Šta su ti doseljenički miljei, zapravo, tko su ljudi koji u njima fizički žive, a satelitskom antenom osluškuju puls svog jezika i svoje zemlje? ... Među njima su i Bosanci i Hercegovci, kako tzv. prvi iseljenici, „gastarbajteri“, tako i „izbjeglice“, svi sa satelitskim antenama okrenuti njihovim nekadašnjim domajama u kojima za njih nije bilo više mjesta.

„Živim u Holandiji, u četvrti u kojoj više ne vidiš normalno obučene ljude, nego samo umotane žene i brkate ilil bradate muškarce. Ti ljudi uopšte ne pričaju Holandski jezik, a i kako bi kad je prvo što urade kad negdje dosele - postave satelitsku antenu. A prije 15 godina je ovo bio sasvim normalan dio grada, gdje si mogao biciklo da ostaviš neotključano, niko ti ga ne bi ukrao. Sada vidiš posvuda razbacano smeće. Djeca stranaca su sklona kriminalu, drogi i drugim porocima, a nisu odgojeni tako da poštuju holandske zakone. To je slika današnje Holandije. Tolerantne i kulturne Holanđane skoro da više i ne vidiš u velikim gradovima, povlače se u manja mjesta ili subgradska naselja. Ali i tolerancija ima svoje granice...“, tako je prokomentirao doslovice netko tko se potpisao pseudonimom „Komentator“ moj portrait „nizozemskog Šešelja“ u prethodnom javljanju za Depo portal. Time je uvjerljivo oslikao ne samo tužnu zbilju u jednom nizozemskom ghettou za doseljenike, nego i u drugim europskim gradovima i zemljama. Uostalom, ti ljudi s margine su bez ikakvih šansi da značajnije promijene vlastiti položaj izuzev ako im se ne posreći socijalna promocija putem obrazovnog sustava...
I
Ali, šta su ti doseljenički miljei, zapravo, tko su ljudi koji u njima fizički žive, a satelitskom antenom osluškuju puls svog jezika i svoje zemlje? To mi se pitanje nametnulo već ranije a učinilo relevantnim poslije citiranog komentara. Krajem listopada 2007. godine  u Berlinu je, primjerice, predstavljena prva studija o životnim svjetovima migranata u Njemačkoj («SINUS-Milieustudie 'Lebenswelten von Migranten'«) koja je progovorila o istim onim pitanjima kojima se pozabavio „Komentator“. To što se njegov komentar odnosi na doseljenička ghettoa u Nizozemskoj, a SINUS-Milieustudie se bavi doseljeničkim miljeima u Njemačkoj i nije toliko bitno. U obje zemlje, i u svim drugim useljeničkim zemljama žive doseljenici vrlo slično. Među njima su i Bosanci i Hercegovci, kako tzv. prvi iseljenici, „gastarbajteri“, tako i „izbjeglice“, svi sa satelitskim antenama okrenuti njihovim nekadašnjim domajama u kojima za njih nije bilo više mjesta.         

Pokušat ću, dakle, predočiti kroz migrantsku situaciju u SR Njemačkoj tužnu priču o životu “negdje između“ tzv. naših običnih ljudi koji kao da nikoga i ne zanimaju, ma koliko njihovih preko dvije milijarde eura svježeg novca godišnje, kojeg dostavljaju svojim rođacima u BiH, znače i bukvalno spas za posrnulo bh. društvo i gospodarstvo u njemu. Od jedne do druge zapadnoeuropske zemlje njihova je situacija samo u nijansama različita, pri čemu se stubokom razlikuje od imigrantske situacije ljudi s prostora bivše Jugoslavije u dalekim zemljama Latinske Amerike, SAD, Kanade, Australije i Novog Zelanda. I tamo ljudi pate, dakako, o tomu mi pišu moji mail-prijatelji, ali nisu „negdje između“, oni su uglavnom izgubili iluzije o povrtaku, oni su i definitivno odselili s Balkana, pa ako i nisu u potpunosti doselili u njihove nove domovine.                                                                                 

Posebna su priča intelektualci. O tomu, primjerice, sjajni američko-bosanskohercegovački književnik Semezdin Mehmedinović kaže: „Oficijelno, ja sam emigrant; živim s papirima koji mi omogućuju boravak i rad u Americi. Za razliku od tipične ekonomske emigracije, ja sam emigrant koji je protiv svoje volje dospio ovdje. Ali, ne bi bilo tačno reći kako taj novi svijet posmatram bez radoznalosti. Još nemam odgovor na pitanje: što ću ja Americi, niti što će Amerika meni... Ali se svejedno pitam. Malo sam vještina donio u zemlju u kojoj sve počiva na utilitarnom. Najautentičnije moje znanje je, kao posljedica rata, vještina da na ulici, iz fiziognomije prepoznam ko bi mogao, među slučajnim prolaznicima, biti ubica, a ko ne. S tim znanjem se ništa, i nigdje, ne može započeti. Kad bolje razmislim, ja u Americi pripadam rijetkoj, metafizičkoj emigraciji.”                                                                             

