Odnedavno je ovdašnjoj javnosti dostupna nova knjiga bh. akademika Esada Durakovića "Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta". Ugledni bh. akademik u ovoj knjizi analizira pojavu brojnih frakcija u muslimanskom svijetu koje krvare u bespoštednim međusobnim ratovima, ali se kroz prizmu tih sukoba bavi i analizom današnjih odnosa Istoka i Zapada.
 
 
Knjigu je za bh. tržište izdala izdavačka kuća "Tugra", a proteklih dana na DEPO Portalu mogli ste čitati njene pojedine fragmente... U posljednjem nastavku donosimo odlomak koji je posvećen pojavi selefizma kod muslimana i vraćanju samim izvorima islama, tj. vraćanju prakticiranja vjerovanja stoljećima unatrag. Prof. Duraković se u istom odlomku osvrće i na ulazak selefizma u BiH kroz institucije Islamske zajednice, ali i u njen obrazovni sistem - što je razarajuća opasnost za postratnu Bosnu i Hercegovinu...

 
Danas je selefizam jedna od dominanti muslimanskoga svijeta, u njegovim raznim varijantama i u različitim dijelovima muslimanskog svijeta – od onog selefizma vehabijskog tipa, preko al-Kaidinog i talibanskog razumijevanja, čak do „širenja islama“, do njegove „promocije“ i ekspanzije u ISIL-ovim ideološkim i vojničkim  pohodima.

Selefizam je u osnovi vraćanje vjerovanja, odnosno prakticiranje vjerovanja, najranijim generacijama muslimana – Ashabima i Tabiinima. To je, navodno, vraćanje samim „izvorima“ islama, pošto su – kako se tvrdi – kasnije generacije muslimana unosile u islam, u njegovo praktično ispoljavanje, ponešto što je unosilo inovativnosti u „negativnom“ smislu, što je naprosto natrunjivalo, navodno, te izvore islama.

(Šiizam također ima svoje „zasluge“ u anahronom traganju za uporištima u praskozorju islama i u konfrontaciji sa sunizmom, što može biti tema posebnih istraživanja, ali ću se ovom prilikom osvrnuti samo na selefizam, i to tek toliko da bih predstavio moć inercije, retrogradnosti, jer je, naravno, i selefizam tema za posebnu studiju.
U vezi sa selefizmom zanimljivo je upozoriti na jednu stvar koju dobro uočava i ranije citirani Morgolis. Naime, selefizam je službena religija (tačnije: ideologija) u Saudijskoj Arabiji. On je izrazito anahron i u njemu nema vrijednosti evropskoga svijeta, pa ni vrijednosti značajnog dijela „ostatka“ muslimanskoga svijeta. No, on je agresivan jer se on uporno i efektno eksportira u druge dijelove muslimanskog svijeta, uvodi se u zabrinjavajućim oblicima i razmjerama i u BiH. No, poenta  je u tome što takav sistem ne smeta SAD nego su prijatelji i saveznici. Pitanje je da li je to „prijateljstvo“ samo zbog saudijske nafte, ili nekim krugovima u SAD odgovara upravo to selefijsko misionarstvo. S pravom Margolis veli: „Washington je ohrabrivao širenje selefizma u Južnoj Aziji do 11. septembra (...) od primarne je važnosti prisiliti Saudijsku Arabiju da prestane izvoziti ekstremističku religiju“ (Op. cit. str. 380.).
Početkom septembra – tačnije 2. 9. 2016. – stiže vijest iz arapskih medija (koji prenose njemački mediji) kako je Njemačka počela zatvarati saudijske akademije i druge institucije u Njemačkoj, s obrazloženjem da to čini zbog toga što Saudijska Arabija preko tih institucija izvozi „vjerski ekstremizam u svijet“.)

Dakle, treba imati u vidu to načelo: Što dalje ka izvorima islama! To je smjer potpune anahronosti, ali i pogrešnog razumijevanja islama, jer je apsurdno zahtijevati da muslimani žive u 21. vijeku kao što su živjeli u 7. ili 8. Riječ je o teškoj devijaciji.

