Pismo Bosancima

Piše: Bojan Bajić

Već godinama trošim sate i dane vremena na rasprave i odgovore na pitanja o Bosanstvu, Bosni i mom doživljaju iste, pa sam se odlučio da napišem ovo pismo prevashodno da uštedim svoje vrijeme od beskonačnog pričanja jedne te iste priče.

Želim napomenuti da se moji stavovi protiv srpskog šovinizma i veličanja ratnih zločinaca, saosjećajnosti sa strahotama kroz koje su prošli Bošnjaci u Republici Srpskoj, te prihvatanje Bosne i Hercegovine kao vlastite države, tumače iskrivljeno i pretjerano, kako bi se inputirale teze i zaključci koji nikad nisu izrečeni.

Svaka izjava ili stav je odraz ličnog uvjerenja i satisfakcije, ali se nažalost nečija lična 'katarza' rijetko uzima kao povod za vlastito preispitivanje, već se najčešće zloupotrebljava kao oruđe u nacionalističkim ocrnjivanjima drugih.

Na 'srpsku' pretjeranu propagandu da zbog svojih stavova nisam pravi Srbin, dosta sam već rekao u proteklom periodu, ali moram priznati da nisam dovoljno rekao o nijekanju mog srpskog identiteta od strane 'bosanskih nacionalista', koji iz moje kritike upućene Srbima i prihvatanja BiH kao svoje države nekako iščitavaju da ja ne želim biti Srbin, već Bosanac u nacionalnom smislu, pa onda implicira stav da sam po automatizmu za građanski ustav, 1.mart i sl.

Ovom prilikom ću navesti desetak najčešćih pitanja koja se meni postavljaju:

Bosanska nacija?

Bosanska nacija ne postoji. Nacija nastaje kada neki narod stvori svoju državu i kada u preambuli ustava napiše da ta država pripada tom narodu i ostalim građanima. Kada je riječ o BiH, državu tvore tri naroda, što u ustavu i piše, od Zavnobiha do Dejtona, čime su ti narodi ujedno postali i nacije. Tako u BiH postoji nacija 1/3, što znači bošnjačka, srpska i hrvatska.

Zbog toga u mom Uvjerenju o državljanstvu piše da sam državljanin Bosne i Hercegovine, a da sam srpske nacionalnosti.

Izvođenje nacije iz imena države je neutemeljena priča, jer se zna da nacija nastaje jedino stvaranjem države, ali država zato može postojati bez nacije. Interesantno je da zagovornici ove teze ispuštaju iz vida da se država zove Bosna i Hercegovina, a ne Bosna.

Da li se neko može izjašnjavati kao Bosanac ili pripadnik bosanske nacije?

Naravno da može da se izjašnjava kako god želi, s tim da će u ovom trenutku biti pripadnik nepriznate nacije. Mislim da Srbi, Hrvati i Bošnjaci neće pristati da se u Ustav uvodi još kolektiviteta sa odrednicom konstitutivnih tvoritelja BiH, što je i logično. Ovdje je važno primjetiti činjenicu da bosanska nacija označava kolektivno pravo, a ne pravo pojedinca na ravnopravnost i ljudska prava.

To znači da BiH mora ukinuti diskriminaciju svih građana koji nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, o čemu strazburška presuda u slučaju 'Sejdić&Finci' jasno govori, dok pitanje bosanske nacije kao kolektivnog prava skupine koja se tako osjeća, nema veze sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, već sa Rezolucijom o manjinskim pravima.

To znači da skupina koja sebe naziva 'bosanskom nacijom' može da se bori da dobije status manjine, što je kolektivno pravo, ali oni moraju imati na umu da se po istom osnovu za to pravo mogu zalagati Hercegovci, Romi, Jevreji, Slovaci, Slovenci i druge identitarne manjine u BiH.

Ako se skupina 'Bosanaca' pak želi zalagati za status nacije, onda predlažem da se prvo popišu, održe osnivački kongres nacije i sebe samoproglase nacijom i donesu ciljeve svoje borbe za ostvarenje tog statusa. Ko se želi priključiti nek' se priključi, pa se do ostvarenja dvotrećinske većine u državnom parlamentu imaju boriti i istrajavati. Treba imati na umu da su ovakvi procesi dugi istorijski procesi koji traju po više vijekova, a s obzirom da je taj proces na ovim prostorima završen, lično smatram da se bosanska nacija nikad neće moći formirati mirnim i demokratskim sredstvima, ali ne želim obeshrabrivati one koji mogu naći svoj smisao u takvom zalaganju.

