Piše: Slavo KUKIĆ

U javnom prostoru je, prethodnih dvadeset godina, zapadna Hercegovina nerijetko korištena kao sinonim za političku nekulturu i ekstremizam. Ponekad je za to, ruku na srce, i bilo razloga. No, njih se, istine radi, moglo pronaći i u svim ostalim dijelovima BiH. Puno češće, međutim, imputiranje i jednog i drugog, i političke nekulture i ekstremizma, nije bilo izraz stanja u realnom životu ovog dijela zemlje nego stereotipa kojih se osloboditi nisu uspijevali oni koji kvalifikacije izricaše.

Da je, međutim, zbog filozofije pojedinaca ili grupa neutemeljeno šamaranje svih, u konkretnom slučaju svekolikog naroda hercegovačkog, vrijeme aktualne predizborne kampanje najzornije potvrđuje. Od prvih višestranačkih izbora, naime, nemoguće je bilo i zamisliti predizbornu kampanju u zapadnoj Hercegovini bez ataka na jumbo i druge plakate političkih protivnika. I ne samo to. Stranke bez hrvatskog predznaka nisu mogle doći čak ni u situaciju da za sebe rezerviraju neki od previđenih prostora za pisane predizborne poruke. Zid zabrane probijen je tek za općinske izbore prije dvije godine. Na prostorima za jumbo plakate stidljivo su se počeli probijati izborne poruke SDP-a. Dogodilo se to, podsjetimo, u vrijeme prvog mandata stranaka izvan HDZ-a na županijskoj razini.

U dva navrata bukvalno su prekrečeni plakati HSP-a i Ljubićevog HDZ. Noć na plakatima prenoćiti mirno nije mogao ni Martin Raguž. A zadnjih pet-šest dana njegovu je sudbinu prisiljen proživljavati i Željko Komšić. Na meti su, drugim riječima, svi koji su izborni protivnici Čovićevoj političkoj družini.

Od tada do danas, a po srijedi je vlast iste grupacije, pređen je put od stotine milja. Zapadna Hercegovina, bolje reći, ovih dana dosta slikovito asocira na druge dijelove demokratske Evrope. Biračima se, na način koji drže najuputnijim, i bez straha od posljedica, obraćaju svi koji od njih očekuju izbornu potporu. Od Pologa, primjerice – gdje je granica Zapadnohercegovačke i Hercegovačko-neretvanske županije – do Posušja jumbo plakati SDP-a i njegova kandidata za člana Predsjedništva iz reda Hrvata imaju gotovo isti intenzitet pojavljivanja kao i svi ostali – izuzimajući, dakako, „snagu i osobu kojima se vjeruje“. Jer, oni na prolaznike atakiraju iza bukvalno svakog busena. No, ni to nije sve. Niti jedan od esdepeovih plakata sve ovo vrijeme nije izložen činu divljačkoga iživljavanja. S predizbornih panoa smiješe se i Komšić i Lagumdžija, a zapadnom je Hercegovcu ostavljeno pravo na slobodnu prosudbu u vezi s porukama „Država za čovjeka“ ili, pak, „Predsjednik za državu“. Pa, molim lijepo, tko voli nek' izvoli.

Krenete li, pak, od Mostara do granice sa zapadnom Hercegovinom, priča je potpuno suprotna. A u pitanju je, da ne previdim, tobože kultiviraniji dio zemlje kojeg nastanjuju Hrvati. Tamo je koncentracija pameti, urbanog filinga, kulture, tolerancije na drugačija mišljenja i politička uvjerenja i sve u tom duhu. Ne sporim, dakako, da u tome ima i istine. Odnos, međutim, prema političkim porukama na jumbo plakatima sugerira potpuno suprotan sud. Takav vandalizam, naime, barem po informacijama kojima raspolažem, u ovoj predizbornoj kampanji zabilježen nije nigdje drugdje.

Zanimljivo je, međutim, i što je sve izloženo činu vandalskog divljanja. Narodski kazano, ni dlaka na glavi ne fali niti jednom jumbo posteru HDZ-a, uključujući one koji govore o snazi, ali i one druge, koji zbore o osobi kojoj se vjeruje. Izbore će svježi dočekati i Radončićevi i Izetbegovićevi, pa posteri SDA i Stranke za bolju budućnost. Na meti vandala, na koncu, nisu se našle ni stranačke jambo poruke SDP-a. Ali, zato su, i to u dva navrata, bukvalno prekrečeni plakati HSP i Ljubićevog HDZ. Noć na plakatima prenoćiti mirno nije mogao ni Martin Raguž. A zadnjih pet-šest dana njegovu je sudbinu prisiljen proživljavati i Željko Komšić. Na meti su, drugim riječima, svi koji su izborni protivnici Čovićevoj političkoj družini. Svi koji bi im, bilo da se radi o strankama ili njihovim predsjedničkim kandidatima, preoteti mogli glasove hrvatskog biračkog tijela, a time i uhljebljenje u institucijama zakonodavne ili izvršne vlasti u slijedeće četiri godine.

Zašto se sve to događa? Što je po srijedi – Čovićeva nemoć, ali i nemoć čitave, oko njega skoncentrirane političko-kriminalne bulumente ili, pak, kultura klasičnog političkog vandalizma koju ona personificira? Vjerujem, i jedno i drugo. Istraživanja javnog mnijenja, naime, sve opasnije nagrizaju optimizam koji je ova grupacija mjesecima isijavala. U javnost su, recimo, procurili rezultati istraživanja kojeg je, za potrebe HDZ, realizirao njegov istraživački tim. I usput, nisu nimalo ohrabrujući. Jer, bude li se vlast oblikovala prema njima, Čovićeva će družina manje mandata nego prije četiri godine osvojiti u svim županijama s hrvatskom većinom. A, Federacija i država su definitivno izgubljene.

Dogodili se, pak, to, problem je više nego evidentan. U prethodne četiri godine su, još konkretnije, isključivo jasle vlasti – ali i involviranost u javna poduzeća – u životu uspjeli održati ovu interesno umreženu družinu. Gubitak, prema tome, vlasti znači i gubitak jedinog vezivnog sredstva koje produžavanje kakvog-takvog života čini mogućim. Žohari bi, prije ili kasnije, mogli pohrliti prema drugim, sigurnijim koritima.

Ne isključujem, dakako, da se radi i o tipu političke kulture koju personificira hadezeova politička filozofija. U pitanju bi, ako je moja pretpostavka točna, mogla biti kultura svojevrsnog političkog vandalizma – ona koja je imanentna, recimo, siromašnim četvrtima velikih latinoameričkih, ali i gradova sjeverne Amerike. Ili, eventualno, ona koju personificiraju političke filozofije nasilja i zastrašivanja na svim meridijanima. A koja se je ovdje, i to ne jednom, imala običaj razmahati prethodnih dvadesetak godina.

Radilo se o jednom ili drugom, o nemoći ili političkom vandalizmu, neizostavnim se nameće pitanje – što se time postiže? Tvorci strategije, očito, kalkuliraju s osvajanjem hrvatskoga biračkog tijela u BiH. Je li, međutim, takva kalkulacija i utemeljena? Definitivno, ne. Čovićevi stratezi su se, praveći plan, oslonili, izgleda, isključivo na znanja iz političke tehnologije. No, problem je mnogo kompleksniji i nemoguće ga je svesti samo na tehnologiju. Ili još konkretnije, problem je što, po svemu sudeći, nitko od stratega nije ovladao temeljnim postulatima socijalne psihologije. A nju se u pravljenju strategija nastupa prema masama ne smije ignorirati. Jer, da su uvažavali tajne koje ona krije teško da bi – krečeći jumbo plakate političkih takmaca – podcjenjivali elementarni narodni um. Ovako, bojim se da su vlastitu sudbinu zapečatili sami. U avanturu su, hoću reći, pošli s kalkulacijom da je narod blesav. I da će nasjesti na trikove koje su mu vandalizmom i logikom silovanja servirali. No, to je ipak vrijeme koje je nepovratno prohujalo. Moglo bi, hoću reći, i na njihovu žalost, završiti suprotno. Da im, recimo, taj isti narod, glasujući protiv njih, vrati istom mjerom. Što, usput kazano, i ne bi bilo loše.