No, pošto je vrlo aktivno takvo razumijevanje islama, nije čudno (?!) da u njegovoj talibanskoj varijanti – koja teži da se nametne kao dominantna i jedina pravovaljana – nema TV, nema muzike, utakmice, u školama se uče samo vjerske/teološke nauke, učitelj je u „razredu“ u nekom „sanduku“ dok „komunicira“ s učenicama zato da ne bi bilo muško-ženskog vizualnog kontakta, i td. Tim sredstvima, zarad spomenutog vraćanja „nepatvorenim izvorima“ islama, muslimani koji ga tako razumijevaju i prakticiraju izvedeni su potpuno iz svoga vremena; islam je zamrznut u 7. vijeku. Inercijom se stiglo u društvo 7. vijeka.  

Selefizam je službena religija (tačnije: ideologija) u Saudijskoj Arabiji. On je izrazito anahron i u njemu nema vrijednosti evropskoga svijeta, pa ni vrijednosti značajnog dijela „ostatka“ muslimanskoga svijeta. No, on je agresivan jer se on uporno i efektno eksportira u druge dijelove muslimanskog svijeta

Na taj način se istovremeno „unapređuje“ i načelo sakralizacije, jer je svetost prošlosti utoliko veća ukoliko je bliža izvoru, odnosno samom Poslaniku a. s. Logika je pogrešna upravo s obzirom na činjenicu da je cjelokupni život muslimana obuhvaćen islamom, tako da tu nastaju dramatični povijesni, kulturalni i socijalni lomovi koji se ispoljavaju u najtežim oblicima anahronosti i „desubjektivizacije“ suvremenih muslimana. U jednom od krajnjih rezultata, ta iščašenost iz vremena zbog preveliranja selefizma kao svojevrsne ideologije, zapravo jest to da se život muslimana najvećim i najvažnijim svojim dijelom sveo na svojevrstan „teološki život“; da su ibadet, zikr i td. dramatično odvojeni od stvarnosti, a to vodi epigoniji, nekreativnosti, jalovosti.

Ne mogu se vraćati muslimani i poimanje islama u norme i domašaje 7. vijeka, znajući da je islam cjelokupni život muslimana, a da to nema kulturno-civilizacijski dramatične posljedice po to društvo i njegove individue. Ta vrsta desubjektivizacije, ili izmještanja subjektiviteta, može imati samo one posljedice u kojima i vidimo suvremeni muslimanski svijet. To je povijesna, kulturalna, sociološka, ali i religijska drama subjekta. Jer, valja imati u vidu da su upravo oni ljudi u davnoj prošlosti, na čiji najviši autoritet se poziva, bili ne samo suvremeni (svome dobu, naravno) nego su bili čak avangardni u tom smislu što su radi maksimalno odgovornog odnosa prema svojoj suvremenosti mijenjali je krajnje srčano i požrtvovano, kreirajući bolju budućnost. U tom aspektu posmatrano, selefizam je suštinsko nerazumijevanje islama, ili nerazumijevanje islama u vremenu, budući da on samo tako može biti valjan.

U selefizmu je potpun paradoks jer se on, navodno vraća suštini, ali upravo nju iznevjerava.

Do koje mjere je pogrešno, čak štetno ovakvo poimanje islama vjerujem da najbolje može posvjedočiti jedva nezamisliva, ali tačna činjenica. Naime, promotori selefizma, koji su stekli i političku moć da bi ga mogli instalirati, predano su radili na spaljivanju knjiga, sistematično, osim Kur'ana i zbirki Hadisa, jer su, navodno, čitave biblioteke knjiga napisane zato da bi pomutile te izvore islama. Pred ovom činjenicom pamet zastaje. To je šok. Nije stvar samo u tome što se tako poništava čak i ona uspješna faza klasične kulture islama, već što se spaljuje sama ideja nauke, napretka, otvorenosti kulture i vremenitost islama.