Da li sam ja Bosanac?

Ako se ovo pitanje postavlja u kontekstu stvaranja bosanske nacije, moj odgovor je da nisam Bosanac, već sam u nacionalnom smislu Srbin i ne mislim to mijenjati.

Ako se misli u kontekstu pripadanja državi, onda bih volio da se pitanje preformuliše u 'Da li sam ja Bosanac i Hercegovac?', onda je moj odgovor potvrdan. Jeste, moja država je Bosna i Hercegovina i u tom smislu sam i Srbin i bosanskohercegovački državljanin.

Naravno da mi kad odem u Beograd svi govore: 'gdje si Bosanac', što ja ne sporim, čak se time i ponosim, ali to opet nema nacionalnu odrednicu, već geografsko-kulturološku, kao što postoji i Hercegovac, Krajišnik, Šumadinac, Belgijanac i sl.

Ako me pitate ko mi je draži u tom smislu: Bosanac i njegova kulturološka pozadina ili recimo Čarapan iz Srbije, meni je draži Bosanac, jer i sam pripadam tom kulturološkom krugu.

U BiH žive Bosanci katoličke, pravoslavne i muslimanske vjeroispovjesti?

Najviše bosanskih nacionalista, a tako zovem one koji me opterećuju s ovom tezom i pokušavaju mi dokazati da nisam Srbin, to radi na veoma ultimativan način. Oni takođe negiraju postojanje i Bošnjaka i Hrvata.

Ovo je teza grupe nacionalističkih autora i prekrajatelja istorije BiH koji žele nametnuti ovu vrstu asimilacije u BiH, na koju su nažalost nasjeli mnogi moji prijatelji, uglavnom iz mješovitih brakova.

Naime, ljudi iz mješovitih brakova su stvarno diskriminisana populacija u BiH, što je najstrašnija nepravda na svijetu kada ti neko oduzima građanska prava zbog 'zabranjene' ljubavi tvojih roditelja, ali iz te frustracije i opravdane ljutnje nažalost se prelazi granica kada se počne drugima uskraćivati njihovo pravo.

Ova teza o Bosancima različite vjeroispovjesti je ipak samo nacionalistički pandan srpske teze, koji tvrdi da: ''muslimani nemaju pravo na svoj identitet, jer su nastali islamizacijom Srba pod Osmanlijama'' ili hrvatske koja slično tvrdi itd.

Bespotrebno mi se podastiru 'argumenti' iz devetnaestog vijeka kada su pravoslavci i katolici postali Srbi i Hrvati kroz propagandu iz dvije susjedne države, što nije nikakav argument, jer je poznato da je 19ti vijek bio vrijeme nastajanja nacija. To zašto se tada nije konstituisala bosanska nacija, pitanje je istorijskog procesa i okolnosti, koji kažu da nije ni bilo moguće, jer da su se pravoslavci i katolici u BiH osjećali Bosancima, tako bi se i proglasili, ali nisu, kako tada, tako ni danas.

Suština je da je čovjek u identitarnom smislu ono što osjeća, a to da li se moja prababa švalerisala s nekim pripadnikom druge nacije ili vjere, pa se tako u moje porodično stablo uvukao neki 'strani gen', smatram fašističkim tezama bez potrebe da se dalje komentarišu.

Ustav po principu 'jedan čovjek jedan glas'?

Nisam za takav ustav, i smatram da se princip 'jedan čovjek jedan glas' ne promoviše od dobronamjernih, već od onih koji se rukovode tezama Bosanstva, kako sam gore objasnio, koji žele da u praksi provedu asimilaciju, a i od onih koji tvrde da su Bošnjaci muslimani autohtoni narod u BiH, a Srbi i Hrvati uljezi i istorijska nepravda prema BiH.

To uopšte ne znači da se s tim neću složiti za 80 godina, jer je toliko potrebno da se prevaziđu traume medjunacionalnih ubijanja u dvadesetom vijeku na ovim prostorima, kada bi jedna nova i naprednija svijest od ove današnje mogla imati povjerenje za takav projekat.

