Pet je mjeseci otkako je novi koronavirus uzdrmao svijet, a znanstvenici još uvijek nemaju odgovor na jedno od najvažnijih pitanja vezanih uz njegovo širenje. Zašto je virus tako brutalno poharao neke zemlje, dok je prema nekima bio blag. A neke je gotovo potpuno poštedio, piše Slobodna Dalmacija.

Zašto, primjerice, u bogatoj Švicarskoj ima dvostruko više zaraženih (29. 905) i tri puta više umrlih, njih čak 598, nego u susjednoj Austriji? Obje zemlje imaju dugu granicu s Italijom, odlično zdravstvo, vrhunske stručnjake. Zašto je, nadalje, korona velegradove poput New Yorka, Pariza ili Londona bacila na koljena? A megapolise poput New Delhija i Bangkoka zasad poštedjela...

Zašto se epidemija tako pogubno proširila Iranom, a praktički potpuno zaobišla susjedni Irak? Sigurno ne zbog strogih karantenskih mjera. Pa u Iraku su u vrijeme epidemije održavani veliki prosvjedi.

Ako je starost populacije važan faktor u širenju zaraze, kako to da se u dvjema državama s najstarijim stanovništvom na svijetu – Japanu i Italiji – brojke zaraženih i umrlih razlikuju kao nebo i zemlja? Ako je zbog tople klime i mladog stanovništva korona poštedjela Centralnu Afriku, zašto je tako teško pogodila regije oko Amazone u Brazilu... One se također nalaze u tropima i u njima dominiraju mladi, ne stari ljudi.

Odgovora - onog jednoznačnog - zasad nema. Znanost je uspjela raščlaniti genom zlokobnog virusa, ali još tapka u mraku kada su ovakve dileme u pitanju.

U laboratorijima diljem svijeta traži se rješenje ovakvih zagonetki. Testira se genetska predispozicija pojedinih naroda za širenje zaraze. Utjecaj pojedinih lijekova za visoki tlak na smrtnost oboljelih od pošasti skrivene u šifri COVID-19. Procijepljenost populacije BSG cjepivom.

Ono u čemu se znanstvenici mogu složiti jest to da u slučaju epidemije koronavirusa nije ključan samo jedan element. Nego kombinacija više njih. Okolnosti koje su mogle pomoći da se virus raširi vezane su uz demografiju, kulturne razlike, okruženje u kojemu ljudi žive i poteze koje su povukle pojedine vlasti.

Japan je, recimo, u startu imao hendikep: najstarije stanovništvo na svijetu i gusto naseljena urbana područja. No, Japanci se pri pozdravljanju ne rukuju, nego se naklone. Ljubomorno čuvaju svoj privatni prostor, rijetko druge pozivaju u vlastite domove i često nose maske za lice. Uz dobre vladine mjere, to im je pomoglo izbjeći katastrofu u prvom valu zaraze.

Slovaci su pak zatvoriti škole i trgovine puno prije nego je to sugerirala Svjetska zdravstvena organizacija. Već nakon prvih slučajeva zaraze, odmah nakon što je to učinila Italija. Danas su jedna od zemalja s najmanje umrlih u Europi.

Matematika pokazuje, da su karantenske mjere u SAD-u uvedene dva tjedna ranije, ta bi zemlja - kumulativno gledano - zabilježila 90 posto manji broj umrlih. Stroge mjere, ako se striktno provode, definitivno su utjecale na smanjenje širenja zaraze. Tako je bilo u Wuhanu, Grčkoj, Vijetnamu, Hrvatskoj…

Italija je, pak, imala pegulu da su praktički sve okolnosti išle kontra nje. Uz činjenicu da je virus tamo stigao najprije. Čak 23 posto stanovništva ove zemlje starije je od 65 godina. Epidemija je buknula na gusto napučenom sjeveru zemlje. U Italiji su čvrste veze sa širom obitelji još uvijek jake, a rukovanje i grljenje dio mediteranske svakodnevice, što je sve pridonijelo širenju zaraze. Kao i ležerno shvaćanje propisanih mjera. Uz to, tamošnje vlasti dugo nisu bile svjesne razmjera kataklizme pa se virus dugo vremena nekontrolirano širio zemljom.

U Indoneziji je ministar zdravstva tvrdio da se predanom molitvom može odagnati virus. Rezultat - 864 mrtva. Sreća u nesreći je da se Indonezija prostire na više od 17 tisuća otoka pa su oceani pomogli spriječili katastrofu.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)