Film „Grandpa Guru“ Silvija Miroščenka će biti prikazan u Stocu 14. septembra povodom manifestacije „Dani gradske biblioteke Mehmedalija Mak Dizdar“. Tim povodom smo razgovarali s glavnim protagonistom filma Srđanom Đinom Jevđevićem, frontmenom legendarnog benda Kultur Shock. Govorili smo o procesu nastanka filma, ulozi mame Dese u njegovom životu i stalnoj prevagi dobra nad zlim, u nama i oko nas.

 

Preuzeto sa: Stolački.ba

Razgovarala: Vanja Šunjić
 

Film „Grandpa Guru“ je osvojio srca i nagrade širom regiona, ali i šire i konačno dolazi u Stolac. Šta za tebe to znači? Od samog početka, dok je film paralelno išao na velike festivale, nastojao si da se prikazuje i u malim mjestima. Zašto ti je to važno?

Delete the Elite je moj moto u novom životu, od kada sam se oslobodio opterećenosti samim sobom. To u stvari potpada pod onu moju teoriju da ljubav generalne ili kako ih u javnosti zovu mainstream publike ima rok trajanja, dok je ljubav užeg kruga ljudi stvarno s tobom od početka do kraja. Nemam ništa protiv širokih narodnih masa, šta više, drago mi je da vrlo često projekti na kojima radim sve češće i češće dopru i do onih do kojih ranije u svom životu ne bih ni sanjao da ću se dobaciti. Problem koji se tu nameće jeste da su manje sredine i manje scene izložene selekciji koja im je nametnuta od velikih sredina i velikih scena, a po mom mišljenju, svi imaju pravo na izbor, a ne da im je taj izbor nametnut od mainstream medija. Zato je ta moja odluka o odlasku na male scene po mom mišljenju jedna od najbitnijih odluka u mom životu i ide rame uz rame uz obećanje o suzbijanju diskriminacije gdje god je vidimo. Ne smijemo čekati da nas izaberu na televiziji ili sredstvima javnog informisanja nekakvi nadobudni kreatori ukusa masa i pošalju nas u manje sredine, nego put pod noge i suočimo se sa tim sredinama sami. Svi imaju pravo na svoj izbor, ali im prvo moramo ponuditi taj izbor, a to mi radimo.

Stolac ima posebno mjesto u ovoj priči malih sredina i mainstream medija. Problem je u sljedećem, kad se kaže mala sredina, misli se figurativno kao nevažno, ali u ovom slučaju to ne samo da nije istina, nego je apsolutno suprotno od značajnosti Stoca kao originalne prijestonice Bosne i Hercegovine. To je sramota za meinstream medije i u principu govori o njihovoj neobaviještenosti i neobrazovanju, zato što oni prenose informaciju većini ljudi. Situacija u kojoj grad-muzej u kojem par dobrih ljudi entuzijasta mora posvetiti život kreiranju muzeja u Stocu, služi na čast tim ljudima i građanima Stoca, ali je sramota za našu zemlju.

 

Film je snimljen u “eklektičnom stilu” koji više liči na kolažni portret, nego klasični dokumentarac. Kako je došlo do toga da priča bude strukturirana na taj način i šta ti je bilo najvažnije da se prenese publici?
 

Moram reći da odgovor na ovo pitanje treba potražiti od reditelja i scenarista Silvija Milosničenka i Sanjina Hasanefendića. Ono što sam im ja rekao kada sam konačno pristao da se ovaj film radi jeste da želim da film ima artističku pozadinu i smisao, kao i da ne bude nekakav muzički dokumentarac o sedam najboljih koncerata koje sam imao u životu i hvalospjev o nekoj nepostojećoj osobi. Tada sam ih pitao da li stvarno žele istinu, i oni su rekli da.

Vrlo sam zadovoljan i sretan što je ovaj moj zahtjev prihvaćen i definitivno imam nešto što mogu nazvati svojim. Moram biti oprezan sa ovom posljednjom riječju, jer ovo definitivno nije moj film, nego sam ja samo tema filma. Laskavo to zvuči na početku, međutim u biti je veoma neprijatno a ponekada i zastrašujuće kad prave priču o tvome radu, tvome životu, i u konačnici, o tebi. Tada čovjek treba da se udalji, a ne približi. Tada čovjek ne smije da daje puno savjeta, nego da pusti druge da ga vide, jer to nije moja subjektivna percepcija iznutra, nego objektivna percepcija izvana. Jedino tako ima smisla.

 

U filmu spominješ “demona” koji te prati. Kako je taj pojam ušao u filmski narativ i šta bi rekao da taj demon simbolizuje u tvom životu danas?