S obzirom da se takva svijest treba odmah početi graditi, a dešava se suprotno, ona se sve više truje, tako da ne vjerujem ni u ovu optimističnu prognozu od 80 godina.

Bošnjaci se danas najviše zalažu za ovaj princip iz prostog razloga jer se ne osjećaju ugruženim, jer ih ima najviše u BiH. Mada ovo ne treba da čudi, jer su se isto Srbi u Jugoslaviji zalagali za 'jedan čovjek jedan glas', a tadašnji Muslimani i Hrvati su bili protiv. Jednom ovakav princip, drugi put onakav, je tipično za ove naše narode.

Predstavnik ili pripadnik naroda?

Ovih dana se mnogo vodi debata oko učešća dva HDZ-a u vlasti, te načinu kako SDP BiH definiše ovo pitanje.

Slušajući mnoge moje prijatelje u Sarajevu, koji iz najboljih namjera meni pokušavaju objasniti da Čović nema pravo da daje sertifikat ko je pravi Hrvat, a ko nije, te ko to ima pravo osporiti Komšiću Hrvatstvo, te zašto u vlasti moraju biti HDZ-ovi Hrvati, a ne neki drugi, prosto sam zabezeknut koliko se rasprava vodi na pogrešnom terenu, koje nema nikakve veze sa temom.

Naime, živimo u zemlji koju konstituišu narodi na bazi mirovnog ugovora, jer su međusobno, svako sa svakim, ratovali i međusobno se poprilično mrze. Zato je mirovni ugovor predvidio mehanizme kolektivnih usaglašavanja i dogovora u trojnom krugu.

To znači da u ime Hrvata govori onaj koji na izborima osvoji 50% + 1 glas Hrvata iz BiH, pretočeno u poslanike i zastupnike. Tom logikom je Dragan Čović, koji uz sebe ima Ljubića, onaj koji tumači hrvatski nacionalni interes u BiH. I tako će biti dok se na nekim novim izborima ne promjeni odnos snaga.

Na mom primjeru to izgleda ovako. Ja sam Srbin i to mi pravo niko ne može oduzeti, niti mi isto osporiti zato što mi pogled na Srpstvo nije isti kao Dodikov. Međutim, ovo nema nikakve veze sa temom konstituisanja vlasti i tumačenja srpskog nacionalnog interesa, jer je Dodik taj koji sada legitimno govori u ime Srba u Republici Srpskoj. Tu legitimnost su mu dali Srbi koji su ga izabrali sa 50%+1 glas (u političkom smislu je to vladajuća koalicija koju je okupio oko sebe).

Teza da Čović i Dodik nisu dobri, pa zbog toga SDP ima pravo da izbacivanje HDZ-a namiri 'dobrim' Hrvatima Komšićem, Jurišićem i drugim koji nemaju većinsku podršku Hrvata je smiješna, priča za malu djecu.

Ako se SDP-u ne dopadaju ova ustavna rješenja, onda ih mora promjeniti, u ustavom predviđenoj proceduri ili na neki drugi način?

Ako SDP tvrdi da je sa Komšićem i 'platformašima' našao rupu u Dejtonu, te tako osigurao legalnost Komšića i drugih, te na taj način 'opravdao' zanemarivanje većinske volje građana koji se smatraju Hrvatima, onda mora očekivati i od suprotne strane da počne iznalaziti rupe u zakonu, a to makar nije problem u BiH. Zato se pored legalnosti bilo kog poteza u BiH, mora razmišljati i o legitimnosti.

Konstituisanje Doma naroda Federacije BiH, bez svih kantona, je naročito loš potez, zato što ne sadrži ni legalnost ni legitimnost. Dakle, opasan potez po BiH.

1.mart?

Ovaj datum je istorijska činjenica i važan datum u istoriji ove zemlje.

Državni praznici su oni datumi za koje se parlament odluči da ih treba slaviti.

Namjerno sam razdvojio ove dvije rečenice. To znači, na mom primjeru, taj datum se treba izučavati u istorijskim čitankama, ali ne mora biti praznik. Meni lično taj datum i taj događaj nije drag, to nije nešto što ja mogu i hoću da slavim.

