Piše: Dinko KREHO

Kad su intelektualci šutjeli

Društveni nemiri u onom dijelu zemaljske kugle koji uopćeno i neprecizno zovemo arapskim svijetom, a o kojima bruje i 'stari' i 'novi' mediji diljem planete, za bosanskohercegovačke medijsko-intelektualne prvake očito ne predstavljaju atraktivnu temu.

Naime, 'hajka' na Miljenka Jergovića – zapravo hajka Jergovićevih saveznika na svakoga tko je privatno ili javno ušao u sukob s njim – ili bitka za predsjedavanje Hrvatskim narodnim vijećem dosad su napunile više kolumnističkih stubaca nego epohalni događanja u Tunisu, Egiptu ili Libiji. Ova se šutnja ne može objasniti niti nekakvom geografskom udaljenošću ili političkim specifičnostima spomenutih društava u odnosu na Bosnu i Hercegovinu – osobito stoga što je val pobune u roku od dva-tri mjeseca stigao i do susjedne Hrvatske (1), pa je sve očitije da bi do masovnih izgreda moglo doći i na ulicama Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Mostara.

Možda će tad naši intelektualni prvoborci naći način da u priču uvuku svoje usual suspectse – najprije Lagumdžiju, onda Dodika, Čovića i ine – pa će i doći na svoj teren. U međuvremenu, oni radije igraju na sigurno, proizvodeći afere i slučajeve na kojima utvrđuju vlastite medijske pozicije: 'događaji' poput recentne obrane lika i djela Miljenka Jergovića, ili pak prošlogodišnjeg obračuna sarajevske medijske scene s Ugom Vlaisavljevićem u konačnici i nemaju druge svrhe.

U međuvremenu, država u kojoj zarađuju kruh ostaje tempirana bomba. Ne zbog latentnih 'jazova među kulturama', ne zbog naslaga drevne, neizlječive mržnje, ne zbog huntingtonovskog civilizacijskog clasha; zasigurno ne zbog puke nemogućnosti raspodjele fotelja i postizanja konsenzusa između stranačkih prvaka. Sličnim opskurantističkim ili realpolitičkim špekulacijama valja suprostaviti materijalističku perspektivu: razlozi zbog kojih je Bosna i Hercegovina pred 'eksplozijom' nisu kulturni, civilizacijski ili folklorni, nego u prvom redu političko-ekonomski; 'sudar kultura' proizvodi politika, a ne obrnuto. Klasne razlike, primjerice, upadljivije su od svakog 'jaza među kulturama': po zaoštravanju kontrasta između vladajuće klase i ostalih BiH spada u europsku avangardu. Tu više ne može biti govora o problemima tranzicije u kapitalizam, već o problemima kapitalističke demokracije kao takve. Kad inzistiramo na tituliranju domaćega kapitalizma 'lopovskim' ili 'mafijaškim' zapravo promašujemo poantu: dejtonska BiH nije izobličenje kapitalističkog projekta, nego njegova 'doslovna', a time i dubinski nasilna impelementacija. Riječ je o državi kojom vladaju otvoreno mafijaške strukture, kriminal je višestruko legaliziran, a policija je ovlaštena koristiti silu jedino kad tuče gladne radnike-prosvjednike!

Egipat ovdje i sad?

