Piše: Almir KOŠ

Željko Kopanja traži od Milorada Dodika da se pod hitno otarasi Rajka Vasića i ostalih sa „palube ludaka“ koji su okružili novog „velikog vođu“. Tako dobro upućeni izvori komentarišu medijsko pismo koje je juče Željko Kopanja uputio svome prijatelju Miloradu Dodiku. I to nije sve; dubinska analiza pisma (ili, narodski kazano, čitaj-između-redova) pokazuje da Kopanja u svome pismu iznosi tri osnovne kritike prema prijatelju Dodiku; odnos prema BiH, korupciju u „vlastitim redovima“, te to što se okružio nacionalističkim ludacima poput Rajka Vasića, mada ovaj nigdje nije izravno spomenut u tekstu. Sigurno je da će  potez vlasnika najvećeg medijskog koncerna u RS-u izazvati višestruka tumačenja, od onih kako je riječ o smišljenom potezu koji treba Dodika da odvuče ulijevo i prema BiH,  onih koji će to shvatiti kao dobronamjerni Kopanjin gest i posljednji pokušaj da pozitivno utiče na svog velikog prijatelja koji se „otrgao od  kontrole“ i polako ide prema ambisu, do onih koji će samo reći da je ovo rakcija očajnika koji „želi sebi da olakša dušu“ , jer su stvari već otišle predaleko; preko ivice iza koje nema povratka.

Poznato je da su Kopanja i Dodik veliki prijatelji, da je Dodik jedan od osnivača ( i prvih financijera) Kopanjih „Nezavisnih novina“, da su zajedno prošli Scile i Haridbe na političkoj i medijskoj sceni postdejtonske BiH, te da su,  na koncu, zajedno osvojili vlast 2006. Poslije toga, Dodik je zajahao političkim životom RS-a,  a Kopanja medijskim; upućeni tvrde da je, nakon što su podijelili „izborni plijen“, to sve manje bio odnos prijatelja, a sve više odnos dvojice poslovnih partnera. Zbog svega ovoga je Željko Kopanja, kunu se oni koji znaju trenutne odnose u RS-u,  jedina osoba u entitetu kojem danas Dodik ne može govoriti šta treba, jer ima „svoje samostalno preduzeće unutar jednog velikog koje se zove 'Republika Srpska'  i kojim upravlja Mile iz Laktaša“.

Tiha vatra sukoba između Kopanje i Dodika potpaljena je još u vrijeme početka velikog sukoba između Dodika i, kako to vole reći u Banjaluci, sarajevske čaršije. Dodiku nikada ozbiljan problem nije predstavljao Haris Silajdžić i njegova politika; njemu je kao takav u potpunosti odgovarao – politički unitarista, zarobljen idejom o svom misionarstvu u BiH i kod Bošnjaka, a suštinski već odavno faktor koji nema presuđujući utjecaj u bosanskoj prijestolnici. Dodiku je puno veći problem predstavljala sarajevska intelektualna čaršija, nezavisni mediji, te naročito  FTV, koji se u Banjaluci  smatra glavnim krivcem za pogoršanje odnosa između Banjaluke i Sarajeva, tj, između RS-a i Federacije BiH.

Također,  sasvim neočekivano su se ovih godina SNDS i SDP, dvije političke partije programskih sličnih koncepcija, našle na dvije potpuno suprostavljene strane, te danas više nikoga ne čudi stav Milorada Dodika kako može napraviti koaliciju sa bilo kim osim SDP-om. Međutim, ova Dodikova računica neće ići tako; kao da je toga svjestan u svome pismu i Željko Kopanja te svome  prijatelju javno poručuje da je vrijeme za dijalog sa Sarajevom. Želja je to velikog dijela međunarodne zajednice; još prije šest mjeseci je jedan visoki dužnosnik EU u političkim kuloarima širio priču kako poslije izbora slijedi proces pomirenja Lagumdžije i Dodika, čak su imali sonobulne ideje kako će tada jedinoj ozbiljnoj prepreci ovakvom rješavanju krupnih političkih problema u državi,  uredniku emisije „60 minuta“ Bakiru Hadžiomeroviću, srediti kakav dobar ambasadorski posao kako ne bi remetio mir u „novoj kući koja treba da se gradi“. Ova ideja da se Rajko Vasić žrtvuje u zamjenu za urednika nagledanijeg političkog magazina u BiH nije strana ni Banjaluci; problem sa njom je što je umobolna i što dosad, koliko se zna, još niko nije pitao urednika najgledanijeg političkog magazina u BiH šta on o njoj misli. Ali, kako se sa politikom nikad ne zna, tako ni ovaj plan, mada je neprimjerno porediti Vasića sa Hadžiomerovićem, nije izvan dometa iracionanalnih politika koje se svakodnevno vode u BiH.

Međutim, ono što je puno važnije od ovih dnevno-političkih taktičkih pred-koalicijskih opcija jesu druge dvije stvari koje snažno izviru iz Kopanjinog pisma: sugestija Dodiku da se oslobodi „korupcijskog i kriminalnog balasta“ koji je sve teži oko njega i ono što je danas vjerovatno najvažnije – da se „veliki vođa“ oslobodi nacionalitičke reporike i mržnje te da se okrene prema dijalogu i pomirenju naroda u BiH. Tu negdje postoji i ljudska dimenzija Kopanjinog pisma; oni koji to u Sarajevu i u tzv. probosanskim snagama ne žele da vide, oni su ti koji, ne samo Dodika, nego i Banjaluku, RS i Srbe još dalje guraju od BiH. Zato ovaj Kopanjin potez „sarajevska čaršija“ treba krajnje ozbiljno razmoriti i analizirati; njegova suština jeste poziv na očuvanje jednog davnašnjeg prijateljstva, ali i na mir, dijalog i normalizaciju odnosa u BiH. Ako nešto od ovoga Kopanja bude morao žrtvovati, onda to sigurno neće biti ovo posljednje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)