Piše: Danijal HADŽOVIĆ

U Beogradu je u nedjelju umro, a juče sahranjen akademik Dobrica Ćosić, političar i književnik, nekadašnji visoki funkcioner Saveza komunista Jugoslavije, prvi predsednik Savezne Republike Jugoslavije i redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Za Bošnjake i Hrvate Ćosić je ideolog velikosrpskog nacionalizma i hegemonizma, ključni arhitekt agresija na Hrvatsku u BiH s ciljem stvaranja etnički čiste velike Srbije, dok u srpskom narodu o njemu preovladava većinski pozitivno mišljenje kao o uglednom knjiženiku, romansijeru i esejisti, te političkom i nacionalnom teoretičaru koji je kao takav jedan od najznačajnijih srpskih intelektualacA u 20. stoljeću.

No, ko je zapravo bio Dobrica Ćosić, osoba koja je ponijela oreol „oca nacije“, zagovornik velike Srbije koji se otvoreno zalagao za podjelu Kosova, srpski nacionalist koji je istovremeno bio i komunist, partizan i visoki funkcioner Saveza komunista koji se sukobio s rukovodstvom partije, intelektualni pokrovitelj Slobodana Miloševića koji će kasnije postati zagriženi protivnik njegove vladavine?!

Partizan, pisac i nacionalist...

Dobrica Ćosić je rođen 29. decembra 1921. godine u selu Velika Drenova kod Trstenika. Školovao se u srednjoj Poljoprivrednoj školi „Sveti Trifun“ u Aleksandrovcu župskom, ali je prekinuo školovanje s početkom Drugog svjetskog rata kada se pridružuje partizanskom pokretu. U toku Narodnooslobodilačke borbe bio je politički komesar u Rasinskom partizanskom odredu, urednik lista „Mladi borac“ i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a Komunističke partije Jugoslavije za Srbiju. Poslije oslobođenja Jugoslavije najprije je imenovan član AGITPROP-a Centralnog komiteta KP Srbije, a već 1945. godine biva izabran za narodnog poslanika, a tu poziciju će u saveznom i republičkom parlamentu obnašati punih 12 godina.

Nakon Drugog svjetskog rata u novoj socijalističkoj Jugoslaviji Ćosić će imati dvojaku ulogu koju će igrati sve do kraja svog života: književnika i istaknutog političkog ideologa i funkcionera.

Na nagovor čuvenog srpskog pjesnika Oskara Daviča, Ćosić je svoje bolno i tragično ratno iskustvo pretočio u roman “Daleko je sunce”, kojim je zakoračio u literaturu i iskoračio iz profesionalnog bavljenja politikom. Ova knjiga donijela je nov, nekonvencionalan, problemski pristup tematici NOB-a, opisujući sudbinu jednog partizanskog odreda koji je suočen sa dilemom da li da nastavi borbu samostalno ili da pokuša da izbjegne uništenje. Posebno upečatljiv u ovom romanu je dio gdje jedan četnički kapetan optužen za izdaju, pred strijeljanje, kaže partizanu:

„Ja nisam izdajnik! Borim se za svoju otadžbinu, a ti nemaš otadžbine, tvoja otadžbina je boljševički SSSR. Ja sam nacionalista, borim se za Srbiju i svog kralja, a ti ubijaš Srbe za nekakvog Tita i Staljina. Izdajnik si ti, a ne ja.”

Čini se da upravo ova rečenica odražava tadašnje duševne tegobe i moralni procjep samog Ćosića koji je vlastito pristupanje komunističkom pokretu zbog njegovog internacionalističkog karaktera i suprostavljanja partikularnim etničkim nacionalizmima u neku ruku doživljavao i kao izdaju srpstva. Upravo će ovakvo razmišljanje i osjećanje unutar samog Saveza komunista stvoriti garnituru velikosrpski i unitaristički orijentisanih pojedinaca čije će djelovanje kulminirati doveđenjem Slobodana Miloševića na čelo Srbije i krvavim ratovima početkom devedesetih.

