Izvor: Jutarnji.hr

Beograd i Srbiju zatekao je ovih dana veliki val migranata koji preko te zemlje žele u Mađarsku i dalje u zapadnu Europu. Deseci, stotine ljudi leže u izgaženom hladu parka između autobusnog i željezničkog kolodvora u Beogradu. Nisu ni turisti ni domaći putnici: od svih se razlikuju po tome što nemaju kofere, samo kakav manji ruksak. Ili tek mobitel i nešto novca u džepu. Prži 38 stupnjeva, ali jakne dugih rukava što vise na ogradi pokazuju da su spremni na dug put. “Jako sam umoran. Već tri dana ovdje spavam”, kaže Omar, 20-godišnjak iz Alepa u Siriji. Na putu je već tri godine, ako računa vrijeme u izbjegličkom kampu u Turskoj.

Najbrojnije su grupe mladića, ali tu su i stare žene u maramama, cijele obitelji s malom djecom sjede pod drvećem, okruženi gomilama smeća. Bijeli, crni, Arapi, nešto malo Azijaca. Svi su mirni i tihi. Dvoje djece se zatrči, zakratko: pokorno se vraćaju, otac ih je pozvao.

Vrh ledenog brijega

Migranti oko autobusnog samo su vrh ledenog brijega, objašnjava nam Radoš Đurović iz Centra za azil: migranti su posvuda u Srbiji, od južne granice s Makedonijom i sjeverne s Mađarskom, oko beogradskog kolodvora samo su oni koji nemaju novca za spavanje u hotelima i hostelima. Iduće jutro u hotelu s tri-četiri zvjezdice u centru grada umjesto očekivanih backpackera salu za doručak ispunile su obitelji iz Sirije i Afganistana. Građanski odjeveni, kao na opuštenom turističkom proputovanju. U Srbiju dnevno dolazi oko 2000 migranata, od početka godine kroz zemlju je prošlo oko 130.000 ljudi, kaže Đurović.

Procjenjuje se da ih je u ovom trenutku više od 70.000. Migrantima u parku gradske vlasti Beograda osigurale su nekoliko cisterni s pitkom vodom, par pokretnih toaleta i ništa više. -Ima mjesec dana da su se počeli skupljati u parkovima oko kolodvora, kaže mi kolega Peđa Milosavljević. - Iz Beograda idu prema Subotici, možeš ih vidjeti kako pješače uz cestu. Tamo će pokušati prijeći granicu s Mađarskom, koja je podigla zid uz granicu. - Neće uspjeti. Ali, kad su ljudi odlučni da se dokopaju boljeg života, ništa ih ne može zaustaviti. Jedino će krijumčarima povećati zaradu, jer će prebacivanje postati skuplje - objašnjava Đurović.

Nevladine organizacije migrantima ponekad podijele nešto hrane ili higijenskih potrepština. Visoki tip u kratkim hlačama i sa zlatnim lancem oko vrata, očito domaći, razgovara s jednom skupinom. Nakon pola sata vidimo da visoki odlazi iz parka, a desetak ljudi kreće za njim, nekoliko mladića, dvoje djece i tri žene s crnim maramama. Očito su se dogovorili. Taksistima je zabranjeno voziti migrante, policija ih zaustavlja i šalje na sud.

Nepomične žene

Preko puta su javna montažna garaža i drugi park. Dalje u parku tri žene s crnim maramama i u tradicionalnim tamnim haljinama jedine sjede na brdu kovčega. Nepomične su, šute i gledaju pred sebe. Oslovljavamo mladića pokraj njih, ali on zove drugoga koji bolje govori engleski: Ahmad je nešto kao neformalni vođa skupine, iz Sirije i Iraka su, jedan je iz Egipta. Dvije noći spavaju u parku. Najgore im je bilo u Makedoniji, tamo ih je policija pendrecima tjerala, Ahmad nam pokazuje modrice. Tri tjedna im je trebalo iz Turske do Srbije: tjedan dana su u Turskoj čekali na brod za Grčku, zatim su dva dana bili u Makedoniji, a sada dva dana u Srbiji.

Kamo idete? - To je teško reći - smijući se kaže Ahmad, 30-godišnjak svijetle puti s naočalama, bradicom i crnim šeširićem. Brat mu je u Finskoj i savjetovao mu je da bi najbolje bilo da pokuša u Njemačkoj. - Izgledam kao oni, to bi mi možda moglo pomoći - kaže ovaj irački hipster. U Bagdadu je završio fakultet, ima magisterij iz bibliotekarstva. - Ali Bagdad nije mjesto za život. Želim mir! - kaže. - Znam da mi neće biti lako - dodaje s mješavinom nade i fatalizma. - Ti imaš pasoš, možda bih mogao s tobom - s malo nade pokušava i odustaje prije nego što je rečenicu izgovorio do kraja. Pokraj invalidskih kolica mlada žena igra se s dvogodišnom djevojčicom. Dolaze policija i hitna pomoć, neki je taksist okrznuo autom neko dijete iz parka. Ne smanjuje se red pred česmom na kojoj ljudi peru ruke, noge.- Ja želim u Njemačku, studirati IT - jasan je Heshmat Samat, tanak mladić izrazito crnih očiju. Ima 16 godina. Afganistanac je, rođen u Iranu, u izbjeglištvu.

Sličnu priču ima i njegov prijatelj Navip Ahmad Azim: roditelji su mu prije 20 godina pobjegli iz Afganistana u Teheran. Tamo nema posla ni za roditelje. Sad su oni ostavili roditelje i krenuli na Zapad. Navip želi biti pilot. - Želim imati lijep život, želim svoju obitelj u lijepom gradu. Sve samo ne rat - kaže Navip.

Željena Italija

U tenisicama, majicama s natpisima na engleskom i poderanim trapericama njih dvojica izgledaju poput svojih zapadnih vršnjaka. Ozbiljnije izgleda Jawad Nasiri, u plavoj, čini se, ispeglanoj košulji. - Jako puno novca smo platili da dođemo do ovdje, nemamo novca za hotel - žali se Jawad koji se žarko želi dokopati Italije, svoje zemlje snova.

Balkanski put do obećane Europe: Turska, Grčka pa Srbija i Mađarska

RUTA: Iz Turske morskim putem u Grčku, zatim do granice s Makedonijom, ilegalno uz pomoć krijumčara prepješače granicu, zatim vlakom ili autobusom do srpske granice. Ponovo ilegalno prijeđu granicu, a potom se upute prema sjeveru i granici s Mađarskom. Oko 100.000 migranata je trenutno u Grčkoj. U Makedoniji smiju boraviti 72 sata. U Srbiju ulaze kod Preševa iz Makedonije, izlaze kod Kanjiže u Mađarsku.

CIJENA: Oko 10.000 dolara da bi se domogli Zapada

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)