Piše: Mile LASIĆ

Iz obilja intrigantnog materijala o „WikiLeaks aferi“ u specijalnom izdanju hamburškog magazina „Der Spiegel“ mene je  tijekom božićno-novogodišnjeg boravka u Njemačkoj ponajviše zainteresirao sadržaj i ton izvještavanja američkih diplomata o velikoj europsko-azijskoj zemlji na Bosforu, članici NATO-a i oficijelnom američkom prijatelju. Turska je u velikom unutarnjem previranju i gaji nezdrave predodžbe o svojoj budućoj misiji u Europskoj uniji, te imperijalne snove, pri čemu se najzanimljivijim čine snovi o Balkanu, moglo bi se zaključiti na osnovu američkih diplomatskih izvješća u Spiegelovoj obradi.                              

U ovom Spiegelovom specijalu od 150 strana Turskoj je, dakako,  moglo pripasti tek nekoliko stranica (38-41), ali je i iz njih razvidno kako su u američko-turskim odnosima nastupile teškoće, kako je Amerikancima aktualna ophodnja s NATO-partnerom Turskom popriličito neprijatna. Američki diplomati, naime, u njihovim diplomatskim depešama izvještavaju o velikoj korupciji u turskom društvu, o gospodarstvu koje funkcionira „i po babi i po stričevima“, i o „vrlo škakljivim turskim velikosilničkim vizijama“, i o Tayyipu Erdoganu  kao „ignorantnom islamisti“.  U specijalu  pod naslovom „Osmanlijski velikosilnički snovi na Bosforu“ (Turkei: Osmanische Grossmachttraume am Bosporus) su, dakle, vodeći turski političari, i Erdogan i Gul i Davutoglu, prošli k'o bosi po trnju. O  korumpiranom društvu sličnom našem je riječ, s tim što tursko gospodarstvo cvjeta a naše umire, saznaje se iz Siegelova dossiera „Razgolićena super-sila. Američke tajne depeše“ (Die enthüllte Supermacht. Amerikas Geheim-Depeschen, Special Heft 01/2010).       

Američki diplomati, naime, u njihovim diplomatskim depešama izvještavaju o velikoj korupciji u turskom društvu, o gospodarstvu koje funkcionira „i po babi i po stričevima“, i o „vrlo škakljivim turskim velikosilničkim vizijama“, i o Tayyipu Erdoganu  kao „ignorantnom islamisti“

No, prije nego se time detaljnije pozabavimo, kažimo kako je redakcija magazina Der Spiegel u razgovorima s odgovornima iz Wikileaks redakcije prije  početka  objavljivanja redigiranih depeša, ukazala da ne dijeli radikalna uvjerenja WikiLeaksovog predvodnika Julian Assangea o  nužnosti „totalne transparentnosti“. Zato se u ovom dosita dragocjenom Spiegelovom specijalu i ne radi o reprintiranju dijelova diplomatske prepiske, nego o obrađenim tematskim blokovima u kojima je prezentiran sukus pogleda američkih diplomata na pojedine krizne točke ili  krizna čvorišta, zemlje i regije, ili pak najvažnije vanjskopoltičke teme i dileme. „Šteta bi bila mnogo, mnogo veća“ - prokomentirao je u „International Herald Tribune“ bivši njemački veleposlanik u Washingtonu Wolfganfg Ischinger - „da nisu New York Times, Guardian, Der Spiegel i druge publikacije pokazale smisao za političku  i moralnu odgovornost“. Ove su se publikacije, tvrdi iskusni i razboriti njemački diplomata,  putem opreznog redigiranja pobrinule između ostalog za zaštitu individua. Pa, ipak, uz sav oprez i bez zaštićenih imena (i nekih strateških objekata) pred čitateljima je svojevrsni  „rider“, hrestomatija američke (i svjetske) diplomacije prve decenije 21. stoljeća.

I

U sarajevskoj (i sandžačkoj) javnosti na sva zvona hvaljeni i slavljeni Erdoganov savjetnik, aktualni turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu „razumije malo od politike izvan Ankare“, tvrde Amerikanaci, što smatraju štetnim, jer bi voljeli vidjeti Tursku u Europskoj uniji, mada ne vjeruju da će do toga doći. Tadašnji američki veleposlanik u Ankari Erich Edelman izvještavao je već 2004. godine podsmješljivo o Erdoganu, primjerice kako se šepurio „koridorima moći EU okružen svojim potčinjenim savjetnicima“, kako je djelovao kao kandidat za titulu „European Leader oft he Year“. Još manje je američki veleposlanik vjerovao Erdoganovom štabu. Da bi bila ozbiljno pregovački sposobna, primjetio je Edelman, „morala bi turska vlada uposliti par tisuća suradnika koji dobro govore engleski i koji se ozbiljno tretiraju od strane EU-birokrata“. Nasuprot tomu, Erdoganova AKP upošljavala je prije svega  povjerljive ljude iz sunitskih bratstava. K tomu, neki turski političari podržavaju turski pristup EU iz „mračnih i zbunjujućih“ razloga, primjerice jer vjeruju da bi „Turska morala širiti islam u Europi“. Član jednog vodećeg AKP-ovog „trusta mozgova“ (Think Tanks) zaoštrio je, po tvrdnjama američkih diplomata, ovo pitanje 2004. godine na sljedeći način: „Hoćemo Andaluziju nazad i revanširati se za poraz pri opsadi Beča 1683.“.                     

Ako se potječe iz BiH ili uopće s Bakana, uvjerljivo najintrigantnije rečenice u Spiegelovoj analizi WikiLeaksovih depeša iz Ankare tiču se upravo ponašanja Erdoganova vanjskog ministra Ahmeta Davutoglua, jer on nije, kako kaže Spiegelov analitičar Maximilian Popp, „daleko udaljen od ovakvog držanja“ i „Amerikanci su alarmirani njegovim imperijalističkim tonom.“ Jedan Davutogluov govor u bosanskom Sarajevu, tako Popp, sažeo je američki veleposlanik u siječnju 2010. godine na sljedeći način: „Davutogluove teze: Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku je pod osmanskom kontrolom i osmanskim utjecajem bilo bolje. Otada su podjele i ratovi imali pustošeće posljedice. Sada se, pak, Turska vratila i spremna je predvoditi. Davutoglu: 'Mi ćemo ponovo upostaviti osmanlijski Balkan'.“                                         

Davutogluvo samoprecjenjivanje i njegove neo-osmanlijske vizije brinu Amerikance – kaže se dalje u Spiegelovoj analizi američkih depeša iz Ankare – jer Turska ima „ambicije kao Rolls-Royce a sredstva tek koliko Rover“. Čitateljima je vjerojatno jasno, u igri riječi su uvedeni simbolični pojmovi dvaju britanskih proizvođača automobila, prvi proizvodi najpoželjniji auto na svijetu, a drugi mnogo skromniji, mada čuveni „Mini Morris“. U ovom se kontekstu u Spiegelovoj analizi dodaje kako iz  analiziranih depeša proizilazi da je jedan turski visokorangirani službenik već 2004. godine  upozorio o „Davatouglovom islamističkom utjecaju na Erdogana“, uz ocjenu: „On je naročito opasan“!

II

U sarajevskoj (i sandžačkoj) javnosti na sva zvona hvaljeni i slavljeni Erdoganov savjetnik, aktualni turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu „razumije malo od politike izvan Ankare“, tvrde Amerikanaci, što smatraju štetnim, jer bi voljeli vidjeti Tursku u Europskoj uniji, mada ne vjeruju da će do toga doći

Tisuće i tisuće izvještaja su iz u proteklih trideset i jednu godinu poslali US-diplomate iz Ankare u Washington, stoji u Spiegelovoj analizi američkih depeša iz Ankare, „ali najnoviji dokumenti su bezmilosni obračun“ i oni stoje „u opreci s mnogo čega od onoga što je US-vlada oficijelno kazala do sada  o Turskoj“. Prije svega, iz analiziranih američkih depeša iz Ankare proizilazi da Amerikanci ne vjeruju Erdoganu. On nikada nije imao realističnu sliku svijeta, kaže se u jednom pismu iz 2005. godine, Erdogan vjeruje kako ga je Bog izabrao da predvodi Tursku i inscenira se rado kao „narodni tribun od Anadolije“, kako je i naslovljena analiza o Turskoj, mada je u sadržaju specijala drugčije najavljena. Šef vlade zemlje koja je NATO-partner i raspolaže s drugom po veličini armijom u NATO-u, tvrde Amerikanci,  „informira se skoro isključivo putem novina bliskih islamistima, dok ga analize iz njegovih ministarstava skoro i ne interesiraju.“ Dalje se tvrdi da Vojska i tajne službe i ne prosledjuju više na njega mnoge izvještaje. Erdogan, navodno, ne vjeruje nikomu, okružen je „psolušnicima“ i opsjednut strahom od gubitka vlasti. „Tayyip vjeruje u Boga, ali nema u njega povjerenja“, kazao je Amerikancima dobar Edoganov znalac.                       