U SR Njemačkoj je, prema statistikama od prije par godina, živjelo svega 6,7 milijuna stranaca, i među njima je bilo i circa milijun ljudi iz bivše Jugoslavije. Istovremeno su statističari i demografi ustvrdili kako u ovoj zemlji živi više od 15 milijuna ljudi koji imaju  «migrantsku pozadinu», odnosno bi-nacionalno ili bi-državno podrijetlo. Drugim riječima, svaki peti stanovnik Njemačke nije čisti «arijevac», pa bi se Hitler vrtio u grobu  kao ringišpil kada bi mu se nekako mogla doturiti ova vijest. Nijedna statistika, pa ni ova, naravno, ne iskazuje kako ovi ljudi žive. Utoliko je već spominjana studija o «migrantskim životnim svijetovima» još značajnija. Usput kazano, u SR Njemačkoj su nekada  ranije bivši  Jugoslaveni, uzeti svi zajedno, s 17% udjela u ukupnom broju stranaca, bili najrespektibilnija skupina, netko tko se rado imao kao radnik ili prijatelj ili muž i ljubavnik. No, u međuvremenu kao da ih nema, razbijeni po nacionalnom i državnom kriteriju nikoga više kulturološki i sociološki i ne zanimaju posebno. No, ima ih, itekako. Među onih spomenutih  6,7 milijuna je bilo najviše s pasošima Crne Gore i Srbije, njih čak 568.240, potom je slijedilo 236.570 Hrvata i 167.081  Bosanaca i Hercegovaca, 61.019 Makedonaca i 21.795 Slovenaca.  

II
Prema  SINUS-Milieustudie 'Lebenswelten von Migranten' čiji su autori stručnjaci jednog istraživačkog instituta iz Heidelberga (“Sinus Sociovision“)  mogu se svi doseljenici i njihove obitelji svrstati u osam različitih skupina prema socijalnim miljeima u kojima žive. U pet od osam ovih  miljea se, naime, doseljenici  trude oko integracije i razumiju se pripadnicima suvremenog njemačkog društva. U tri doseljenička miljea istraživači su, međutim, ustanovili dijelom pasivno ili aktivno opiranje integraciji u njemačko društvo. Istraživanja su, također, pokazala da doseljeničkim miljeima koja se opiru integraciji masovnije pripadaju duboko vjerujući ljudi. “Većina anketiranih migranata i migrantkinja želi se integrirati u društvo, ali polaže vrijednosti i na to da ne zaborave svoje kulturološke korijene”, kazao je na promociji «SINUS-Milieustudie 'Lebenswelten von Migranten'« u Berlinu državni tajnik Gerd Hoofe.                                          

Istraživači iz Heidelberga upozoravaju, da se u aktualnim diskusijama o doseljenicima često precjenjuje  značenje i utjecaj religijskih tradicija. Faktori kao što su etnička pripadnost ili religija utječu, doduše, na kulturu svakodnevnice, ali nisu od odlučujućeg značenja makar što se tiče spremnosti za integraciju. Odlučujući je za tu spremnost su stupanj obrazovanja i podrijetlo. Što je viša obrazovna razina  migranata i što je gradskiji region iz kojeg dolaze u njihovoj prapostojbini, to je i veća njihova spremnost na integraciju i integracija je uspješnija, tvrde istraživači iz Heidelberga.                                                                                

Najzanimljiviji  zaključak u ovom istraživanju je, ipak, onaj o nastanku “nove elite”, u kojoj ljudi migrantskog podrijetla imaju značajnu ulogu. U intelektualno-kosmopolitskim miljeima, u kojima se mnogo polaže na vrijednosti prosvjetiteljstva i tolerancije, skriva se velika šansa i za obrazovane migrante da postanu vodećom skupinom u 21. stoljeću, ključna je poruka ove studije. Riječ je, dakle, o obrazovanoj migrantskoj djeci, uključivo Bosanaca i Hercegovaca, i svih bivših Jugoslavena, naravno. Obrazovana u pravnoj i prosvijećenoj državi ova generacija doseljenika u zapadne zemlje neće, vrlo vjerojatno, ponoviti greške svojih roditelja. Za njih je jedini život koji imaju tu u zemljama doseljenja njihovih roditelja, a ne negdje drugdje, pa ni u postojbini njihovih predaka. Sve ono u domovini njihovih roditelja je, u pravilu, drago i milo, ali "samo za odmor", njihov dom je tu gdje su završili srednje škole i fakultete, stekli doktorske i druge titule. Na tisuće ih je takvih podrijetlom i iz BiH, među njima i moja djeca...                                                                                  

