Razgovarala: Suzana VUKMIR

Igra života, igra riječima i višeznačnost karakteriše Vašu poeziju, pjesme su Vam pune neočekivanih preokreta. Tako je i u novoj knjizi koju ste nedavno promovisali u gradu na Vrbasu...

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: U poeziju pokušavam unijeti dinamiku života. Preokreti su upravo u toj funkciji, jer je život zapravo takav - sve ide svojim ustaljenim tokom i onda vam se u jednom trenutku desi niz nekih stvari pod čijim uticajem ste već sutra možda neki drugačiji čovjek. Život je pun takvih iznenađenja. Volim da koristim te, neću reći banalne slike, jer sve te svakodnevne stvari nisu banalne, pošto je život satkan jednako od sitnica, kao i velikih preokreta. I jedno i drugo su njegov dio i povezani su, tako da ako život posmatramo kao jednu ukupnost, i te sitnice koje možda ne primjećujemo, čine naš život i nerazdvojne su od ’velikih’ stvari. Često su upravo one taj motor koji ih pogura, samo mi to rijetko uspijemo sagledati u sopstvenom životu. Zato ponekad prenaglašavam upravo ’sitnice’, da ih učinim vidljivijim. U poeziji je nemoguće izbjeći višeznačnost, višeslojnost i njena brojna i različita tumačenja jer mi, ma koliko nam se to činilo, nismo jedno uvijek isto, već smo ukupnost različitih osobina i mijenjamo se, na tom nam ukazuje i činjenica da jednu te istu knjigu doživljavamo različito ako je pročitamo recimo danas i za deset godina. U našoj sredini dosta je prisutno insistiranje na jednom krutom identitetu, a zapravo ako se osvrnemo oko sebe, ako se okrenemo ka životu, vidjećemo da se ti identiteti prepliću, da je nemoguće ustanoviti čvrste granice identiteta. To je ono što me zanima kao i mnoge druge pisce i čega se između ostalog dotičem u svojoj poeziji.

Za vašu poeziju je karakteristično ’višeglasje’, u njoj o sebi pričaju muškarci, žene, djeca... Otkud svi ti pjesnički junaci u vašim knjigama, zašto polifonija glasova?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Ti ljudi pričaju u meni i ti ljudi pričaju svugdje oko mene, ali da me ne shvatite pogrešno, nije riječ o šizofrenom vidu pričanja, nego intezivnom nastojanju da slušam svijet oko sebe, šta on govori, šta se dešava u njemu i prenošenje tog svijeta u poeziju kroz jedan intimni, unutarnji doživljaj. Oni koji su čitali to što pišem upadnu u zamku apsolutnog poistovjećivanja mene i napisanog, što je pogrešno. To u pjesmama su ’životni glasovi’ i jedan od njih je i moj. Suštinski nije bitno da li sam ja to proživjela ili neko drugi, bitan je taj impuls koji ima sam život. Kad pišem pomjeraju se te granice mene, to prestaje biti samo moj život čak iako koristim ’ja’ formu, čak i ako direktno u nekoj pjesmi ’potkradam’ sopstvenu biografiju, to nije više moj život. To je život života. Moramo poći od toga da naši životi nisu naši, mi smi ih dobili, oni su tu u nama i jednom će nekud otići i zato je užasno ograničavajuće poeziju čitati samo kroz taj biografski momenat, to je nasilje nad poezijom. Možda i mediji utiču na to da klasifikujemo stvari, da ih pojednostavljujemo, da se ponašamo kao neki ludi sakupljači informacija. Idemo kroz život i sakupljamo informacije o nekom, na primjer Madoni, Anđelini, Bredu... Šta je bilo u njihovim životima, s kim su se pomirili, s kim su se posvađali, da li su i s kim su varali svoje partnere... A šta zapravo znače takvi podaci u našim životima? Ništa. Kad čitamo knjigu, mi počinjemo razmišljati šta se dogodilo sa autorom te knjige, koliko je u knjigu unio biografskog, je li priča ’istinita’, a ustvari, mi treba da tragamo za sobom, a ne za piscem. Središnje ljudsko pitanje je da se čovjek pita o svrsi postojanja, o sebi samom i da za tim traga u životu i u knjigama, a ne koliko godina ima Madonin ljubavnik, kakve gaće nosi neka od pjevačica... Ali način na koji funkcioniše svijet nam nameće tu obratnu priču, jer mi konstantno čitamo nešto što nas se ne tiče. Postajemo sakupljači beskorisnih informacija koje nas neprekidno udaljavaju od nas samih.