Objektivno, on je pragmatični ja. On je onaj koji se takmiči, koji mora da bude najbolji, koji broji ljude u publici i koji razmišlja o tome gdje sam ja na skali sopstvene važnosti, a gdje na skali socijalnog prestiža. Njemu su bitne brojke, radije nego slova. On je onaj što u srednjoj školi stoji na tvome ramenu, pa kad ti najbolji prijatelj dobije peticu on te kucne po ramenu pa ti zlokobno šapne na uho: „Vidiš kako je on dobio peticu, a šta je s tobom?“ On je političar u meni. Mislio sam da sam se njega oslobodio kada je počeo rat i da mi stvari koje su periferne u životu kao što je novac, mišljenje drugih o meni, kako te svijet vidi, šta će svijet reći… da sam se svega toga oslobodio i da mi je suočavanje sa smrću podarilo mene samog i konačno oslobođenje od njega. Bio sam u krivu. Bio sam u krivu kao mnogo puta u svome životu, o čemu je u stvari napravljen ovaj film. To je ono na što sam mislio kad sam Sanjinu po prvi put rekao hoćete li stvarno istinu o svim ljudskim greškama koje stanu u jedan život. Kada sam prešao preko bare i počeo da bolje jedem i spavam, tada se on, kako ga sada zovem – demon, a možemo ga zvati i duh konformizma, probudio. Prokleti smo mi ljudi, nikada nam ničega nije dosta, a što više imamo, više želimo. Rad s ljudima sa specijalnim potrebama me spustio na zemlju i opet sam ga se otresao, pa onda opet prije nego što sam napravio najveću grešku u svom životu, oprostio se za svoj 60. rođendan da bi tobože napravio halabuku oko svoje samožive vrijednosti. Opet me spasila kriza - Kovid. Krize nas ponekad prave boljima, bar mene: rat, ljudi sa specijalnim potrebama, Kovid, posttraumatski stres, rast. Na kraju sam shvatio da je on tu i biće prisutan tu do kraja. Jedina razlika je u tome što sam ga sada svjestan i od sada I am the one running the show!

Stage je jedino mjesto na kojem ga nema. Tu me apsolutno ništa ovozemaljsko ne zanima, tu sujeta, materijalna vrijednost, konformizam i pragmatičnost nemaju nikakvog smisla. Gledam ga onako kako stoji pored bine i ne može mi ništa, ljut i bespomoćan. Zato se meni nikad ne silazi odozgo.
 

Evo ti jedna priča o njemu koju sam dao njima za film:

Mi

Naš odnos nije jednostavan. Ne može se baš tako lako objasniti. Evoluirali smo i on i ja. Zahvalan sam mu do groba u jednom pogledu. On je taj koji mi je dao snagu po prvi put da ne zaplačem i ne povučem se u sebe, da ne postanem stvarno ono što su me prorekli iz najboljih namjera moj najbliži. Vrlo često kada vidim prijatelje i poznanike sa moga podneblja, moga mjesta pod suncem, ne mogu a da ne primijetim jednu iskonsku nesigurnost, ali a i sigurnost u istom momentu. Te dvije podvojene ličnosti koje žive u jednom čovjeku ili ženi. Jedno je puno samopouzdanja i u bijelom svijetu napraviće čudo, ono što tamošnji razmaženi potomci bogatih roditelja nikada neće, niti žele, jer im je sve servirano na tanjiru. I drugo, puno potpune nevjerice u samoga sebe i svoje mogućnosti, te uopšte mogućnosti uspjeha u svijetu, što se najbolje vidi u riječima koje čujemo svaki put kad se vratim u domovinu od pametnih i starijih ljudi: "Nego, boga ti, reci ti meni može li se od toga što ti to tamo nešto radiš preživjet?" Sad bi moj demon skočio i rekao:

"Mater vam jebem, a onoga na bauštelu niko ne pita može li od toga preživjeti?!?!?! Ne može, pizda vam materina, ne može, zbog toga sam došao ovdje da kleknem na koljena i molim za oprost što sam se usudio sanjati! Nego, Imate li par maraka da mi posudite, vratiću vam čim nađem posao koji se plaća, a ne ovo sranje što radim čitavog života. Moj jedini cilj je da ne razočaram vas i vaše proročanstvo, te da postanem ono što ste vi jednom nekada davno prorekli da ću postati, tako da mi na kraju možete reći: 'Jesam ti ja rekao!'"
 

