kako je njegova stranka tu predizbornu koaliciju skupo platila, prepuštajući HSP-u oba kompenzacijska mandata - na federalnoj i državnoj razini, čime su se Jurišićevi pravaši po prvi put u svojoj povijesti prometnuli u poželjne partnere za formiranje vlasti. Nakon čega ni bh. socijaldemokrati nisu imali kud, te su zaboravili vrijeme crnih košulja. Usto, Ljubić tvrdi kako u platformi ima dosta toga što je prihvatljivo i devedesetki, ili što bi kazali združeni Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić, devedeset posto onoga što je zapisano u programu te stranke, kojoj, inače, prošlogodišnji listopad neće ostati u baš lijepom sjećanju, stoji i u, sad već, glasovitom dokumentu crveno-zelene koalicije. Istina, odnedavno ponovo najbolji (politički) prijatelj Dragana Čovića to ne može baš pouzdano znati, jer, tvrdi, još nije ni dobio ono što su čelnici SDP-a, SDA, HSP-a i NSRB-a već potpisali.

Ipak, čak i ukoliko je to točno - što, jasno, nije lako povjerovati - svi oni koji su pročitali platformu, ne mogu zanijekati kako su Hrvatima u njoj ispunjene najsmjelije i božićne i novogodišnje želje. Pod uvjetom da je, kako bi kazali političari, ona - operativna. Ili, što bi se baš na staru godinu, čini mi se i malo nervozno, zapitao Bakir Izetbegović: Što Hrvati (još) žele?!

Zbilja, to je možda doista pravo pitanje. Mada sam prije dojma kako bi trebalo odgovoriti na upit zašto je najmalobrojniji bh. narod doveden u poziciju da mu se tek sad, poslijeizbornim dokumentom iza kojega je, evo, stala ova iznenađujuća koalicija, pokušava vratiti konstitutivnost. Pitanje je, zapravo, retoričko, ali je i adresirano na sve tri strane - a, dakako, niti multietnički socijaldemokrati nisu nevini. Stoga, a kad smo već kod želja, vjerujem da je jedna od Ljubićevih da mu Sulejman Tihić bude pregovarački partner. Smatra ga realnim političarom koji je s onu stranu svakog radikalizma. Baš kao što, uostalom, taj bošnjački prvak vjeruje kako bi se s bivšim Jurišićevim koalicijskim partnerom lako dogovorio.

Ni Milorad Dodik, koji je višekratno afirmirao Tihićevu umjerenost, ne bi, također, imao ništa protiv toga da mu s druge strane stola sjedi stari prudski drugar. Međutim, a kao što je to, pomalo i tužno, nedavno kazao esdeaovski lider građani su odlučili drugačije; izbori su promovirali uvjerljive pobjednike SDP, te slijedom toga i Zlatka Lagumdžiju, čiji je trenutačni odnos prema drugaru Mili takav da eresovski vožd često (i s nemalom sjetom) pomisli na svoga nekadašnjeg najboljega neprijatelja Harisa Silajdžića. Dok mostarski stožernik ne voli niti misliti na Komšićeva partijskog šefa, a, naravno, niti ovaj na njega.

U takvim okolnostima, kada, dakle, samo najveći optimisti vjeruju da ćemo prije prvih visibaba dobiti državnu vlast, Lagumdžija obznanjuje kako je stranka pobjednica spremna biti vrlo konstruktivna oporba. Ili, da citiram njegovu poruku suparničkom taboru: Ako misle da će moći bez nas, neka im je sa srećom! Lagumdžija, doduše, baš kao kad ono kaže da su u njegovoj koaliciji, od četiri  potpisnice, tri stranke hrvatskog naroda, zna biti i ciničan. U ovom slučaju, međutim, njegova je logika neoboriva i u demokratskim državama uobičajena; poštovat ćemo, veli, svaku većinu koja se formira zakonskim procedurama. Ali, naravno, očekuje da i svi akteri u Bosni i Hercegovini prihvate svaku većinu koju SDP formira po važećim ustavnim i zakonskim procedurama. Što je, nedvojbeno, i stanovita poruka Čoviću koji je već nekoliko puta zaprijetio blokadom ukoliko mu se ne ispuni svaki zahtjev. Onaj o raspodjeli fotelja, naročito.

Dojma sam, međutim, kako u Lagumdžijinim željama i pozdravima srpsko-hrvatskom bloku koji bi nas u bolju budućnost vodio s Radončićem (SBiH će, navodno, sto posto u oporbu) ima i stanovite prijetnje. Ali ne (samo) toj zanimljivoj političkoj skupini već svima nama; biva, ako ovo potraje, eto vam oni, pa uživajte. A možda je - čak - riječ i o poruci, u ovom slučaju, prilično nezainteresiranoj međunarodnoj zajednici...

Slijedom čega se moramo vratiti Ljubiću i Tihiću i njihovim obostranim simpatijama (a ni Lagumdžiji ovaj prvi nije baš mrzak). Nije li vrijeme da taj dvojac sjedne za pregovarački stol. Možda i prije ponedjeljka kada će srpsko-hrvatski prvaci i njihov bošnjački jatak ponovo stolovati u Sarajevu? Ili to, ili kao što nas plaši Lagumdžija, da svi zajedno uživamo! DEPO/a.k.

VEZANI TEKST ZLATKO LAGUMDZIJA: Ako misle da će moći bez nas, nek im je sa srećom