U novoj knjizi, kao i u prethodnoj ’’O čemu misle varvari dok doručkuju’’ upleten je motiv kuće, a devedesete su Vas natjerale da se s jednog mjesta nasilno preselite na drugo. Pa, jeste li Vi ’beskućnik’, jeste li našli svoje utočište, svoj dom?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Moj izbjeglički ’bekgraund’ mi je pomogao da prihvatim tu ’beskućničku’ misiju/ulogu pjesnika. Zahvalna sam mu na tom, jer je samim tim bilo lakše podnijeti ono kasnije spoznato ’beskućništvo’ na koje je osuđena ljudska duša. Ako pričam o svom fizičkom domu, imam ga ovdje, živim u roditeljskoj kući što nije baš pohvalno u mojim godinama (smijeh) ili bolje reći kući koju su moji roditelji zamijenili za onu koju smo imali u Zadru. Eto, ne mjenjaju se samo ljudi nego i kuće. Zanimljivo je to sve s kućom. To nije čisto fizički problem kuće, to je više problem identiteta i one nelagode koju kao neku vrstu grča čovjek nosi sobom kad se izmjesti iz jednog mjesta u drugo, a zapravo u sebi još uvijek nije stigao u to drugo mjesto. Problem je mnogo složeniji od samog problema imanja ili nemanja kuće, jer ljudi stalno negdje putuju, odlaze... Ali postoji taj nasilni trenutak kad vas odbacuje vaš grad i vaša kuća i sve blisko se tuđi od vas i udaljava. U samo jednom trenutku vi ste istisnuti iz tog prostora i iz tog vremena. Za vas počinje neko drugo vrijeme. Kada smo napustili Zadar ja sam imala 13 godina i za mene je to bio kraj djetinjstva koje se odjednom završilo. Ali, bar ja to tako doživljavam, svi smo mi bukvalno istisnuti iz jednog vremena u neko potpuno arhaično i drugo vrijeme u odnosu na ono koje smo živjeli prije kobnih devedesetih. Postoje ljudi koji su u ratu proživjeli mnogo veće traume od tog 'beskućništva', svi smo mi ovdje manje i veće hodajuće riznice trauma. Ali prevladane traume mogu biti korisne i ohrabriti čovjeka, naučiti nas da bolje prihvatamo ponekad teške istine o sebi kao što je ona da je naša ’prva kuća’ tijelo, a naše tijelo je ranjivo i ta ’kuća’ je još krhkija od one u kojoj stanujemo.

U jednoj pjesmi govorite o Kanadi. Kakva iskustva nosite kad je riječ o putovanjima?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Istina je da nikada nisam bila u Kanadi, iako imam pjesmu o putovanju u Kanadu. U pjesmi je riječ o igri u smislu da ta putovanja čovjeka ne mogu zaista odvesti negdje, da je to mjesto ka kojem ’putujemo’ ili od kojeg bježimo uvijek u nama. To možda ima veze i sa u razgovoru već pominjanim prvim i drugim mjestom, odnosno s tim nasilnim udaljavanjem od kuće. I sam čin putovanja je negdje u meni obilježen neizvjesnošću one djetinje traume pokupljene prije, evo sad skoro dvadeset godina. Tako da istovremeno i volim i ne volim putovanja. Volim, jer volim da se družim, da pričam, da blebećem, da upoznajem nove ljude i predjele, ali ne volim taj trenutak kad se odvajam od kuće, odnosno od ljudi, od moje porodice.

Da li je Kanada možda metafora za jednomjesečni boravak u Beču, kada ste nagrađeni nagradom za najbolju knjigu poezije objavljenu u BiH i našli se u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Evrope?

Može se tako posmatrati... Što se tiče Beča tamo je bilo jako lijepo. Ono što me je fasciniralo je briga ljudi za grad u kojem žive, za svoje okruženje, za kulturu, spomenike, za sve ono što mi neprestano zanemarujemo  iako insistiramo na svojoj autentičnosti, paradoksalno, upravo ono što čini našu autentičnost sami zapostavljamo.

U životu i u poeziji bunite se protiv malograđanštine i stiče se utisak da želite unijeti više slobode...