U jednom od krajnjih rezultata, ta iščašenost iz vremena zbog preveliranja selefizma kao svojevrsne ideologije, zapravo jest to da se život muslimana najvećim i najvažnijim svojim dijelom sveo na svojevrstan „teološki život“; da su ibadet, zikr i td. dramatično odvojeni od stvarnosti, a to vodi epigoniji, nekreativnosti, jalovosti

U svjetlu navedene činjenice o puritanstvu pokazuje se kako je silovita inercija o kojoj sam govorio kao o povratku sakraliziranoj prošlosti – sve do samih početaka islama. Sav klasični period je ovom akcijom retrogradnosti, to zlatno doba orijentalno-islamske kulture, proglašeno nevaljanim, pogrešnim,neislamskim i td. Time se hoće poništiti onaj ogromni kulurno-povijesni pozitivitet, i to čak spaljivanjem knjiga iz toga vremena i zabranom njihova izdavanja. Ne samo da se time promovira barbarstvo nego se i sam islam temeljito degradira. Da bi stvari bile zaista loše, krajnje zabrinjavajuće, službeni promotori selefizma raspolažu velikim novcem koji ulažu u internacionalnu promociju selefijske verzije islama. Riječ je o čitavoj jednoj strategiji, čak o politici koja raspolaže velikim kapitalom i, posebno, autoritetom sakralnosti u muslimanskom svijetu. Ta sprega vjere i politike i osjećaj misionarstva načinio je od selefizma ideologiju.

 
Bosna i Hercegovina je – naročito od rata devedesetih naovamo – zanimljiva mnogim muslimanskim sektama ili frakcijama. Javnosti su najpoznatije selefije koji su već nekoliko decenija aktivni u BiH i koje je javnost općenito markirala kao prijetnju tradicionalnim bosanskim muslimanima, čak kao prijetnju BiH općenito. Međutim, ne markiraju samo selefije Bosnu kao pogodan prostor za svoje misionarsko djelovanje. U Bosni su se uveliko instalirali šiiti, u sistem obrazovanja je čak ušao Hizmet Fetullaha Gulena, ahmedije imaju svoju zajednicu i td. Posljednjih godina, poseban problem za BiH postaje prava invazija Arapa koji masovno kupuju bosanski grunt, najbolje zemljište u njoj, da bi gradili svoja naselja, pa se tako prodaju najbolji bosanski resursi, pod maskirajućom firmom turizma, a i ne znamo kakvi će sve svjetonazori stići s njima. Dakle, BiH ima zabrinjavajuću perspektivu u tom pogledu.

Selefije su nedavno u BiH svedene na problem paradžemata od kojih Rijaset zahtijeva da se uključe u IZ. Međutim, paradžemati su izolirani i kao takvi su markirani, ali je prav problem u tome što je selefizam već ušao u institucije IZ, čak u njen obrazovni sistem. On predstavlja retrogradno i redukcionističko shvaćanje islama; riječ je o povijesno tragično krivom razumijevanju i akciji islama, ali je u vezi s njim poseban problem to što je on, kao takav, izrazito borben, agresivan prema drukčijem manifestiranju vjerovanja (ideološki je rigidan!) i nosi ga tragično uvjerenje o vlastitom povijesnom misionarstvu. Dakle, on je istovremeno i anahron i agresivan u nametanju te anahronosti. Njegov pokretač je tekfir kojom preuzima Božije prerogative da sudi o svačijoj vjeri i da sankcionira drukčije manifestiranje islama.

Ne markiraju samo selefije Bosnu kao pogodan prostor za svoje misionarsko djelovanje. U Bosni su se uveliko instalirali šiiti, u sistem obrazovanja je čak ušao Hizmet Fetullaha Gulena, ahmedije imaju svoju zajednicu

U vezi s tim, dogodilo se u BiH avgusta 2016. godine, u vrijeme kada sam pisao ovu knjigu, nešto indikativno i uznemirujuće, čemu moram posvetiti pažnju, makar se činilo i digresivnim.

Naime, u službenu posjetu BiH došao je saudijski ministar za vjerska pitanja i vakuf. Mediji su objavili da je saudijski ministar imao službeni, radni susret sa bosanskohercegovačkim ministrom civilnih poslova te da su na tome sastanku razgovarali o saradnji dviju zemalja u oblasti obrazovanja. Bez obzira na to šta su dogovorili, i da li su uopće nešto dogovorili, zabrinjavajuća je ta inicijativa o saradnji u oblasti obrazovanja našeg resornog državnog ministra sa saudijskim ministrom vjere (pazite: vjere!), iz zemlje u kojoj je selefizam službena religija, a pri tome treba imati u vidu ono što sam kazao o dosadašnjem pozicioniranju selefizma u BiH.