Sličnost sa strukturnim pretpostavkama koje su vodile do izbijanja arapske revolucije nipošto se ne završava s pobrojanim. No, čini se da naši kolumnističko-komentatorski doajeni i dalje svaku parlamentarno-stranačku zavrzlamu ili dnevnopolitičku pikanteriju smatraju dostojnijom temom. U međuvremenu, revolucijom i njezinim implikacijama za političku situaciju u Bosni i Hercegovini bavi se novinarski proletarijat. Tako posljednjih nekoliko brojeva 'Slobodne Bosne' donose oveće tematske blokove posvećene ovim ne tako dalekim političkim previranjima (2); br. 742 (od 03.02.2011), recimo, na naslovnici donosi jezgrovit opis arapskih događanja: 'Socijalna, a ne vjerska pobuna'. Premda i drugi tiskani mediji u BiH uredno izvještavaju o pobunama, jedino su joj novinari 'Slobodne Bosne' prišli s pozornošću koju zaslužuju i implikacijama koje imaju za Bosnu i Hercegovinu, ali i za famozni region. Također, jedan od rijetkih bh. novinara kod kojih se u okvirima medijskoga mainstreama još uvijek može pročitati materijalistička društvena kritika, Vuk Bačanović, objavio je na portalu Radio Sarajeva komentar (3) u kojem ukazuje na analogiju između političkih prilika u Egiptu pred izbijanje ustanka – drastične klasne razlike, korupcija kao konstitutivni dio sistema, segregacija, itd. – i onoga čemu danas svjedočimo u Bosni i Hercegovini. Lijevi internetski mediji kao što je mostarski Abrašmedia (www.abrasmedia.info) u sličnom su ključu popratili i prate bliskoistočne nemire – ne svodeći ih naprosto na krizu ili nerede, nego im priznajući legitimitet narodnog ustanka, pa i revolucije. 

Dakako, ovih se dana u novinarsko-komentatorsko-portalskom univerzumu nalaze i drukčije postavljene analize i komentari. 'Prizivanje egipatskog duha kod nas uzaludno je', komentira tako kolumnist portala Bitno Berislav Jurič, 'Jer nama vladaju neki drugi duhovi'. U BiH bi svatko, piše Jurič, imao u vidu nekog drugog 'Mubaraka' – 'Mubarak' za jedne ne bi predstavljao 'Mubaraka' za druge ili treće. Premda pisan u šaljivom tonu, ovaj je tekst poantiran ozbiljnim, opominjućim zaključkom: 'Zato nam je bolje da stojimo na mjestu. Ako se mrdnemo možemo samo krenuti u gore i otkriti još jednog Mubaraka do sebe' (4). Slično rezonira i Muharem Bazdulj kad u 'Oslobođenju' tvrdi: 'Lažnost ove analogije [Sarajevo-Kairo, D.K.] bode oči svakom ko ima makar i trunku zdravog razuma' (5). Prema Bazdulju, svako zalaganje za masovn(ij)u pobunu ovdje i sad može biti samo populističko talasanje i dodvoravanje razjarenoj gomili, kojemu pak valja surpostaviti 'milanmladenovićevsku-ekaveovsku apoteozu individualiteta' (otud naslov teksta) (6). Ono što Jurič i Bazdulj previđaju, ili vide, a ignoriraju, jest, naravno, jednostavna činjenica da njihov način rezoniranja vodi u istinsko samoispunjuće proročanstvo: krenemo li od pretpostavku da nikakva radikalna promjena nije moguća, onda nećemo ništa ni činiti da je pokrenemo, zbog čega će nam, opet, preostati tek lamentiranje nad statusom quo, bez reflektiranja vlastitog udjela u njegovom održavanju. Priča o 'posvađanom društvu', o ukletoj zemlji u kojoj nitko ni s kim ne može, o tisuću zastava koje ništa ne može okupiti – samo je lokalna varijacija (iako svakako starija od Fukuyame i od Bella!) na dekadentnu storiju o kraju povijesti i kraju ideologije.

Sa stanovišta sličnih pripovijesti, bilo kakva emancipatorna politika osuđena je na propast; s druge strane, globalni trijumf kapitalizma na jednoj, te sveopća pobjeda partikularističkih, realpolitičkih doktrina na drugoj strani, ne samo da se ne problematiziraju, nego se 'zdravorazumski' usvajaju. Ako postoji išta ispraznije i kontraproduktivnije od salonskog ljevičarenja (na koje se Bazdulj obrušava), onda je to ovakav salonski fatalizam.

Manje tolerancije, više solidarnosti!