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Svi smo mi drugačiji, tako da ono što je meni normalno i prihvatljivo, nekom drugom nije. I obratno. Ali moramo biti svjesni da mi nismo ’mjerilo svih stvari’ i da je život toliko raznolik da je nasilje osujećivati nečiju raznolikost ukoliko ona ne ugrožava druge. Kada govorimo o slobodi, ne treba da zaboravimo da je sloboda strašna stvar, i da se ta riječ često previše olako koristi. Sloboda je teret i slobode je veoma malo zato što je vrlo malo ljudi spremno biti istinski slobodnim. Sloboda nosi sa sobom jednu tešku sitauciju koje ljudi nisu svjesni ili ne žele biti svjesni, a to je odgovornost. Više slobode, više odgovornosti. Ili uzmite onoliko slobode koliko možete uzeti odgovornosti. Kad bismo se tako ponašali, onda bismo živjeli u boljem društvu. U našoj zemlji ljudi vole pričati o slobodi i pri tom je zloupotrebljavati, onaj nezaobilazni primjer koji se prosto nameće, jer bode oči i zauzima mnogo medijskog prostora, su naši političari koji sebi daju velike slobode, a rijetko su spremni da joj pridodaju i odgovornost. Uvijek sam za slobodu, ali da osvjestimo šta je ona i šta znači u konkretnoj situaciji. Svaki mlad čovjek je buntovan, hoće da mijenja stvari, da mijenja svijet. Nije poenta da se čovjek buni u prazno, jer kad se čovjek buni, mora znati zašto se buni. Pobuna lako može da se spoji sa destrukcijom. Ako hoćemo da mijenjamo stvari moramo znati šta, zašto i kako mjenjamo. Nije stvar u tome da mi sad srušimo ustaljene stvari da bismo donijeli haos, jer je to još gore.

U jednoj pjesmi ste se dotaknuli teme globalizacije i antiglobalizatora. Ispadaju li na kraju buntovnici budale, klovnovi?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Jeste, pominjem jednog ’antiglobalistu’ koji na kraju ispada smiješan kao i ova naša ’Bolonja’ sprovedena u praksi.  Njegova ’pobuna’ možda funkcioniše u društvenim uslovima Zapada, gdje su stvari potpuno drugačije. Stajati kod nas na trgu sa bedžem na kojem piše da si protiv globalizacije je apsurdno. Ovdje postoje ljudi koji nisu primili 65 plata, koji dobiju otkaz kad treba da idu u penziju, ima preko 40 odsto ljudi bez posla, postoje ljudi koji imaju 40 KM invalidnine, ima ljudi koji nemaju šta jesti, koji preturaju po kontejnerima. I u toj situaciji da vi stojite sa malim bedžom na reveru i da protestujete protiv globalizacije je smiješno. Možda je tužno što je tako, ali je tako. Protiv globalizacije ćemo se uslovno rečeno moći boriti kad budemo imali one osnovne stvari. Nemam ništa protiv tih ljudi, ali oni kad dođu iz Evrope, dolaze iz jedne stvarnosti u drugu. Oni sa sobom nose svoju stvarnost, a naša stvarnost je nažalost, daleko drugačija.

Kako je u BiH biti majka, novinarka, pjesnikinja, supruga?

STUPAR-TRIFUNOVIĆ: To zvuči kao nakaza (smijeh). Kad se nabroji sve to, dobije se neka nakaza, kiborg, ne znam, neko biće koje ima 1000 ruku, nogu, koje sve to obavlja, a onaj ko me zna, kad bi to pročitao, naravno, grohotom bi se nasmijao, zato što znaju koliko se ja dovedem u neku bespomoćnu situaciju da ne stignem sve, da ne mogu sve, da sam očajna pred svim tim, da sam neorganizovana... To sve dobro zvuči kad se čuje šta to neka žena sve radi. Ali to je jedna od omiljenih zamki savremenog doba, taj mit o uspješnoj ženi. Ja sve to pokušavam što ste nabrojali i ne mislim da je to loše što pokušavam, ali treba imati jednu realnu sliku o svemu tome, bilo da je riječ o meni ili bilo kojoj ženi ili muškarcu, nikad se sve to ne može raditi jednako uspješno i besprijekorno. Nekad nešto dobro uradimo, nekad samo uradimo... I jedno i drugo je ljudski. U medijima se nameće ta slika žene super herione koja će žene odvesti u ludilo. Ljudi treba da budu ljudi. Ne mislim da sam ni u čemu nešto toliko dobra, a ne mislim ni da sam loša. Prosječna sam majka, prosječna osoba koja sve to pokušava i nekad uspijeva, nekad ne. Mislim da sam u svemu kao i druge žene. Glupo je da se pravim nešto što nisam, jer u sebi nosim svu tu tragiku i komiku ljudskog bića, koje je nekad veličanstveno, a nekad je krhko i jadno.

(BLIN)