Površinski posmatrano, rat u Ukrajini djeluje kao sukob dviju suprotstavljenih logika: autoritarne imperijalne obnove i kolektivne odbrane liberalnog poretka. Međutim, ispod prvog sloja ovog geopolitičkog sukoba, krije se mnogo dublja dinamika – Rusija nije primarni cilj NATO strategije, već instrument. Pravi strateški fokus je Kina. Rusija je destabilizujući faktor, ali Kina je sistemski izazivač. I to je ono što određuje prirodu i tempo zapadne vojne i političke reakcije.

Rusija, uprkos svojoj vojnoj brutalnosti i teritorijalnim ambicijama, nije ni ekonomski, ni tehnološki, ni demografski protivnik kalibra koji može ugroziti dugoročnu strukturu međunarodnog poretka. Kina, s druge strane, to jeste. Ona nudi alternativni model moći – autoritarni kapitalizam sa digitalno-kontrolnom matricom, međunarodnim finansijskim sistemima u nastajanju (BRICS+, digitalni juan), i globalnim infrastrukturnim projektima poput Pojasa i puta. 

Ukratko: Kina ne ruši Zapad oružjem, već sistemima. Zato sukob u Ukrajini ima i drugu funkciju: pretvoriti Rusiju u vojno-politički ponor, u koji će se slijevati resursi Kremlja dok se Zapad priprema za pravi izazov. Što duže Rusija bude iscrpljena u ratu koji ne može dobiti, to će biti slabija kao oslonac Kini u mogućem azijsko-pacifičkom konfliktu. Drugim riječima: Rusija služi da se Kini vežu ruke.

Ukratko: Kina ne ruši Zapad oružjem, već sistemima. Zato sukob u Ukrajini ima i drugu funkciju: pretvoriti Rusiju u vojno-politički ponor, u koji će se slijevati resursi Kremlja dok se Zapad priprema za pravi izazov

Ova logika postaje posebno jasna kroz američku doktrinarnu literaturu posljednje decenije – od “Pivot to Asia” doktrine Baracka Obame, do Nacionalne sigurnosne strategije SAD-a iz 2022., gdje je Kina eksplicitno označena kao „najveći dugoročni izazov“. I dok Pentagon masovno preusmjerava pažnju prema Tajvanskom tjesnacu, Evropa je „pozvana“ da nosi teret ukrajinskog rata. NATO, u ovom kontekstu, više nije samo vojni savez – već geoprostorna distribucija napora u funkciji globalne redistribucije moći. 

Rat u Ukrajini je realan, krvav i poguban, ali geopolitički on funkcioniše i kao strategija iscrpljivanja suparnika nižeg ranga da bi se pripremio obračun sa suparnikom višeg reda. Rusija u ovoj jednačini nije monolitna sila, već „trošak“ koji mora biti održavan dok se odvija glavno pozicioniranje u Indo-Pacifiku. Sve dok Rusija ima pretenzije prema Evropi, Kina ostaje ograničena u svojoj mogućnosti da postane otvoreno agresivna na istoku.

U tom okviru treba tumačiti i američke poruke partnerima: Evropa mora snositi troškove rata, jer se pravi strateški kapital – i fokus obavještajnih, ekonomskih i vojnih kapaciteta – čuva za Pacifik. Zato se i povećava pritisak na evropske zemlje da povećaju vojne budžete, preuzmu veću odgovornost i logistiku, dok se SAD “povlače” na azijsko ratište. 

Mir bi dao prostor Rusiji da se konsoliduje, a Kini da kalkuliše bez pritiska. A trajni rat je savršen za odvraćanje, rasipanje i redefinisanje odnosa moći prije nego počne stvarna bitka

Dakle, NATO protiv Rusije nije krajni front, već uvod. Kina je strateška destinacija ovog konflikta. Ukrajina je front iscrpljivanja, Tajvan je front odlučivanja. A Rusija, koliko god zvučala moćno, u ovoj igri igra ulogu jednog od zadnjih bastiona prošlog imperijalnog modela, koji mora biti oslabljen prije nego se otvori prostor za konačnu konfrontaciju između dva globalna modela: liberalnog poretka sa zapadnim predvodništvom i autoritarnog sinocentričnog sistema sa Pekinom u centru.

Upravo zato, mir u Ukrajini ne odgovara nijednoj od strana u ovom trenutku. Jer mir bi dao prostor Rusiji da se konsoliduje, a Kini da kalkuliše bez pritiska. A trajni rat je savršen za odvraćanje, rasipanje i redefinisanje odnosa moći prije nego počne stvarna bitka.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook