Izvor: Al Jazeera Balkans

Piše: Aida Hrnjić 

Edina Zahirović, samohrana majka petogodišnjeg dječaka Afana koji je dijete sa poteškoćama u razvoju, odlučila je prodati svoj bubreg da bi pomogla svom sinu jedincu.

Afan je dijete kojemu je tokom rođenja nastupilo krvarenje mozga, potom moždani udar, a vrlo brzo su dijagnosticirani hidrocefalus, cerebralna paraliza, sindrom respiratornog slučaja, epilepsija. Tako puno dijagnoza za jedno malo biće tek stiglo na svijet.

Edinu i njenog sina je otac djeteta vrlo brzo ostavio i pobjegao glavom bez obzira te se ne brine o njima, navodi Edina.

- Ostavio nas je prije tri godine i nikada mu nije poslao niti marke, niti učinio bilo šta za njega. Čak i kada je dijete jako bolesno ili ima stalne napade i molim da ode do apoteke uzeti lijekove, jer ja ne mogu izaći, ni tada ništa. Odgovor je uvijek ne! Ne mogu više da živimo ovako, ne mogu da gledam mog Afana vezanog za krevet, moram mu pomoći. Moram ga diči na noge, a to mogu samo  vježbama i radom. Jedan fizikalni tretman privatno kod nas košta oko 30 KM, a Afanu treba svaki dan. To što dobije jednom godišnje banju ili neke tretmane na klinici, jednostavno nije dovoljno. Sa Afanom se mora intezivno raditi da bi ga uspjela postaviti na noge.

Nedostižnost elementarnih uslova

Dok majka govori i slušam je, ljutnja i tuga u meni rastu i po milioniti put se pitam zašto ova država djecu sa poteškoćama i njihove roditelje drži taocima svojih loših zakona i pravilnika. Gdje god se okrenem, kad se o nama radi, dočeka nas izolacija, nedostižnost elementarnih uslova za živjeti život dostojan 21 vijeka.

Zar majka djeteta mora prodavati bubreg da pomogne svom djetetu? Zar ova država nema ništa za ponuditi da joj pomogne? Razmišljam, čemu streme oni koji su stvorili ovakav okvir za dijete sa poteškoćama, nadaju li se da će svi nestati, ispariti, prestati da postoje jer im je teško sjesti pa dogovoriti kako realno učiniti maksimum podrške za dijete koje tu podršku treba. Za roditelja koji grca u obavezama ostavljen od svih i prepušten sam sebi.

Statistika kaže da je u BiH razvod brakova među parovima koji imaju dijete sa poteškoćama čak 70 posto. Ne mogu ljudi da izdrže taj pritisak i tempo. Ne opravdavam, ali naslućujem kako se ljubav pretvori u agoniju kad nemaš elementarne uslove za život. Kako to da onda makar zakonom ne natjeraju da se roditelj mora brinuti o djetetu?

Ni to država kod nas ne može. Znam slučajeve gdje je otac djeteta sa poteškoćama ostavio majku i dijete i pobjegao u inostranstvo nikada više ni ne pitavši za njega. Tamo negdje daleko stvore nove porodice, a za ove ostavljene se više nikada niti pitaju, niti brinu. Pa gdje je onda država da zaštiti one kojima zaštita treba?

Novac za 'uboge'

Gdje su fondovi, zavodi i ine institucije onda kad ih treba dijete da bi se diglo na svoje noge? Ko je smislio taktiku humanitarnog skupljanja novca za uboge (tako se to prezentira javnosti)? Kada će svi oni koji se u principu ne miješaju u svoj posao da odgovaraju za maltretiranje i izolaciju onih najranjivijih među nama, razmišljam.

Na moj upit je li ova majka u stanju ići sa nepokretnim djetetom od tačke A do tačke B, Edina mi je odgovorila: 

- Moram taksijem, snalazim se kako znam i umijem. Budem kod rođaka u Sarajevu kad Afan ima tretmane, guram tako dok mogu. Kad nam nestane da jedemo i nemamo ništa, odem majci u Visoko. Ona mi jedino pomaže. Počupala je cvijeće iz bašte da posadi povrće, da imamo da jedemo.

Gutam knedlu slušajući je i zaista želim da je svijet od stakla, da ga razbijem. Svijet u kojem je ljudski život postao toliko jeftin da je skuplja igračka u nekom blještavom izlogu od života „ubogog“ u BiH, ali i u regionu, tu se život humanitarno kupuje.

Naša država sistemski osiromašuje porodice djece sa poteškoćama u razvoju jer sama nije obezbijedila skoro pa ništa i roditelj se sam snalazi kako zna i umije. Nema, kažu, na tržištu logopeda, ali zato ih ima privatno pa naplaćuju i do 80 KM za 45 minuta i to još i sa ponosom pričaju.

Nema prostora za zapošljavanje novog broja fizioterapeuta, ali ima ih koji rade privatno i za jedan tretman naplaćuju 30 KM. Tehnika zvana neuro-feedback košta 25 KM po tretmanu, ali nje također nema u domovima zdravlja... Onaj ko se nije našao u ovome ne može niti zamisliti tu količinu agonije.

Djetetu trebaju intenzivni tretmani

- Ne trebaju meni pare, šta će mi pare kad gledam svoje dijete kako se muči, trebaju mi intezivni tretmani za dijete. Ako nema drugog načina, prodajem bubreg. Ja mogu živjeti bez jednog bubrega, Afan ne može čitav život biti u krevetu. Ne mogu više ni da mučim ljude oko sebe. Mama mi je penzioner, ali kupila je kolica za Afana na kredit. Možete misliti kako je njoj od 300 KM otplaćivati kredit za kolica - nastavlja očajna majka djeteta.

Stravičan je odnos bh. vlasti spram djece uopće, posebno spram djece sa poteškoćama u razvoju, a ja mislim - šta bi se desilo kada bismo izmijenili obrazac življenja pa za plate političarima, koji su skrojili ovakve zakone, skupljali novac preko humanitarnih mreža, pozivom na neki humanitarni broj obezbijedili kupovinu automobila, vozača, sekretaricu, reprezentaciju i još toliko drugih stvari koje oni u punom komforu konzumiraju, dok neka majka prodaje bubreg da na noge podigne svoje dijete?!

Pitanje je samo znaju li naši građani kako se obrazac mijenja i koliko smo svjesni da svako od nas i bez izuzetka može biti u istoj situaciji.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)