Sada psiho-filozofsko pitanje: „Da li mi stvarno imamo toliko nisko mišljenje o samima sebi, da je osnovno preživljavanje glavni, najteži, te i jedini cilj, ili je ovo ustvari trik našega ega gdje drastično smanjimo očekivanja u startu tako da sve i jedan mali pomak naprijed i uspjeh možemo slaviti kao pobjedu?“ To je legitimno etno psihološko pitanje, koje treba razraditi u knjigama ko je, ako budem živ i zdrav, možda i završim.
 

Vratio bih se sada na ovaj etno momenat; naime, od Nikole Tesle pa do onoga na baušteli, mi Balkanci svi imamo ove misli, ovakve prijatelje, porodicu i ovakvu prirodu.

Pogledajmo samo naše izreke "Ko visoko leti - nisko pada", "Sjedi đe si, jer kakav si, ni za đe si nijesi". Nije to skromnost, to je zavist. Neko će vam čak reći - to je ljubav. Ja sam iskren prema tebi. Samo će ti prijatelji reći ono što ti ne valja. Presmiješno, tragično pitanje sa kojim se suočavam vrlo često kad neko da sebi za pravo da sudi o mom radu bez da sam ga ja pitao je: "Znaš ti šta tebi ne valja?". Teško se boriti s time ako nemaš nekoga kao ja, stalno sa sobom, da je spreman uvijek potegnuti mač i krenuti u borbu. Zahvaljujući mome demonu, ja danas, kad mi neko kaže: "Mogu li ti ja iskreno nešto reći?", isto tako na lijep i snishodljiv način odgovorim: "Nemoj molim te". A on u mojoj glavi nastavi: "Jer ću ti tako dat dozvolu da mi sereš po glavi."
 

Tako misli on, a ovako mislim ja: Kad su drugi i njihovo mišljenje u pitanju, ništa tu nije lično. Bar ne protiv tebe. Ljudi ne žele da prihvate da nisu bili u pravu u svojoj procjeni, pa će radije tvrdoglavo odbijati novo stanje stvari, nego se pomiriti sa činjenicom da se ljudi i stvari jednostavno mijenjaju. Nekada na bolje, a nekada na gore.
 

U svima nama postoji onaj poniženi i uvrijeđeni, kao i onaj arogantni i nadobudni. Mi to zovemo ličnim previranjem. Razlika je samo u tome što smo se nas dvojica upoznali, jasno razdvojili i što je najvažnije, dogovorili za koegzistenciju. Nije Đavo toliko crn kako izgleda na prvi pogled. Što se Boga tiče, nemojte me vući za jezik. Da nema njega, ne bi bilo ni mene; a da nema mene, on definitivno ne bi imao svrhu postojanja. Možemo mi to zvati analiza i psihoanaliza koliko hoćemo, isto tako ja definitivno mogu biti zahvalan ljudima sa specijalnim potrebama koji su mi otvorili oči dok sam ja pokušavao da otvorim njihove, ali je neumitno postojanje stalnog plusa i minusa u sve ijednoj važnoj odluci našeg života.
 

Ne mogu sa preciznošću reći kad je on u pravu, a kad ja, kad on meni više treba, a kad sam ja taj koji treba njega da zaustavi. Ne znam čak ni čija se više pika, njegova ili moja. Pri donošenju velikih odluka u svom životu vrlo sam često slušao njega. Isto tako kada zasrlja znao sam stati i ne dozvoliti mu da svojom negativnošću usere moj život.
 

Možda jedina fundamentalna razlika između nas dvojice jeste da je on taj koji svoju bolesnu ambiciju ne može da zaustavi u momentu kada ja postanem instrument, a ne ličnost; kada počnem da živim život za slavu, bogatstvo i druge, za mišljenje drugih o sebi. On je tada taj koji vodi. Tada me spašava kriza. Tada stres kreira rast, a ne poremećaj u meni. Jer poremećaj već postoji. Čaša žuči išće času meda. Smiješane najlakše se piju.
 

Stalno je pitanje: „Ako je za moje dobro potrebno da se desi loše u svijetu oko mene, ko sam ja?“

 

Kroz film tvoja majka dobija pravi status zvijezde. Kako si doživio taj emotivni trenutak kada si se, pred publikom i javnošću suočio s njenim prikazom? Nabrzo nakon snimanja filma ona je preminula, što daje još veću težinu svemu.
 

Mama je otišla pet dana prije premijere. Mama je otišla pet dana poslije odlaska moje najbolje prijateljice Tanje, na njen rođendan. Svi smo trebali biti na premijeri zajedno, a došao sam samo ja. Ne bih više o tome jer me sva ta simbolika tjera na nekakva suluda razmišljanja o pravilnosti i nepravilnosti svemira sa kojima ne znam uopšte da li se slažem, a sve mi to nekako narušava važnost koju je moja mama imala ne samo u mome životu, nego u životima mnogih. Tanja takođe.
 