1954. godine, Dobrica je objavio roman „Koreni”, koji stoji na početku cijele jedne epopeje koju je Ćosić uspio da ispriča u nizu romana sljedećih decenija. U romanu "Deobe" koji je objavljen 1962. godine Ćosić će opet govoriti o Drugom svjetskom ratu.

Ljeta 1966. godine, usprotivio se smjeni bliskog Titovog suradnika Aleksandra Rankovića. Međutim, Ćosić nije odmah odlučio javno se usprotiviti Titovoj vlasti. To je učinio krajem maja 1968. godine, kada je na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije izjavio da se nad Srbima na Kosovu vrši teror i nasilje, a da to čine Albanci koji sudjeluju u kosovskoj vlasti. Pored toga, Ćosić je iznio prijedlog  podjele ove jugoslovenske pokrajine i teritorijalnog razgraničenja između Srba i Albanaca, obrazlažući svoj stav riječima da je Kosovo "Poprište sukoba svetskih imperijalnih sila i agresivnog islama i zamorenog evropskog hrišćanstva". CK je oštro osudio Ćosićeve tvrdnje, te on odlučuje dobrovoljno istupiti iz SKJ i započeti disidentsku karijeru.

Nakon isključena iz partija Ćosić je postao jedan od vodećih opozicionara Titu, no za razliku od mnogih drugih političkih protivnika u to doba, koji su svoje neslaganje s tadašnjim jugoslovenskim rukovodstvom plaćali samicama i brisanjem iz javnog života, Ćosić prolazi bez većih posljedica te 1970. biva primljen u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti.

U svojoj pristupnoj besjedi Ćosić je izgovorio zlokobnu rečenicu  „srpski narod dobijao u ratu, a gubio u miru“. Upravo će ova rečenica postati lajtmotiv djelovanja vladajuće srpske političke garniture koja će neuspio pokušaj uspostavljanja potpune srpske dominacije u unitariziranoj Jugoslaviji nastojati kompenzovati pripajanjem dijelova terirotija BiH i Hrvatske s ciljem stvaranja velike Srbije.

Nakon pristupanja SANU-u Ćosić nastavlja s književnim radom te se u periodu od 1972. do 1979. godine vraća epskoj temi i piše historijski roman „Vreme smrti“ u četiri knjige. To je roman o Prvom svjetskom ratu, široka freska vremena, događaja i ljudskih sudbina.

Godine 1984. osnovao je Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja koji je ustajao u zaštitu raznih protivnika socijalističke Jugoslavije, među kojima i kasnijeg prvog Predsjednika predsjedništva BiH Alije Izetbegovića.

Dvije godine kasnije, 1986. godine, Srpska akademija nauka i umetnosti objavljuje svoj zloglasni Memorandum u kojem analizira tadašnju situaciju u Jugoslaviji, a čiji je jedan od autora bio i Ćosić. U memorandumu se između ostalog ističe da su Srbi najguroženiji narod u Jugoslaviji čija se prava brutalno krše i otvoreno se poziva na prekrajanje granica jugoslovenske Federacije s ciljem zaokružavanja srpskog etničkog korpusa u jednu državu. Ovaj dokument smatra se glavnim programom srpske politike u godinama pred raspad i nakon početka krvavih ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Miloševićev predsjednik krnje Jugoslavije...

Dolazak Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji u jesen 1987. godine i njegovi mitinzi tzv. "antibirokratske revolucije" kojima je oborio vlasti u Vojvodini, Kosovu u Crnoj Gori , te njegova borba za prevlast Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama, obradovala je Ćosića i njegove istomišljenike.