III
I naši su ljudi počeli pristizati u SR Njemačku  prije 40 godina da ostanu samo kratko i zarade nešto za kuću i okućnicu, a ostali su cijeli radni vijek, ako su imali sreće da dočekaju uredne mirovine. Godine 1990. u SR Njemačkoj je  živjelo i 630.000  "Gastarbeitera"  iz nekadašnje Jugoslavije. Pojam "gostujući radnik" označavao je u suštini privremenost, pa je potpuno neadekvatan, jer su ti  ljudi  ovdje ostavili svoje živote, te se sve manje  koristi. Potom dolaze „balkanski ratovi“, pa se u Njemačku slila i rijeka od 350.000 izbjeglica  iz Bosne i Hercegovine. Prije Bosanaca su pristigle izbjeglice iz Hrvatske, a poslije njih Albanci, ali i manjine s Kosova, uključivo i Rome iz svih dijelova zemlje, pa  je ukupan broj ljudi iz bivše Jugoslavije u SR Njemačkoj 1992. godine dostigao nevjerojatnu cifru od 1,3 milijuna ljudi. Usput kazano, od  350.000 bh. izbjeglica upoznao sam na tisuće i suosjećao s njima  u ratnim i poratnim godinama. Ostalo ih je u Njemačkoj poslije prisilnih  "raskusuravanja", tj. raznih vrsta "izgona" i re-admisija manje od  50.000. Jedni su se vratili u BiH, a  drugi su potražili sreću "u trećim zemljama". Bilo kako da je, u Njemačkoj danas boravi tek  170.000 ljudi sa bh. pasošima/putovnicama, ali se broj ljudi podrijetlom iz BiH mjeri na više stotina tisuća. Dojučerašnje  izbjeglice, pak, nerijetko  ponavljaju "gastarbajtersku životnu priču" i po poslovima koje obavljaju i po onomu kako se osjećaju...       

Što je viša obrazovna razina  migranata i što je gradskiji region iz kojeg dolaze u njihovoj prapostojbini, to je i veća njihova spremnost na integraciju i integracija je uspješnija, tvrde istraživači iz Heidelberga.

Zajedničko svim strancima, uključivo našim ljudima, je  da su iz nevolje i na kratko došli u ovu zemlju, ali su u njoj ostali ili će ostati do sticanja prava na mirovinu, ako ih smrt nije ili ne bude pretekla. Vratili se kući ili ne vratili, u kovčegu ili bez kovčega, njihov život prolazi „između dva svijeta“, a da nijednom ne pripadaju u potpunosti. Iz prvoga su iskorijenjeni, i kada misle da nisu, a drugomu, na žalost, nisu nikada u potpunosti ni pripadali. Krivicu za tu činjenicu svaljivati samo na njihova slabašna pleća je više nego pogrešno! Neki se u zadnji moment oficijelno integriraju, tj. uzimaju njemačko državljanstvo. Za naše "gastarbajtere" život je, dakle, bio uvijek negdje drugdje. Ali,  ne samo za njih,  nego i za «izbjeglice», koje su u ovu zemlju došle tijekom posljednjih ratova pa im se ponovila «gastarbajterska povijest». Ali, nije, srećom i njihovoj djeci ...                                                      

Genijalni češki književnik Milan Kundera je migrantski, nerijetko apatridski život sažeo u lucidnu misao - „život je  negdje drugo". Ovoj misli se uz bok može staviti i lucidnost Semezdina Mehmedinovića koji je nevoljna izbivanja iz zemlje posve smisleno nazvao  «metafizičkom emigracijom». Semova uspjela sintagma se odnosi u prvom redu na intelektualce-emigrante, ali se može mirne duše protegnuti i na sve iseljeničke skupine. Da, riječ je o meta-fizičkom osjećanju brojnih ljudi koji su se uslijed ovih ili onih nesreća trajnije našli izvan doma i domovine. Ljudi čiji su korijeni negdje drugdje i imaju proživljenu, iskustvenu svijet o tomu. I ne preostaje im drugo nego postaviti na krovove svojih naseobina satelitske antene ...

Mostar, 11. listopada 2010. godine