Ali, hoću da BiH ima svoje državne praznike, jer vjerujem u tu državu za razliku od nekih, i na drugačiji način od drugih-nekih, ali to mora biti nešto oko čega svi imaju pozitivne emocije.

Tvrditi da sam protiv BiH zato što smatram da 1.mart ne treba biti državni praznik je pretjerano, i samo govori u prilog teze da ima ljudi koji bi htjeli nametnuti svoje viđenje prošlosti i budućnosti. To takođe znači da je kojim slučajem na snazi princip 'jedan čovjek jedan glas', da bih ja morao ipak slaviti 1.mart, zar ne?

Agresija, građanski ili vjerski rat?

Prihvatam sve što presude medjunarodni sudovi.

A lično se do odluke sudova slažem sa tezom Alije Izetbegovića da je ovdje bilo svega od ovo troje.

Petljale su se ovdje i Hrvatska i Srbija, a tukli su se autohtoni narodi u BiH između sebe.

Ne znam šta je od ovo troje od čega starije, i na kojim tačkama se može dokazati da je Srbija direktno učestvovala, jer je to pravno pitanje – ne emotivno, a podvlačim riječ: direktno, jer se pomoć ne računa, jer je u dugoj istoriji ratova u svijetu uvijek neko nekome pomagao. Samo znam da je ogromna većina Vojske Republike Srpske bila sačinjana od Srba iz Bosne i Hercegovine, koji su se sa Armijom RBiH i HVO-om otimali oko sela i gradova, koja su svi svojatali, jer tu svi žive već vijekovima.

Tako da ni po kom osnovu ne može Srbin iz Rudog biti agresor u svojoj zemlji, zato što je bio u VRS. Ono što može, treba i mora, je odgovaranje svakog pojedinca ili institucije za činjenje ratnog zločina ili bilo kog drugog djela ili akta kršenja pravila ratovanja.

Četnici?

Duga je istorija podjeljenosti Srba na partizane i četnike.

Međutim, neispravna je teza mnogih Bošnjaka koji kažu da su Srbi koji su bili pripadnici VRS četnici. To nije tačno, jer se tako ne osjećaju mnogi pripadnici VRS, mislim čak ogromna većina.

Ima pripadnika VRS-a koji su bili i ostali komunisti, koji iz dubine duše mrze četničku ideologiju, i kad njima kažete da su četnici oni se šokiraju.

Moj otac je bio pripadnik VRS, ali smo mi izrazito anti-četnička porodica. Doduše i anti-komunistička.
Ne sporim da su postojali pojedinci, paravojne formacije ili čak pojedine vojne formacije sa četničkom ikonografijom, ali to nije bilo pravilo i suština VRS-a. Isto tako se ne može Armiji RBiH pripisati 'El mudžahid' etiketa, zato što je postojala jedna jedinica.

Entiteti?

Ova je država postala odvratno nefunkcionalna, u kojoj se koti i gomila administracija neradnika i podobnika, čemu dosta kumuje Dejtonski sporazum, ali zato ni politika nije ništa manji problem.

Podsjećam da je prije rata BiH imala jednostavno ustrojstvo (državni nivo i opštine), ali da je loša politika sve uništila. Dakle, nije ustav garancija napretka, nego napredna politika.

Ova država stalno proizvodi frustraciju i nezadovoljstvo, pa zato isplivavaju radikalna rješenja, za koja se čini da su jednostavan recept uspjeha, a ustvari su put u 'požar'.

Jedni hoće vraćanje Ustava RBiH, drugi i treći hoće komadanje zemlje.

Smatram da se temeljna kompozicija zemlje ne može promjeniti bez rata, zato sam protiv radikalnih promjena Dejtonskog sporazuma. Vjerujem da se racionalnošću i kompromisom može raditi polako na Dejtonu, imajući u vidu da se narodi plaše jedni od drugih, pa bi svaki potez morao biti senzibilan i promišljen. Ovo naravno podrazumjeva da se pametan svijet počne dogovarati.

A pošto se obraćam Bosancima, moj odgovor je NE Ustavu Republike BiH.

Jovan Divjak, Dobrovoljačka...?

Jovana Divjaka znam dugo godina. Divan čovjek i profesionalac. Smio bih se po život kladiti da je apsolutno nevin i da je jedna od svijetlih tačaka generalno ukaljanje vojničke časti u BiH u proteklom ratu.