'Najgore bi bilo unaprijed osuditi nadu u ime mogućeg zastranjivanja', piše francuska teoretičarka Elisabeth Roudinesco u Le Mondeu (7), u osvrtu nastalom u sklopu ankete o arapskim nemirima koju je ovaj list sproveo među francuskim intelektualcima. Ovakva tvrdnja vrijedi kako za zemlje koje trenutno potresaju masovne pobune, tako i za današnju Bosnu i Hercegovinu – zemlju trajnoga vanrednog stanja, gdje siromaštvo vrtoglavo raste, nastavlja se bezočno bogaćenje vladajućih klanova, a nitko više ozbiljno ni ne govori o iskorjenjivanju organiziranog kriminala. Dakako, to što će se neki oblik masovnog ustanka posve sigurno dogoditi, ne treba biti razlog za prerano radovanje, iako mora biti razlog za nadu. Primjerice, građanski rat koji trenutno bijesni u Libiji ne izgleda nimalo romantično, čak ni kad ga se prati na televizijskim ekranima i u Youtube prozorčićima. Sve izglednija nova američka intervencija na Bliskom istoku dodatan je razlog za strepnju: pogledajmo samo irački slučaj, gdje je  angažman Sjedinjenih Država do posve novih razmjera rasplamsao upravo one fundamentalističke prakse i struje protiv kojih se američka vojska došla boriti parlamentarnom demokracijom i slobodnim tržištem.

Ako bi do takvog scenarija došlo i u Libiji – a dođe li doista do američke intervencije, teško je zamisliti drukčiji tijek događaja – zapadni liberali čiji cinizam danas kritizira Slavoj Žižek (8) zlurado bi trijumfirali: 'I told you so! Sve je bilo osuđeno na propast od prvog trenutka!' Ovdašnji bi trijumfalisti vjerojatno požurili zaključiti: 'Ako onolike gomile nisu uspjele preokrenuti situaciju u svoju korist, kako bismo tek mi u tome uspjeli, ovako mali, podijeljeni i zaraćeni?'.              

Nije nikakva mudrost ustvrditi da će se događanja u arapskom svijetu najvjerojatnije završiti u nekoj vrsti društvenog kompromisa. Međutim, kako je pisao Boris Buden kritizirajući oportunistički intelektualni mainstream tuđmanovske Hrvatske, kompromis ne smije biti polazište, nego tek ishodište društvenog procesa – određenog prije svega konsitutivnim političkim antagonizmom, a ne procesima 'dijaloga' ili 'pregovaranja'. Da je ustanak u Egiptu počeo 'kompromisno', ne bi bila moguća situacija s one ikoničke fotografije: dok usred uličnoga kaosa egipatski muslimani klanjaju, grupa koptskih kršćana zaklanja ih vlastitim tijelima – i sve to vrlo kratko nakon krvavog terorističkog napada na Kopte.

Taj 'čudesni' trenutak, posve neshvatljiv iz vizure pragmatičnog euroameričkog multikulturalizma, nije nastao razvijanjem tolerancije, vježbanjem dijaloga, ili pak školskim njegovanjem ekumenizma; naime, ono što spomenutu scenu čini mogućom jest spontano otkriće revolucionarne solidarnosti. Drugim riječima, ono što je tu na djelu nije politički korektno 'poštivanje drugog i drukčijeg' – kakvo u Bosni i Hercegovini propovijedaju podjednako politički vođe, intelektualni bossovi i perjanice civilnog društva – nego masovno solidariziranje u zajedničkoj emancipatornoj borbi. Solidarnost s egipatske fotografije nije rezultat nikakva (dugotrajnog ili ekspresnog) odgoja za demokraciju, nego proizvod revolucionarne situacije, temeljnog reza u status quo. Bosni i Hercegovini, po svoj prilici, do takvog reza mora doći, što god slijedilo nakon njega. A od toga valja strepjeti, ali se mora i nadati.

(BLIN MAGAZIN)