Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

Prethodnog dana su francuski bombarderi uz pomoć italijanskih kolega bombardovali, kako se u izvještajima navodi, vojne cljeve oko Bengazija, pred kojim se nalaze snage pukovika Muamera El Gadafija. Cilj napada je zaustaviti zločine nad civililima koje, kako se opet u izvještaju stranih agencija navodi, vrše snage lojalne Gadafiju.(1) 

Budući da imamo iskustva s Natovim intervencijama iz vazduha, čije su bombe padale širom ratišta na prostoru bivše Jugoslavije, možemo očekivati, ukoliko se napadi narednih dana nastave, „nehotično i nenamjerno“ padanje bombi i po glavama onih koji se ovom intervencijom žele zaštititi. No, to je već druga priča, ipak ćemo se fokusirati samo na jučerašnje napade, ne ulazeći u druga područja analize.

Imajući u vidu sve dosadašnje akcije Zapadnih sila ovoga tipa, gotovo sa sigurnošću možemo tvrditi da bombardovanje Libije ni u kom slučaju nije usmjereno u pravcu zaštite libijskih civila od Gadafijeve tiranije. Već naprotiv, ovo bombardovanje je samo još jedna u nizu združenih akcija američko-evropske neoliberalno-kapitalističke nemani u cilju osvajanja novog prostora za crpljenje i iskorištavanje prirodnih resursa, u ovom slučaju prije svega nafte. Nemani koja sve više širi svoje čeljusti te je njenu halapljivost i proždrljivost sve teže zasititi. A da bi se neman zasitila neophodno je neprestano osvajati nove i nove teritorije, stvarati nova tržišta i ratna žarišta kako bi se bar privremeno umirila njena pohotnost.

Ili riječima Karla Marksa: „Potreba za sve raširenijim tržištima gdje će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cele Zemljine kugle. Svugde ona mora da se ugnezdi, svugde da se naseli, svugde da uspostavi vezu.“

S druge strane, frapantna je činjenica da se baš Francuska, na čelu sa svojim predsjednikom Nikolom Sarkozijem, poziva na rezoluciju UN-a i zaštitu civila u Libiji. Sarkozi bi se, da zaista drži do istinskog humanizma i demokratije, te zaštite ljudskih prava, prije nego odluči vojnim intervencijama uređivati druge države i štititi njene civile trebao zamisliti nad svojim fašističkim zakonom o protjerivanju na hiljade Roma i drugih personnes indésirables (nepoželjnih naroda) iz svoje zemlje. Imajući to na umu mogli bi se zapitati da li bi u tom slučaju trebalo bombardovati i Francusku jer i to možemo protumačiti kao zaštitu civilnog stanovništva od terora jednog tiranina?

(1) Ovdje nećemo ulaziti u analizu i izlaganje ranijih događanja koja su prethodili intervencijama Zapadnih sila. Prije svega, jer želimo iznijeti mišljenje o stvarnim razlozima pokretanja zračnih napada na Libiju, a s druge strane zbog toga jer još uvijek nismo sigurni šta stoji po srijedi događanja u Libiji posljednjih mjesec dana, da li istinska, nezadovoljstvom pokrenuta, revolucija libijskog naroda ili pak proizvedeni haos u cilju rušenja Muamera El Gadafija i konačne kolonizacije Libije od strane Zapadnih sila.

(BLIN MAGAZIN)