5. septembra 2008. svijet je svjedočio jednom od najdramatičnijih trenutaka u modernoj ekonomskoj historiji – bankrotu investicijske banke Lehman Brothers. Osnovana davne 1850. godine, Lehman Brothers bila je stub američkog finansijskog sistema, s imovinom procijenjenom na oko 600 milijardi dolara u trenutku sloma. Ovaj događaj ne samo da je izazvao paniku na tržištima, nego je pokrenuo i najveću globalnu finansijsku krizu još od Velike depresije 1930-ih.

Lehman Brothers, kao i mnoge druge banke, bila je duboko uključena u trgovinu hipotekarnim vrijednosnim papirima zasnovanim na subprime hipotekama – kreditima odobrenim visokorizičnim klijentima. U vrijeme rasta tržišta nekretnina ti papiri donosili su značajnu dobit, ali i ogroman rizik. Kada su cijene nekretnina počele padati, a dužnici prestali vraćati kredite, čitav finansijski sistem našao se pred kolapsom.

Prvi znakovi krize pojavili su se već 2007. godine, no Lehman Brothers, kao i druge velike institucije, ignorisala je upozorenja. Do sredine 2008. gubici povezani s hipotekarnim vrijednosnim papirima i lošim ulaganjima naglo su rasli, dok je povjerenje investitora u banku rapidno opadalo.

U sedmicama pred bankrot Lehman Brothers je očajnički tražila rješenje. Pokušaji pronalaska kupca propali su – razgovori s britanskom bankom Barclays i Bank of America nisu uspjeli jer su obje institucije zahtijevale državne garancije, koje američka vlada nije bila spremna pružiti. Za razliku od Bear Stearnsa, koji je ranije te godine spašen intervencijom Federalnih rezervi i prodat JPMorgan Chaseu, Lehman Brothers takvu pomoć nije dobio.

Ključna je bila odluka tadašnjeg ministra finansija Henryja Paulsona, koji je smatrao da bi spašavanje Lehman Brothersa stvorilo moralni hazard – poruku da država uvijek stoji iza velikih institucija. Ova odluka ostala je jedna od najkontroverznijih, jer su posljedice bankrota bile daleko ozbiljnije nego što se predviđalo.

Kolaps Lehman Brothersa šokirao je globalna finansijska tržišta. Dow Jones pao je za više od 500 poena u jednom danu, dok su evropske i azijske berze bilježile nagle padove, uz rast straha od potpunog urušavanja sistema. Banke su međusobno prestale posuđivati novac zbog bojazni od insolventnosti, što je izazvalo krizu likvidnosti.

Vlade širom svijeta bile su prisiljene na hitne mjere kako bi stabilizirale sisteme. U SAD-u je pokrenut program TARP (Troubled Asset Relief Program), vrijedan 700 milijardi dolara, dok su Evropska centralna banka i druge ključne institucije takođe uvele vanredne mjere za osiguranje likvidnosti i sprječavanje širenja krize.

Bankrot Lehman Brothersa postao je simbol propusta dereguliranog finansijskog sistema i snažan poticaj za reforme. Sljedeće godine donijele su niz novih zakona i regulacija, među kojima je najznačajniji bio Dodd-Frank zakon u SAD-u, usmjeren na povećanje transparentnosti i smanjenje rizika u bankarskom sektoru.

Iako se finansijski sistem vremenom stabilizovao, posljedice su ostale duboke – milioni ljudi širom svijeta izgubili su poslove, ušteđevine i domove. Povjerenje u finansijske institucije bilo je trajno poljuljano, a odluke tadašnjih lidera i dalje su predmet kritika.

Slom Lehman Brothersa nije bio samo finansijska katastrofa, već i prekretnica u načinu na koji se posmatraju globalna tržišta i rizici prekomjerne slobode kapitala. Strožije regulatorne mjere i novi nadzor banaka predstavljali su ključne odgovore, ali stručnjaci i danas raspravljaju da li je to dovoljno da se spriječi nova slična kriza.

Kriza iz 2008. ostala je podsjetnik na važnost odgovornog upravljanja rizicima i na krhkost finansijskih sistema koji, kada se uruše, mogu povući cijele ekonomije sa sobom.

(DEPO PORTAL/mm)