Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Fra Ivane, Vaš tekst pod naslovom 'Izdajnici Riječi' objavljen u ‘Svjetlu riječi’ izazvao je oprečne reakcije. Jedne ste oduševili svojim stavovima, dok su drugi zlonamjerno pisali  kako je ‘nikao još jedan podoban ujak’. Kako se nosite s onima koji Vas zbog Vašeg svjetonazora optužuju kao lošeg i neosviještenog Hrvata i katolika?

Normalno je da svaki javni istup nalazi svoje protivnike i zbog toga se ne treba previše uznemiravati. Koliko god sam tim tekstom progovorio o neodgovornosti naših duhovnih pastira prema vlastitim zajednicama, zanimljivo je da sam najveću podršku za taj istup dobio upravo od svojih kolega svećenika. Dakle, da sam zaista loš katolik kao što to neki anonimci tvrde, valjda bi mi to rekao i netko od svećenika, profesionalaca koji se u to razumiju, a dosad se, eto, nijedan nije tako izjasnio. Štoviše, neki su me otvoreno podržali govoreći da odavno nisu pročitali bolju dijagnozu stanja naše Crkve.  A da sam neosviješten Hrvat, i to je moguće, samo se onda pitam što znači biti „osviješten Hrvat“. Ako se hrvatstvo mjeri po tome koliko mrzimo svoje nehrvatske susjede, koliko zaziremo od njih ili ih iza leđa nazivamo pogrdnim imenima, ili pak ako se hrvatstvo mjeri pristajanjem uz neku političku stranku ili program, onda meni takvo hrvatstvo ne treba i ja se ovdje javno ispisujem iz hrvatskoga naroda. Hrvatstvo je za mene prije svega kulturološka kategorija, osjećaj privrženosti stanovitim kulturnim vrijednostima, a ta privrženost nema nikakve veze ni s krvnim zrncima, ni s domovnicom, ni s trećim entitetom, ni s mlaćenjem prazne slame... Usput, zanimljivo je uočiti da se od 17. stoljeća naovamo među najvećim Hrvatima koji su doslovno stvarali hrvatsku književnost, jezično jedinstvo i kulturu uopće, ističe nekoliko njih koji nisu imali, da oprostite, ama baš nijednoga hrvatskog eritrocita: Ardelio della Bella – Firentinac, Stanko Vraz – Slovenac, Dimitrija Demeter – Grk, Ljudevit Farkaš Vukotinović – Mađar, Petar Preradović – Srbin, Bogoslav Šulek – Slovak, a August Šenoa, valjda najslavnijih od svih – češki Nijemac. Treba li još...? Dabome da su svi oni neusporedivo osvješteniji Hrvati od svih naših bivših udbaša i stožernika iz prvih crkvenih klupa, koji od nas svećenika očekuju da ih na blagdanskim i hodočasničkim misama specijalno pozdravljamo, da bi im onda puk pljeskao...

U istom tekstu, Vi pišete o Crkvi i nacionalizmu unutar njenih redova, odnosno krivici ljudi s propovjedaonica za stanje u kakvom se bh. društvo nalazi. Kada je Crkva ‘oboljela’ od nacionalizma i ko je odgovoran za njegovo širenje u Crkvi, ali i društvu? Kako spriječiti njegovu ekspanziju?

Mnogi su hrvatski biskupi i svećenici kroz povijest bili neumorni borci za hrvatske političke i kulturne interese, a dosta ih je koji su taj svoj angažman glavom platili. I u 19. st. biskupi Vrhovac, Dobrila, Strossmayer i drugi bili su stjegonoše hrvatstva. U prvoj Jugoslaviji, većinski srpsko-pravoslavnoj,  i drugoj, k tome još službeno ateističkoj, Crkva je ponovno istakla hrvatski barjak. A razdoblje poratne ateizacije, koliko god ona bila duboka i široka, za Crkvu je ipak bilo vrijeme procvata – vrijeme velikih svjedoka. Nakon toga, Crkva se našla zatečena vlastitim izlaskom iz katakombi i ostvarenjem sna o nacionalnoj državi pa je, ne znajući ni sama što bi, onako smušena i nenavikla na prostor slobode, pristala na usluge korumpiranih vlastodržaca i dopustila da se njome služe kao polugom; uhvaćena u zamku konkordata i sve nesposobnija napraviti proročki iskorak, radije se iscrpljuje u slavljenju obljetnica i traženju svojih i narodnih neprijatelja; takva Crkva sve više postaje politički i ekonomski faktor, a sve manje duhovna snaga.

