SVJETSKI KIOSK/SLAVENKA DRAKULIĆ O FILMU ANGELINE JOLIE: Može li Hollywood reći istinu o ratu u Bosni?
Film "U zemlji krvi i meda" bio je osuđen na kontroverze tamo gdje još uvijek ljudi žive u strahu od priznanja istine. Druga je stvar što žrtve rata ne žele da iko drugi priča priče o njima... Prenosimo osvrt hrvatske književnice Slavenke Drakulić na film Angeline Jolie, objavljen u poznatom britanskom časopisu The Guardian
Piše: Slavenka DRAKULIĆ (Guardian)
Kada se odlučite da snimite film o ratu u zemlji u kojoj se taj rat dogodio - čak i ako je bio nekad davno - možete očekivati komplikacije. Upravo je to ono što se dogodilo Angelini Jolie kada je odlučila snimiti film „U zemlji krv i meda“, njezin redateljski debi, u BiH prošle godine. Žene iz BiH, silovane u ratu, tražile su od vlasti da joj se zabrani da ga snima u Bosni. Ljubavna priča između silovane žene i zločinca, govorile su, ne bi se nikako mogla dogoditi. Onda je Jolie nastavila snimati u Mađarskoj.
Ona naravno nije bila toliko naivna da ne očekuje kontroverze za vrijeme premijere u Sarajevu, koja se dogodila ovog tjedna. No, vjerojatno nije očekivala fizičke prijetnje upućene njoj i nekolicini članova glumačke ekipe. Ipak, čak kad bi ovo stavili po strani, postoji nekoliko problema kojih umjetnik mora biti svjesan kada odluči da ubaci „fiction“ u bilo koji rat
Prije svega, ljudima je vrlo teško da se nakon rata suoče sa istinom o svojoj ulozi u njemu. Oni jednostavno nju ne žele čuti. Srbi iz Srbije su, na primjer, 15 godina nakon rata živjeli u poricanju da su agresori. Srbijanski parlament je "Deklaraciju o Srebrenici" usvojio tek prije nepune dvije godine, osuđujući ubijanje više od 8.000 bosanskih muslimana. I sve zaraćene strane još uvijek se žale na rad Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), zato što sudi ratnim zločincima koje oni smatraju herojima. Suđenja u ICTY-u su važna jer nema pravde bez istine, a istina polako i teško isplivava na površinu. Ona zahtijeva vrijeme, možda i čitav jedan naraštaj, i naporan rad sudaca, povjesničara, profesora, novinara, umjetnika i običnih ljudi koji treba da prevladaju svoje ideologije i dođu do koncenzusa o istini i povijesti.
Druga stvar koja će dočekati autora koji se bavi ratom jeste da će, vjerovatno, doći do spoznaje da su ljudi koji su iskusili rat obično vrlo nepovjerljivi i osjetljivi na "outsajdere". Oni vjeruju da, zbog svog iskustva, jedini imaju vlasništvo nad pričom o tome i da samo oni imaju moralno pravo govoriti svijetu o tome šta se dogodilo. Nije važno da li su u mogućnosti da izraze sebe ili možda čak i ne znaju kako ta da učine. Drugi, koji dolaze izvana - da li iz Hollywooda ili iz Zagreba – smatraju se uljezima koji taj rat jednostavno ne mogu razumjeti ili čak imaju sumnjive namjere. Ukratko, sve se svodi na stav da ako niste žena koja je pretrpjela masovno silovanje u logoru, nemate ni pravo govoriti o tome. Naravno, ovdje malo pretjerujem. Ali, otprilike, to je ovako – za neku priču koju želite da ispričate nije samo potrebno znanje, iskustvo o određenim stvarima i talenat; ukoliko niste direktna žrtva, nemate ista prava na raspravu o tome.
I onda na ispostavljaju računi: dok smo mi trpili, ovi ljudi – novinari, pisci, reditelji – profitirali su od naše patnje. Oni su stekli slavu od pisanja, snimanja ili izvještavanja o nama, i zaradili su novac na našem iskorištavanju. Možda bi za sve bilo bolje da ništa nije bilo zapisano i da nije bilo izvještaja o tim zločinima.
Kao pisac i novinar i ja sam se susretala sa ovakvim reakcijama, posebno zbog moje knjige o masovnim silovanjima bosanskih žena „S - roman o Balkanu“. Moj roman se temeljio na ispovjestima samih žena, ali kritičari u Bosni ga nisu dobro dočekali, iako te žene jesu, kao i međunarodni tisak. Kada je 2010. godine mlada irska redateljica Juanita Wilson napravila film po mom romanu, sa lokalnim glumcima i na lokalnim jezicima, pod nazivom „Kao da nisam tu“, on nije previše dobro prihvaćen u regiji. Nakon premijere koja se dogodila u Sarajevu, film je bio prilično dobro ignoriran. Čini mi se - koliko zbog teške tematike, toliko i zbog odvratnosti prema „autsajderima koji prisvaju 'naše' priče.
Naravno, kada se velika holivudska zvijezda uključi u tako nešto, to znači puno više publiciteta i glamura, ali i više kontroverzi, što i nije tako loše. Dok muslimanski dnevnik „Dnevni Avaz“ pozdravlja Jolie kao "Angel Bosne" i uspoređuje je sa Dejtonskim sporazumom, te njen film smatra "povijesni dokumentom", ne treba se čuditi ako se neki Srbi osjećaju izazvanim te joj sada prijete. No, mudra osoba će te pretjerane apaluze uzeti sa rezervom, kao i anonimne prijetnje od ljudi koji samo pokušavaju iskoristiti ovaj film za svoje domaće političke svrhe.
(Prijevod: DEPO PORTAL/ak)