Vrlo veliki problem predstavlja korupcija koja je, navodno, duboko zahvatila sve razine vlasti i samu Erdoganovu familiju. Pa, ipak, unatoč svim problemima i problematičnom Erdgoganovom ugledu, nema u vladajućoj AKP nitko tko bi ga mogao ugroziti. AKP je postala „Erdoganova mašina“, kaže se u jednoj analizi američkog veleposlanstva u Ankari, cijeli partijski aparat radi za Erdogana. U vladinim organima je, međutim, premalo stručnosti, kritzirao je još 2004. godine već spominjani veleposlanik američki Edelman. Po njegovoj ocjeni: „Neki AKP-ljudi rastu sa svojom funkcijom, drugi su nekompetentni, slijede  samo privatne interese ili želje njihovih religijskih zajednica.Političari u provincijama su tupoglavi islamisti.“                                                           

Dodatan politički problem predstavlja veliko i neskriveno rivalstvo, sve do neprijateljstva, nekadašnjih bliskih partijskih suradnika Tayyipa Erdogana i Abdullaha Gula. Pri tomu je interesantno da američke diplomate procjenjuju da je turski predsjednik Gul još više ideologijski jednostran i još veći „antizapadnjak“ od Erdogana, mada njeguje umiveniju retoriku.                                                                                           

Zbog svega izloženog ključno  je pitanje da li „sistem Erdogan u NATO zemlji Turskoj ostaje stavarno stabilan“, ma kakv jeste, ali na to pitanje ne znaju odgovora ni Amerikanci, prozilazi iz Spiegelove analize, koja završava ocjenom iz veljače 2010. godine koju  je James Jeffrey, bivši američki veleposlanik u Ankari, u međuvremenu premješten u Bagdad, poslao „centrali“ u Washingtonu:  “Svaki dan ovdje je drugačiji. Nitko ne može biti siguran na koju će stranu iz ravnoteže dospjeti sveukupna koreografija. Pazite“!

III

A na samom kraju se želim posve precizno odrediti prema turskim neo-imperijalnim ambicijama usmjerenim prema Balkanu, i posebno Bosni I Hercegovini. I po mojem mišljenju, uistinu je riječ o vrlo opasnim iluzijama i ambicijama bez pokrića, kako ih i cijene američki diplomati. Pri tomu se, ipak, ne smiju se zaboraviti makar tri stvari: prvo, Turska je i za EU i NATO i cijeli Svijet  geo-strateški izuzetno važna zemlja; drugo, razina robne razmjene između Turske i Rusije bilježi enorman porast, a  i politička suradnja je sve bolja pa bi usuglašen turski glas s Ruskom federacijom, dakako i s EU i SAD, mogao imati određenu težinu u budućim  raspletima bh. čvora; treće, najopasnije su su naše iluzije o Turskoj koje se podgrijavaju u određenim bošnjačkim političkim krugovima, koji u Turskoj posve nerealno gledaju čak, i alternativu  Europskoj uniji. Turska to jednostavno nije, i ne može biti, alternative EU i nema, ako netko ne misli pod alternativom sadašnje stanje beskonačne europske neizvjesnosti.                                                                                                

I po cijenu da me se „još manje voli u Sarajevu“ (netko me je baš  na ovom mom portalu već uvrstio u „fašiste“, mašala!), ja se i dalje kao „opinion maker“ moram izložiti riziku pogreške i onomu što se zove „biti pogrešno razumljen“. Zbog toga i moram kazati posve otvoreno kako ne vidim nikakvu razliku između bh. srpsko-hrvatskih kontraproduktivnih iluzija o Beogradu i Zagrebu, Srbiji i Hrvatskoj, i onih koje se u BiH (i u Sandžaku) među Bošnjacima njeguju prema Turskoj. Samo se pitam, nisu li iluzije o tzv. integralnom srpstvu i hrvatstvu u osjetnom splašnjavanju a iluzije o „majčici Turskoj“ u izvjesnom porastu? Pri tomu i nije toliko važno pitanje zašto Davutoglu sanja neo-imperijalne snove, ili pak govori kako govori, nego kako je moguće da unatoč takvog govora bude slavljen u današnjem Sarajevu???