U vrijeme posjete istog ministra, on je imao susret sa reisom IZ u BiH, gdje se također razgovaralo o saradnji u oblasti obrazovanja. Naravno, u tim relacijama, mi smo strana koja treba da prima od Saudijaca, a ne oni od nas. Mediji objavljuju kako je zaključeno da će Rijaset imati saradnju sa Kulturnim centrom „Kralj Fahd“ u Sarajevu. Taj Centar je do ljeta 2016. godine bio pod ingerencijama saudijskog Ministarstva obrazovanja, a onda ga je preuzelo Ministarstvo za vjerska pitanja i vakuf, što je također indikativno po sebi. Pri tome, ministar konstatira kako je Sarajevo, odnosno BiH, centar za muslimane na Balkanu, a to u cijeloj konstelaciji koju ovdje predstavljam, znači da se selefijsko Ministarstvo vjera i vakufa stacionira u regionalnom centru (Sarajevo) kako bi iz njega kao centra moglo djelovati. Naravno, govorilo se čak i osnivanju univerziteta. Najzad, u najmanju ruku je frapantno to što je, u nizu tih misionarskih poteza, ministar saopćio, javno, da je aktualni reis postao član Upravnog odbora Kulturnog centra „Kralja Fahd“.

Danas, u 21. vijeku, vraćaju se muslimani, kao samim dogmama, razumijevanju islama jednog Arabljanina u 18. vijeku, a upravo taj Arabljanin vratio je svoje suvremenike u 7. i 8. vijek. Dakle, muslimani se vraćaju Abdulvehhabu koji i njih i sebe samoga vraća čitav niz stoljeća unatrag! To je odveć strašna rigidnost

(Nastranu to što reis po svojoj poziciji ne bi smio biti član nijednog i ničijeg upravnog odbora jer to unižava funkciju (on može biti član međunarodnih liga, vijeća i sl.), nego je problem u tome što se reisovim članstvom u UO idealno legitimizira djelovanje selefizma u BiH...
Naprosto je nevjerovatno kakve je sve uspjehe požnjela ideologija selefizma u vrijeme samo jedne posjete saudijskog ministra za pitanja vjere i vakufa. Ostaje pitanje, ostaje posljednja nada: da li je posrijedi samo niz nesmotrenosti, ili se radi o projektu. Kakva je to investicija za budućnost Bosne?!)

U vezi sa inercijom retrogradnosti, zanimljivo je navesti još nešto. Ono što danas uglavnom nazivamo selefizmom, postavio je Abdulvehhab (r. 1703) u 18. vijeku  u Arabiji. Dakle, on je vratio razumijevanje islama prvim generacijama muslimana, te je tako nastao onaj snažni selefijski otpor svakoj suvremenosti, modernitetu, i nakon toga otpor vremenitosti općenito, čak potreba za već spomenutim uništavanjem knjiga.

Smjer inercije je ovakav:  danas, u 21. vijeku, vraćaju se muslimani, kao samim dogmama, razumijevanju islama jednog Arabljanina u 18. vijeku, a upravo taj Arabljanin vratio je svoje suvremenike u 7. i 8. vijek. Dakle, muslimani se vraćaju Abdulvehhabu koji i njih i sebe samoga vraća čitav niz stoljeća unatrag! To je odveć strašna rigidnost.

Pri tome se vjeruje, naravno, kako je jedino to ispravno razumijevanje islama i kako ga, upravo kao takvo, valja nametati i drugima, pa se u tu svrhu koriste dva značajna kapaciteta: jedno je petro-dolar, a dugo je korišćenje „sakralnog autoriteta“ postojbine islama, jer mnoštvo muslimana – i to je jedna od važnih pogreški, načelno, apriori prihvaća sve što dolazi iz Saudijske Arabije, budući da je ona postojbina Poslanika a. s., te da su u njoj Mekka i Medina – posebna mjesta u „svetoj geografiji“, gdje je islam „kročio“ na Planetu.

To je za mnoge muslimane argument po sebi. Ta vrsta emocionalne vezanosti naročito je važna u danim okolnostima i uglavnom je neproduktivna, čak je kontraproduktivna.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)