Međutim, stvari ne funkcionišu ovako kako ja pričam. Jer ja recimo znam za Divjaka, ali neko iz Banjaluke nikad nije čuo za njega, kao što ja nisam siguran da li je ili nije za nešto odgovoran Ejup Ganić, a neko vjerovatno za njega zna istinu i detalje.

Šta hoću da kažem, sudovi treba da donesu odluku ko je kriv, a ko nije. Lično smatram da je za hapšenje kriv državni tužilac BiH Milorad Barašin. Otvorio je istragu o Dobrovoljačkoj 2006. godine i od tada ništa. Pet godina je previše prostora za špekulacije. Ako je do sada utvrdio da nije ništa bilo, onda nek' zatvori istragu, a ako je bilo, nek' podigne optužnicu.

Srbija radi svoj posao i u to se ne bih mješao, kao što je BiH radila svoj posao tužeći Srbiju za genocid i agresiju, pa kasnije odustala od dijela koji se tiče agresije. Nema tu ljubavi, niti je treba očekivati, zato smatram da je naša država kriva za ovaj slučaj što ostavlja prostor za sumnje svake vrste.

Čujem dosta tvrdnji sa bošnjačke strane, koje sam godinama slušao sa srpske. Srbi su opravdavali Srebrenicu, govoreći: ''kako su oni nas u Kravici ili Jasenovcu''. To je naopaka logika, svako ubistvo se posebno presuđuje, i ne postoji nikakvo opravdanje koje nekoga može amnestirati od zločina. Tako mnogi kažu sa bošnjačke strane: ''oni su nas napali, imali smo pravo da se branimo'', što je neispravna logika. Taman da milion vojnika napadne hiljadu, ako ona hiljada vojnika zarobi pet vojnika od onih milion, i onda ih tako zarobljene pobije, to je onda ratni zločin za koji se mora odgovarati. Dakle, ne postoji izgovor da je njih bilo milion i da su sve htjeli da sravne sa zemljom.

Niko nikad neće odgovarati zato što je ubio dosta protivničkih vojnika u borbi, jer se za ubijene u borbi dodjeljuje orden za hrabrost (užasno zvuči, ali je tako), ali ubiti ili mučiti zarobljene je kršenje pravila ratovanja. Taman da je zarobljenik htio da baci atomsku bombu, ne smije mu se presudjivati bez poštenog suđenja.

Hoću reći da mislim da je u Dobrovoljačkoj počinjen ratni zločin, to je rekao i Jovan Divjak, te da neko treba odgovarati. Ko, šta i koliko, e to ne znam jer nisam stručan u toj oblasti, niti imam uvida u transkripte, detalje i sl.

Ne znam da li je 11 vojnika JNA koji su strijeljani u Velikom parku, da li su oni zarobljeni u Dobrovoljačkoj ili negdje drugo, ali je to ratni zločin za koji neko treba odgovarati. Ako je to sumanuti potez nekog manijaka s puškom, onda treba samo taj odgovarati. Ako to niko nije procesuirao do sada, onda treba odgovarati i onaj koji je to znao, a nije sankcionisao, jer je to komandna odgovornost. A ako je to naredio neko iz Predsjedništva, onda treba cijeli komandni lanac da odgovara.

***

Na žalost ili na sreću čitalaca, stajem ovdje sa temama, jer ih ima još na desetine, a već sam čitaocima uzurpirao i previše dragocjenog vremena.

Za sve ove teme u kojima sam rekao NE 'Bosancima' se veže moja iskrena privrženost ideji multietničke i uspješne Bosne i Hercegovine, te moj pogled na tu prelijepu zemlju.

Odričem pravo svakom 'Bosancu' da mi uskrati pravo da sam patriota ove zemlje, samo zato što se moj pogled na pojedinim temama razlikuje od njegovog/njenog.

Odričem pravo i svakom Srbinu da me učini manjim Srbinom zato što smatram da je srpski interes u razvoju Bosne i Hercegovine.

Nadam se da će ovo štivo pored uštede vremena meni i mnogim prijateljima koji mi šalju ovakva pitanja, te s kojima vodim debate i rasprave, na neki način pomoći da racionalnije razgovaramo o dodirnim tačkama unutar različitosti Bosne i Hercegovine.

(BLIN MAGAZIN)