Naravno da odgovornost za takvo stanje danas snose prije svega oni koji Crkvu predvode, svećenici i biskupi, ali svoj dio odgovornosti imaju – i moraju ga prihvatiti – i svi ostali članovi zajednice. Shvatimo li i prihvatimo da je Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu – kaže se i: Crkvi u Hrvata – prvi dio njezina imena, Crkva, neusporedivo važniji od drugoga, otvorit će nam se neviđen horizont slobode i kreativnosti. To nipošto ne znači da bi bh. katolici trebali postati apolitični otpadnici od hrvatstva, ulizice koječijih politika i što sve ne, nego da bi svoj nacionalni i kulturni identitet, uvažavajući tuđe, trebali slobodno i bez ikakvih kompleksa i skrupula ugrađivati u mozaik svoje jedine domovine, Bosne i Hercegovine.

Svakodnevno ste u kontaktu s mladim ljudima. Možemo li od novih generacija očekivati da će se odmaknuti od politike kakvu su podržavali oni koji su BiH doveli do rata?

Iskreno se nadam da možemo. Živim i radim čekajući kad će građani naše zemlje s poštovanjem, bez ucjena, prijetnji i omalovažavanja, početi dogovarati oko stvari važnih za opće dobro. Lako je moguće da neću doživjeti taj dan, ali svejedno se radujem da će nekome biti lijepo kad svane.

Profesor ste hrvatskog jezika i književnosti. Jesu li različiti nastavni programi u tzv. nacionalnoj grupi predmeta dobri mehanizmi zaštite kulturnih različitosti ili oni doprinose podjelama?

Meni se čini da je koncept „zaštite kulturnih različitosti“, takav kakav se kod nas primjenjuje, uglavnom krivo nasađen jer nas dovodi u poziciju da jedni od drugih štitimo sebe i svoje kulture. A te naše kulture – i bošnjačka, i hrvatska, i srpska – ne samo da su zapravo mikrokulture, tako sićušne u europskom kontekstu, nego se na tako malenu prostoru toliko međusobno prožimaju da pokušaj njihova razdvajanja zapravo predstavlja nasilje nad njima. Poznato mi je da se u bh. gimnazijama koje rade po hrvatskome programu povijest uči iz udžbenika zagrebačke Školske knjige koji su prekrcani materijalima iz europske i hrvatske povijesti, a tek malim dijelom dopunjeni temama koje se odnose na prošlost BiH. Slično je i s nastavom književnosti: u čitankama se vrlo malo gradiva bavi npr. bosanskohercegovačkom, srpskom i bošnjačkom književnošću... Sjećam se da sam za vrijeme svoga gimnazijskoga školovanja, po starom programu, uza sve hrvatske klasike čitao Steriju i Lazarevića, Aškerca i Prešerena, Maka i Mešu, Šantića i Kočića, i sad bi mi bilo žao da nisam... Kad bismo nastavne programe tzv. nacionalne grupe predmeta manje produbljivali, a malo više proširivali, imali bismo od njih mnogo više koristi: bolje bismo se međusobno poznavali i imali manje predrasuda jedni o drugima. Tada nam se ne bi događalo da maturant ustvrdi da je Muhamed Havaji Uskufi mudžahedin, a Njegoš lik iz Brlićkinih bajki, ili pak da iz vjerskih razloga odbijamo čitati Hugoova „Zvonara Bogorodičine crkve“.

Šta mislite o tvrdnji hrvatske lingvistice Snježane Kordić, koju je iznijela u svojoj knjizi ‘Jezik i nacionalizam’, da se u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH govori istim jezikom, te da su svi prigovori nazivu "srpskohrvatski" jezik naučno neutemeljeni?

Osvrt na ovu knjigu zahtjeva vremena i prostora, ali mislim da je dugogodišnje iscrpljivanje profesorice Kordić u tom pravcu posve nepotrebno i da ona svojim dokazima neće promijeniti jezičnu praksu, i to zato što se tu naprosto više nema što ni dokazivati, ni osporavati. S jedne strane, činjenica je da se mnogi Hrvati bolje razumiju s mnogim Srbima nego s drugim Hrvatima, i obratno; činjenica je da standardni jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba kao organsku podlogu imaju jedno te isto narječje – štokavsko – i točno je da se u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH „govori“ istim jezikom, ali i to je ipak samo djelomice točno, jer se u Hrvatskoj govori i čakavski, čega npr. kod Srba nema. Nadalje, jednako je neosporno da su procesi standardizacije hrvatskoga i srpskoga započeli neovisno jedan o drugome, a to što su dugo vremena tekli paralelno, međusobno se prožimajući, približujući i udaljujući, nipošto ne znači – i to je valjda svakome jasno – da su rezultirali jednim jezičnim standardom. Ako se prof. Kordić toliko zalaže za pojam „srpskohrvatski jezik“ zato jer su svi Srbi i velik dio Hrvata štokavci, zašto onda po istim kriterijima ne proglasi „slovenskohrvatski jezik“ – jer su svi Slovenci i velik dio Hrvata kajkavci? Složimo li se napokon da je jezik, po von Humboldtu, „emanacija duha naroda“ ili, po Hegelu, „kuća bitka“, onda zasigurno na tom području nećemo dokazivati nedokazivo, nego ćemo svakome dopustiti da u svojoj kući živi svoj bitak na svoj način.