Mama Desa nije samo zvijezda toga filma, ona je ultimativna zvijezda, a ultimativne zvijezde ne žele da su zvijezde, ničim to ne pokazuju. Samo sjaje. Ljudi koji su ultimativne zvijezde su uticajni, a da im to nije cilj, duhoviti bez pokušavanja da zabavljaju druge, rol modeli po svojim djelima, a ne po priči. Mi svi živimo ironije svojih sudbina, a ironija moje sudbine je da sam se čitavog života trudio da imam svoj put, nezavisan od mame i njenog puta i uspjeha, da bih na kraju došao do spoznaje da u stvari želim biti ona kad porastem. Želim dostići taj nivo časti, poštenja, i na kraju, želim doprinijeti da ova planeta ili bar neki ljudi na ovoj planeti budu u boljem položaju. To je moja mama Desa. Stella mea.

 

Život si proveo između Sarajeva i Seattlea, između različitih scena, žanrova i identiteta. Smatraš li da je film više priča o unutrašnjoj transformaciji, ili i o vanjskim okolnostima koje su te oblikovale?
 

Sve što smo u životu napravili nismo ostvarili sami. Neko nam je u tome pomogao, neko je napravio puteve kojim smo se danas vozili, neko je napisao muziku uz koju se smijemo ili plačemo, neko nam je omogućio da postanemo ono što smo danas. Pripisivati bilo kakvo dostignuće u svome životu samome sebi nije samo arogantno nego i neinteligentno. Ljudi često prave tu grešku. Nađu se u pravo vrijeme na pravom mjestu, a onda sve to pripišu svojoj genijalnost, pa kada im se krivo vrijeme i krivo mjesto dogodi kasnije u životu, padaju u psihološke krize iz kojih se nikada neki ne vrate. Ako prihvatimo da smo mi samo dio svega oko nas i da se treba potruditi da budemo što bolji i podržavati druge onoliko koliko oni nas podržavaju, mnogo nam je lakše prolaziti kroz život. Meni su mnogi pomogli. Od početka moga života, od mame, najboljih drugova, učitelja, profesora, životnih partnera, genijalnih ljudi sa kojima sam radio, sa kojima sam imao čast da radim, da me nauče i katapultiraju tamo gdje sam završio zaključno sa privilegijom koju sada imam, da radim sa najboljim muzičarima, najboljim producentima, imam najbolju porodicu i najboljeg sina na svijetu, širu porodicu, nećake prijatelje. To je najveći aset i uspjeh u mome životu. Film je o njima, a ne o meni. Ja tu vrlo malo pričam, oni su ti o kojima je ova priča. Bez njih, kao i bez spleta okolnosti unutrašnja transformacija ne bi bila moguća i ja bih danas bio potpuno druga osoba.

 

Posljednji put kad smo radili intervju, prije tačno dvije godine, USAID nas je cenzurisao jer si rekao da je Tramp fašista. Kako gledaš na to sa odmakom od dvije godine, dolaskom Trampa na mjesto predsjednika SAD-a, odlaskom USAID-a, genocidom u pojasu Gaze... ? Svijet je dobro zglajzo od tada.
 

I super je to što se ti toga sjećaš, a sjećam se i ja. Sjećam se kad smo razglabali i razgovarali, a najviše se sjećam kad si me nazvala na telefon i pitala me šta ja mislim o tome da uopšte ne objavimo intervju za njih, jer hoće da ga cenzurišu. Ja sam ti rekao: „Šta me briga, radi šta hoćeš, tvoj je intervju, a fašistu ko jebe.“ I ti si se u roku u 24:00 h odlučila da ih odjebeš i da intervju daš nekome drugom. Ljubi te tvoj babuka. Svaka čast, to se zove aktivizam.
 

A što se narandžastog fašiste tiče, ono što sam tada mislio o njemu, ne da sada isto mislim, nego za razliku od onda, sada me je strah da može pritisnuti kakvo dugme onog sekunda kada mu priprijeti odlazak. Obično se nadamo da ljudi koji imaju pristup dugmetu neće to napraviti. Ne zbog tog što su dobri ljudi i što im je stalo do nas, nego što, ako ništa, vole svoju djecu i ne bi da njih eliminušu sa ove planete, ako im već do nas nije stalo.  Ovoga ništa ne zanima osim sebe samog, on bi apsolutno rođenu djecu pod voz gurnuo da sebe spasi. Zato je ovo možda i najzastrašujući momenat u istoriji čovječanstva.

(DEPO PORTAL/ad)