Ćosić se i lično direktno angožovao na ispunjavanju ciljeva iz Memoranduma SANU-a. Godine 1989. sa svojim prijateljem Jovanom Raškovićem politički organizuje Srbe u Hrvatskoj u Srpsku demokratsku stranku, a samo godinu kasnije, u ljeto 1990., Ćosić osniva Srpsku demokratsku stranku i u Bosni i Hercegovini, te uspjeva za njenog vođu postaviti Radovana Karadžića, kojem se danas u Hagu sudi za zločin zbog genocida nad bošnjačkim narodom.

Kada je ova politika koja je godinama pripremana u kuhinju srpskih akademskih krugova na kraju rezultirala raspadom Jugoslavije i početkom krvavog rata, tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević uspijeva nagovoriti svog mentora Dobricu Ćosića da prihvati mjesto predsjednika državne zajednice Srbije i Crne Gore, tada službeno poznate kao Savezna Republika Jugoslavija. Međutim, već 1993. godine Ćosić dolazi u sukob s Miloševićem, zbog čega je smijenjen od strane oba doma jugoslavenskog parlamenta a za predsjednika SRJ biva izabran Zoran Lilić.

...a potom 'dželat' Slobodana Miloševića

Nakon smjene i završetka rata, Ćosić postaje otvoren protivnik Slobodana Miloševića, nezadovoljan rezultatima njegove politike koja granice Srbije nije povećala ni za milimetar, ali ih je kasnije znatno umanjila gubitkom Kosova. Godine 2000. Dobrica je ušao u Narodni pokret Otpor, jedne od ključnih snaga u svrgavanju Slobodana Miloševića, ali je kasnije je izjavio da to ne bi učinio da je znao da je Otpor finansiran iz inostranstva.

Garnitura koja preuzima vlast u Srbiji nakon 5. oktobra 2000. i rušenja Slobodana Miloševića, čijem je dolasku na vlast i političkoj agendi Ćosić uvelike kumovao, akademika tretira kao "duhovnog oca nacije" i neupitnog autoriteta kojeg se pitalo za savjet i mišljenje o svemu. Svi ključni akteri srbijanskog političkog života nakon demokratskih promjena, od Koštunice, preko Đinđića do Tadića, nisu krili riječi oduševljenja za Ćosića. Tako će bivši ubijeni srbijanski premijer Zoran Đinđić za njega reći da je "srpski Thomas Mann", a bivši predsednik Srbije Boris Tadić je 2005. godine izjavio da se često konsultuje sa Ćosićem.

I nakon Miloševićevog poraza na Kosovu 1999. Ćosić se nastavio zalagati za podjelu Kosova na srpski i albanski dio. U svojoj knjizi Kosovo (2004) piše da je srpski premijer Zoran Đinđić prihvatio njegov predlog, ali da je ubistvo predsjednika vlade prekinulo njegove planove.

Republika Srpska - prva srpska država preko Drine

Republiku Srpsku je držao "prvom srpskom državom preko Drine" i vjekovnom historijskom pobjedom, o čemu je detaljna razmišljanja ponudio u svojoj posljednjoj knjizi "Bosanski rat", gdje  između ostalog, osporava učešće Srbije u ratu u Bosni, postojanje velikosrpske ideologije, tvrdi da su Bošnjaci ubijali sami sebe u masakru u ulici Vase Miskina i masakru na Markalama, da bi optužili Srbe pred svijetom, da u Srebrenici nije bilo genocida, a da se istinsko "genocidno zatiranje srpskog življa" zbilo prije toga u okolini Srebrenice, da su rat prvi započeli Hrvati i Muslimani, da su etničko čišćenje "sa istom surovošću vršile sve tri ratujuće strane", i da je rat nastao uslijed vjekovne mržnje i osobina tla.

No i pored svih zlodjela koje je svojim političkim i intelektualnim djelovanjem direktno inspirisao, Ćosić za Srbiju i srpski narod u smrt odlazi kao glorifikovana nacionalna veličina, o čemu svjedoči prisustvo same kreme kulturnog, političkog i intelektualnog života Srbije i RS-a na njegovoj sahrani.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)