Treba li vjeronauka biti dio obrazovnog sistema koji se finansira iz budžeta i  podržavate li, uopće, održavanje sati vjeronauke u državnim školama?

Povlašteno mjesto za vjeronauk u prvom redu je obitelj, a zatim zajednica, župa, džemat, ili kako se već zove. Guranjem u školski program vjeronauk se srozao, postao jedan od školskih predmeta, a on to nije i ne može biti. I dok si mnogi učenici iz tog „predmeta“ popravljaju opći prosjek, ankete provedene u Hrvatskoj pokazuju da je razina znanja stečenoga na školskom vjeronauku neobično niska.

U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, gdje radim, školski vjeronauk pohađaju učenici koji se spremaju za franjevački život, a svi ostali, četiri kompletna odjeljenja, pohađaju nastavu religijske kulture. Učenici različitih religijskih pripadnosti u nastavi se ne razdvajaju, nego zajedno – od profesora i jedni od drugih – stječu korisna i praktična znanja. Smatramo da takvim rješenjem svi zajedno doprinosimo općem dobru, a zadovoljni su i učenici, i roditelji.

A u vrtićima? Koja je idealna dob za upoznavanje djece s religijom?

Pokušat ću odgovoriti i na to pitanje, iako nemam praktičnog iskustva s djecom vrtićke dobi. Jasno je da opterećenost politikom i religijom diktiraju odrasli. Zato bi zasigurno bilo dobro kad bi se djecu vrtićkog uzrasta zaštitilo od te zaraze, odnosno kad bi im se na primjeren način približili sadržaji koji promoviraju općeljudske vrednote – ljubavi, prijateljstva, tolerancije, praštanja, međusobnog uvažavanja i solidarnosti – bez obzira kako se tko moli Bogu i moli li se uopće. Tako odgojena djeca, neopterećena kompleksima i strahovima od drugog i drugačijeg, kasnije bi bila izvrsni graditelji i promicatelji pomirenja i suživota, što je ovoj zemlji potrebno kao kruh i voda. Odgovornost za religijski odgoj pripada prije svega roditeljima, a društvena zajednica bi trebala taj princip poštivati tako što za ravnatelje dječjih vrtića i škola ne bi postavljala političke podobnike i religijske fanatike.

Nedavno su održani opći izbori u BiH, a za hrvatskog člana Predsjedništva ponovo je izabran Željko Komšić. Kako gledate na njegovu ubjedljivu pobjedu i mislite li da on uspješno može predstavljati Hrvate u BiH?

Očito je da ga velik dio Hrvata u BiH ne smatra svojim predstavnikom. Mislim da mu neće biti lako: de facto izabrali su ga većinom građani koji žele da ih zastupa kao građane, a on de jure predstavlja Hrvate koji ga većinom nisu izabrali, što je još jedan apsurd dejtonske luđačke košulje, u kojoj ćemo se, izgleda, još dugo trzati. U ime demokracije ovjerava se ona latinska: Summum ius, summa iniuria – vrhunsko pravo, vrhunska nepravda! Uglavnom, slatkih plodova Komšićeva dosadašnjeg predsjednikovanja nismo se najeli, a teško i da hoćemo, jer kad su stvari od početka loše posložene, ni rezultat ne može biti drugačiji: Dejtonija ostaje talac same sebe, svojih zakona i ustava, čekajući da novi iskorak stigne izvana kad iznutra već ne može.

Kada ne mogu izabrati svog predstavnika, jesu li Hrvati danas ugroženi u BiH. Ako jesu – od koga i kako se to može promijeniti?

