Od 15 nominiranih naslova iz BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, žiri je odabrao pet: "Pjesme divljih ptica" Enesa Karića i "Sedam strahova" Selvedina Alića iz BiH, "Kaja, Beograd i dobri Amerikanci" Mirjane Đurđević i "Tri slike pobede" Zvonka Karanovića iz Srbije, te "Unterstadt" Ibane Šojat-Kuči iz Hrvatske.

Na njihovom mjestu prije tri godine bio je i Miljenko Jergović. Zbog romana "Ruta Tannenbaum" kući se vratio kao pobjednik. Ovoga puta, autor "Sarajevskog Marlbora", "Buick Rivere", "Dvora od oraha"..., predsjedava žirijem. Ne zna koliko ovakva priznanja otvaraju vrata jednom piscu, naročito mladom, jer, kaže, više i nije tako mlad, kao što ne zna ni kojem književnom korpusu sam pripada.

Ponovo ste u Tuzli, samo što vam je ovog puta uloga promijenjena.

- Tuzla je grad koji volim, a njezinog gradonačelnika Jasmina Imamovića cijenim i kao političara, i kao čovjeka, i kao kolegu pisca, da bi na književne susrete "Cum grano salis" pješke iz Zagreba došao. I to ne da budem predsjednik žirija, nego i da mi dužnost bude samo da učesnicima kafe donosim. Takav je moj odnos prema tom čovjeku i načinu na koji vodi svoj grad. Ni prema jednom drugom političaru u Regiji ne osjećam ništa slično.

Pod istim nazivom se dodjeljuje nagrada za najboji roman i u Srbiji, samo tamo od 1988. godine. Ko ima pravo da baštini ime Meše Selimovića?

- To pravo, iznad svih drugih, imaju čitatelji njegovih knjiga, ko god oni bili, gdje god živjeli i čiji god pasoš nosili u džepu ili hodali okolo bez ikakvog pasoša. To je prvo. Drugo: Meša Selimović se odselio u Beograd, ta ga je sredina lijepo primila, u njoj je stekao poštovanje i dočekao starost. Napokon, Beograđanka je bila njegova Darka, žena bez čije ljubavi, to zaista vjerujem, ni on ne bi bio tako veliki pisac, niti bi napisao svoje najvažnije knjige. Treće: Meša je rođen u Tuzli, u tradicijskom je smislu do kraja bio musliman, premda je bio ateist i zavičajem Bosanac. Četvrto: Meša Selimović nacionalno se odredio kao Srbin, a uz to je odredio i svoju pripadnost srpskoj književnosti. Iako se obično uzima kao najvažniji, meni je četvrti razlog nekako najmanje važan i književno relevantan. Bosanskohercegovačka, te u njoj i bošnjačka književnost ima potpuno pravo na Mešu Selimovića, kao i na bilo kojega drugog svog pisca. Ali, upamtimo da isto pravo ima i srpska književnost. Ja, zapravo, ne vidim u čemu je tu problem!? Samo uski i maleni pisci trebaju jednu književnost, ali ni njoj puno ne znače. Meša je širok i velik pisac, ima ga...    

I to je još samo jedna priča o identitetu koja nije zaobišla ni Vas. Pisce nerijetko smještaju u određene korpuse, uz Vas se spominju dva: bosanskohercegovački i hrvatski.

- Ja sam ono što kažem da jesam. A šta to zapravo sve jest, to sam Bog zna.

„Moja lična i privatna istorija je istorija nemogućeg povratka kući" - izjavili ste jedne prilike tokom realizacije dokumentarnog filma koji ste snimali putujući kroz prostore bivše Jugoslavije s kolegom Markom Vidojkovićem iz Srbije. Mislite li danas da je potreba da živite na dvije adrese (Sarajevo - Zagreb) bila neophodna?

- Mi ne biramo tu vrstu životnih okolnosti. Ni ja nisam birao svoje okolnosti, ali sam vrlo svjesno izabrao načine na koji ću se u njima postavljati. Ne volim se prilagođavati mjestima na kojima živim. Draže mi je uvijek biti neko ko nije odavde. Na kraju mi je to i uspjelo. Gdje god da jesam, ja više nisam odavde.
 
Budući da danas mnogo toga ima drugačiju definiciju, treba li uopće čovjek nužno imati i tek jednu domovinu i nije li danas dom što se često može čuti u nekoj kafanskoj varijanti tamo gdje je i punjač za mobitel?

- To je sjajna definicija i doma i domovine! Nisam baš jako oduševljen kafanskim mudrolijama, ali ova je zaista tačna. Dom i domovina su tamo gdje je čovjeku njegov punjač za mobitel. Nekoliko kvadratnih metara oko utičnice, i to je, zapravo, sve. Nešto od tog osjećaja nosim još iz djetinjstva. Naime, sedamdesetih, u vrijeme kada sam išao u Osnovnu školu "Silvije Strahimir Kranjčević" na Mejtašu, naš svijet prostirao se od Sebilja do Skenderije i Higijenskog zavoda. Sve što je bilo dalje, doživljavali smo kao neko opasno i daleko inozemstvo. Što sam stariji, sve mi se više čini da smo tada bili u pravu.

Nedavno ste objavili autobiografski roman „Otac". Zanimljivo, počeli ste ga pisati dan nakon očeve smrti. Šta ste važno usvojili od čovjeka po prirodi stvari autoriteta uz kojeg se odrasta?

- Otac za mene nije bio autoritet. U mom životu su jaku očinsku figuru zamjenjivali ženski autoriteti, naročito moja baka. Moj pogled na svijet u tom je smislu zaista potpuno ženski.   Azra/DEPO/a.k.