Na početku se jedva snalazila sama, onda je našla drugare, ali se ispostavilo da ni oni ne pomažu tek tako. Počeli su da je podvode. Ipak, reći će: „Bolje je i to nego da sam sama!“ Žive u šahtovima, podzemnim prolazima, ventilacionim otvorima...

Neki od njih nikada nisu imali porodice i oduvijek su prepušteni sami sebi. Nekima su roditelji umrli, a neke su zlostavljali, pa su morali da pobjegnu od kuće. Neki su živjeli po domovima, neki u hraniteljskim porodicama, neki u nehigijenskim naseljima, a neki su rođeni na ulici. Priče su različite, zajednička im je samo adresa stanovanja – ulice Beograda.

Nazivamo ih klošarima, skitnicama i beskućnicima, a ova negativna i stereotipna konotacija je tu samo da zamagli činjenicu kako su osobe o kojima govorimo djeca i mladi. Vidimo ih krajičkom oka kako u grupi prolaze gradom, u pokušaju da budu što neupadljiviji, da neko ne bi otkrio mjesto na kome žive. Na njih viknemo kada pokušaju da nam operu šoferšajbnu na semaforu, ne razmišljajući da je njima to jedan od načina da zarade za život.

Jednom od njih, P.V. su roditelji poginuli u nesreći i od tada je živio sa stricem, koji ga je maltretirao. Sve je manje i manje bio u kući, dok jednog dana nije naišao na promijenjenu bravu. Od tog trenutka je na ulici.

„Tamo sam našao ljude koji su u istom problemu i nekako mi se učinilo da možda tu pripadam.“, kaže. Ali umjesto sigurnosti, ušao je u začarani krug: popravni dom – ulica – zatvor – ulica – zatvor.

Žive u šahtovima, podzemnim prolazima, ventilacionim otvorima, napuštenim i oronulim kućama i vagonima na željezničkoj stanici. Jedini koji ih tu posjećuju su volonteri Centra za integraciju mladih (CIM), pokretači Svratišta.

- Uslovi u kojima žive su, blago rečeno, nehumani. Razni problemi ih prate, izloženi su velikim rizicima, veliki procenat koristi neke psihoaktivne supstance – kaže koordinator Svratišta Milica Đorđević.

Obično žive u grupama koje su iznenađujuće dobro organizovane i gdje svako ima svoju ulogu. Glavni je ili onaj ko je najstariji, ili onaj ko se nametne iskustvom. Svi sanjaju o boljem životu, ali nemaju načina da ga ostvare. Jedna od djevojaka ima 21 godinu i živi u skvotu. Tokom godina se navukla na heroin, sa koga se skinula nakon jednogodišnjeg boravka u Zavodu za vaspitanje. Kada se vratila ulici, vratila se i drogama. U teškoj je depresiji, svakodnevno se samopovređuje, živi u kući koja samo što se nije srušila.

- Iako je veći dio dana pod uticajem droga, ipak je otišla na testiranje na hepatitis C. I pozitivna je. Iako možda ne djeluje tako, ima ogromnu želju da se izvuče iz svega toga. Ali ne zna kako - kaže Milica Đorđević.

Njima nisu pristupačni legalni poslovi, pa prose, džepare, kradu, pružaju seksualne usluge ili prodaju drogu. Sve ovo ih dovodi u sukob sa zakonom što vodi daljoj marginalizaciji i odbacivanju od strane društva.

- Najveći broj mladih na ulici je romske nacionalnosti, većina nema matični broj, ličnu kartu ni zdravstvenu knjižicu. Samim tim su im neke od osnovnih stvari nedostižne - priča volonter Ana Matić.

Djevojke su najugroženije samim tim što su najranjivije i nemoćne da se brane.

- Devojke se odaju prostituciji, a nerijetko su i žrtve trgovine ljudima - kaže volonter Milica Vasilijić.

Zato je jedna od njih i preuzela muški identitet kao način preživljavanja. Sada je autoritativan muškarac, a ne slabašna djevojčica. Kao muškarca niko neće moći da je podvodi ili da je proda u bijelo roblje. Naprotiv, ona je ta koja podvodi druge djevojčice. Nisu navikli da vjeruju ljudima. Godinu dana je trebalo volonterima da se približe dečku koga Beograđani već sigurno znaju. Njega Beograđani mogu vidjeti kako prosi po tramvajima, sa krvavom nogom koju sam povređuje svakodnevno. I to je jedan od načina da se zaradi na ulici.

Još ne postoji slučaj nekoga ko se izvukao, ko ima stan, posao i porodicu, a nekada je živio na ulici. Primjer koji bi drugima ulivao nadu da i za njih postoji srećan kraj.

Časopis za zaradu

Svjesni toga da je najbitnije imati stalan izvor zarade, CIM je pokrenuo časopis „Lice ulice“ koji će na ulicama Beograda da prodaju mladi koji na njima žive. Časopis košta 100 dinara, a njima ostaje polovina svega što prodaju. Ovo je pokušaj da im se obezbjedi bar neka stalna zarada, ali nedovoljna da ih skloni sa ulice.

(BLIC, Gorica Avalić, Foto: V. Karličić - O. Bunić/BLIN, tg)