Užasavam se nad pojmovima ugrožen i ugroženost, sjećajući se kako se njima mahalo širom Juge u predvečerje posljednjega rata. Isticanje i hiperboliziranje osjećaja vlastite ugroženosti neminovno dovodi do tuđe ugroženosti, a zatim do agresije i sukoba. U BiH ne pate narodi – oni su ustavno zaštićeni – nego građani, ljudi: pate siromašni umirovljenici, otpušteni radnici opljačkanih i propalih poduzeća, mladi bez mogućnosti školovanja i zaposlenja, raseljene ratne izbjeglice, siročad, beskućnici... Oni su, bez obzira na ime i prezime, stvarno ugroženi. A od bh. Hrvata, ako baš hoćete, najgore nije onima koji jauču za svojim entitetom i TV-kanalom, nego onima koji su u ratu morali ostaviti sve svoje i otići u nepoznato, a sada im se onemogućava povratak i pravo na zavičaj, a takvi su uglavnom iz Dervente, Banje Luke, Prijedora, Kaknja..., i ne žive u BiH. Bit ću malo subjektivan: zar nije strašno što u mojoj rodnoj župi, od predratnih 350 obitelji danas stalno žive samo moji roditelji? Zar nije grozno što između Doboja i Dervente još uvijek ima 5.000 srušenih kuća i što njihovi vlasnici, potencijalni povratnici, uklanjanje svojih ruševina često moraju masno plaćati...?

U BiH, ako ćemo pravo, nisu ugrožena nacionalna nego ljudska prava: pravo na domovinu, na rad, na izobrazbu, na život dostojan čovjeka, napokon: pravo na budućnost, a to se može popraviti samo promjenom političke svijesti. Iluzorno je očekivati da će se nacionalističke stranke, koje su zemlju uvukle u rat, sada boriti za nešto drugo osim privilegija, jer polupismeni nacionalistički sebičnjaci i ratni profiteri mogu i znaju raditi samo za sebe, sebi slične i podobne. Zato, neće biti bolje dokle god se ne promijeni svijest o odgovornosti sviju za sve, dokle god budemo navijali za Tursku, Hrvatsku i Srbiju, dokle god budemo živjeli i radili ovdje, a molili se Bogu da kiša pada negdje drugdje.

Papa Benedikt XVI je nedavno upozorio javnost na širenje agresivnog ateizma. Šta mislite o tome? Kako se on manifestira?

Za pojavu agresivnog ateizma najviše su krive religije. Moje iskustvo govori da u BiH agresivnost ne prijeti toliko od ateista nego od tzv. vjernika, odnosno od zloupotrijebljene i agresivne religije. Jer kako drugačije objasniti spaljene katoličke kuće u okolici Kraljeve Sutjeske ukrašene natpisom Allahu-ekber? Kako to da su i jedni, i drugi, i treći u ratu jedni drugima i trećima prvo počeli rušiti upravo bogomolje? Kako to da mnoštvo tzv. katolika, muslimana i pravoslavaca koji sebe smatraju „pravim vjernicima“ doslovno prezire one druge i treće, ili pak „nema ništa protiv“ njih (valjda ne misle na oružje!?), ali ih ne želi vidjeti ni susresti? Kako čovjek koji tvrdi da vjeruje – ako vjeruje – može od svoga susjeda okretati glavu? Toliki biskupi, imami, sveštenici i svećenici..., pusti teološki fakulteti i medrese..., a tako malo spremnosti da ljudi ljudima s poštovanjem pogledaju u oči i jedni druge prihvate takve kakvi jesu! Umjesto da ih zbližavaju, da ih čine čestitijima i plemenitijima, religije svojim djelovanjem ili nedjelovanjem, izravno i neizravno, pod našim dijelom neba počesto doprinose da se ljudi pretvore u monstrume. Zato je apsolutno razumljivo da oni kojima je dosta takvih religija i takvih bogova spas traže u ateizmu. Naravno, i tu može biti itekakvih problema, jer kao što je ateizam korektiv za religiju, netko mora i ateizmu biti korektiv. Ni religija ni negacija religije ne smiju imati potpunu prevagu u društvu koje hoće biti normalno, zdravo, slobodno, napredno.

U dominantno religijskom društvu kakvo je danas bosanskohercegovačko, kakvu ulogu imaju ateisti? Mislite li da su u podređenom položaju?

Vjerojatno jesu, i to zbog sprege vjerskih zajednica s etnocentrističkim politikama. U zemlji u kojoj se na neke političke funkcije biraju političari „iz reda“ pojedinog naroda, a narodi su dominanto religijski određeni, naravno da se s podozrenjem gleda na nekoga tko se usudi reći da se ne želi svrstavati u te i takve „redove“ i torove, ili pak ako izjavi da je Bošnjak a katolik, Srbin a musliman itd. Budući da nacionalna „osviještenost“ kod nas podrazumijeva dotičnu religijsku pripadnost i obratno, svako odstupanje od jednoumlja smatra se ispadom. Teško je očekivati da bude drugačije u zemlji u kojoj državne ustanove imaju svoje krsne slave, u kojoj su blagdani svetaca istodobno općinski praznici, u kojoj se u javnim ustanovama i na javnim skupovima moli i pozdravlja vjerskim pozdravima.

(DEPO PORTAL)