Film „Djeda Mraz u Bosni“ Emira Kapetanovića biće prikazan u Stocu, povodom manifestacije „Dani gradske biblioteke Mehmedalija Mak Dizdar“ u subotu, 13. septembra u 19 sati.

Tim povodom smo razgovarali sa scenaristom filma Vahidom Durakovićem, koji nam je otkrio ponešto o filmu i procesu nastajanja filma, ali smo govorili i o društvu i zbilji u kojoj živimo.

 

Izvor: Stolacki.ba

Razgovarala: Vanja Šunjić

 

Film Djeda Mraz u Bosni izazvao je pažnju već samim naslovom. Kako je nastala ideja i šta te inspirisalo da napišeš scenarij?
 

Ideja je nastala na osnovu stvarnog događaja koji se desio početkom 21. stoljeća. U Bugojnu smo postavili predstavu „Zbrka oko tri Djeda Mraza“. Kad smo počeli da zakazujemo igranje predstave pred novogodišnje praznike, došlo je do osporavanja od određenih društvenih i političkih grupa i pojedinaca. Od strane Bošnjaka prigovori  su bili u smislu da Djeda Mraz nije dio tradicije i kulture kod Bošnjaka, a od strane Hrvata smo imali prigovore u smislu otkud nama Bošnjacima (većina aktera u predstavi su bili Bošnjaci) pravo da igramo njihovog Svetog Nikolu.

 

Koliko je priča o Djedu Mrazu u Bosni zapravo priča o našoj svakodnevnici i gdje se u njoj sudaraju magija i realnost?
 

Priča je u potpunosti dio naše svakodnevnice u kojoj političari svojim iracionalnim odlukama i politikama konstantno potenciraju razlike i konflikt, te na taj način ubijaju budućnost svoje djece koja se čista, nevina i željna radosti i života.

 

Radnja prati glumačku družinu koja u decembru 2023. obilazi manja mjesta s predstavom o Djedu Mrazu i dok djecu oduševljava, on odraslima budi stare prijepore. Zašto ti je taj okvir bio idealan za priču o poslijeratnim podjelama?
 

Iz razloga što su djeca radost, čistota, nada, budućnost, želja za darivanjem i međusobnim razumijevanjem, dok su odrasli isfrustrirani, iskompleksirani, indoktrinirani, zaluđeni nacionalizmom i primitivizmom, u stvari odrasli su, kao što sam već napisao, ubice svoje djece. I ono što je najgore, odrasli su i svjesni da su ubice svoje djece, ali zbog svog trenutnog konformizma i podaništva spram političkim elitama radi minimalne materijalne dobiti spremni su da ubijaju i budućnost svoje djece. Odrasli su danas u Bosni izdali sami sebe i sve svoje vrijednosti. Odrasli u Bosni su danas kukavička govna koja žrtvuju budućnost svoje djece.

 

Kako funkcionišu dva naslova  „Djeda Mraz u Bosni“  i engleski „When Santa Was a Communist“,  u domaćem i međunarodnom kontekstu? Ima li razlike u percepciji teme?
 

Ne znam kako funkcioniše. Moj originalni naslov je „Djeda Mraz u Bosni“. Naslov na engleskom jeziku je osmislio reditelj Emir Kapetanović u dogovoru s producentom Jasminom Durakovićem iz razloga što su smatrali da će tim naslovom više zaintrigirati publiku na Zapadu. Ja se na slažem s tim, mislim da je bolje bilo da je ostao naslov Djeda Mraz u Bosni i na engleskom jeziku.
 

Da li ti je važnije da film gledaju tinejdžere i porodice, ili cinefile koji traže dublje slojeve?
 

Naravno da mi je bitno. U mom koncipiranju scenarija nastojao sam da priča funkcioniše na više nivoa. Na baznom, osnovno nivou u smislu razvoja radnje i gledljivosti filmske priče za svakog gledaoca kao crno-humorne komedije, do metafora koje kontekstualiziraju bosanskohercegovačko društvo i do globalnog značenja gdje konflikt regeneriraju vjerska, ideološka i politička stajališta. Na svim nivoima je prisutan apsurd kao dio naše bosanskohercegovačke i svjetske svakodnevnice a u širem, metafizičkom značenju, se oslikava i čovjek kao apsurdno biće. Naravno, jedno su želje, drugo je moj scenarij, a treće je rediteljska vizualizacija priče. Nadam se da će barem neki gledaoci prepoznati sve navedene nivoe priče.

 

Koja je scena bila najteža za napisati i zašto? Koja ti je lično najdraža kad film gledaš sa publikom?
 

Nije bilo nekih scena oko kojih sam se posebno patio prilikom pisanja, više su me mučili pojedini likovi da ih kroz elipsu zaokružim. Dvije scene su mi posebno drage, scena sa učiteljicom koju je sjajno odigrala Vanesa Glođo, a druga je scene u domu kulture s hodžom (imamom) kojeg je odlično odigrao moj prijatelj, naturuščik iz Bugojna, Almir Mujagić.

 

Dio snimanja je bio u Bugojnu. Koliko ti je rodni kraj važan za autentičnost priče i lokalne nijanse humora?
 

Film je ustvari u potpunost snimljen u Bugojnu. Samo jedna scena je snimana u Donjem Vakufu. Autentičnost mi je bila vrlo važna u scenariju, ne zbog nekog lokal-patriotizma, nego ubjeđenja da autentične priče uvijek mogu da pronađu jezik ka univerzalnom razumijevanju i značenju, puput mnogih savremenih filmskih priča poput priča Asgara Ferhadija, Jafera Panahija, Nuria Bilgea Ceylana, Tomasa Vinterberga, Joakima Triera i mnogih drugi.

 

Ako bi publika iz Stoca ponijela samo jednu misao nakon projekcije, šta želiš da to bude: pomirenje, tolerancija, ili možda humor kao sredstvo otvaranja teških tema?
 

Ne volim te izlizane riječi poput pomirenja, tolerancije, mislim da ih treba izbaciti iz našeg jezika, jer mi mi smo kao ljudi i narodi, i pomireni, i tolerantni, sve je da naših političara, ubica budućnosti naše djece. Dakle, nek se smiju, nek se smiju sebi, svom kukavičluku i licemjerstvu, jer smo svi izdali sebe i postali licemjeri, nek se smiju političkim elitama koje ih prave budalama već decenijama i iskorištavaju priče poput Djeda Mraza da bi ih zavadili dok se oni bogate.

(Stolacki.ba/DEPO PORTAL/au)