KOLUMNA: Ko nam je kriv što smo 2006. bili žiranti na izborima?!
Oktobar se polako približava, predizborna kampanja uveliko se vodi, a narodu se, kao i obično, obećavaju 'kule i gradovi'. Saradnik BLIN MAGAZINA Radovan Papović osvrće se na posljednje četiri godine u Republici Srpskoj. Šta je obećano, a šta učinjeno? Da li smo iznevjereni?
Piše: Radovan PAPOVIĆ
Četiri godine poslije dolaska na vlast u sumrak njegovog režima i svitanje još jedne jesenje lažijade (čitaj: izbora), došlo je vrijeme da najveći sin našeg entiteta Milorad Dodik pogleda u oči sa narodom i saopšti nam šta je to njegova Vlada radila protekle četiri godine.
U međuvremenu dok Milorad priprema svoju odbranu od drvlja i kamenja koje po njemu obasipa opozicija, koja je svoje šanse još davno prokockala, pokušaću vam dočarati šta i kako je samo za vas i zbog vas radio Milorad u protekle četiri godine. Istina, nije to lako, jer tvrdi Milorad, da živimo nikad bolje i da ako on ostane prvi čovjek boljeg dijela BiH, možda stignemo i Švajcarsku do sljedećih izbora.
Prije neki dan posmatrajući posljednje zasijedanje narodnog parlamenta u ovom sazivu, uši mi zapara izjava cijenjenog predsjednika Vlade koji pred narodnim poslanicima i velikim auditorijom izjavi „da je ova Vlada uradila sve što je obećala“. Impresioniran ovom izjavom, pročitah i dva ekspozea koje Milorad podnese narodnim poslanicima u januaru odnosno oktobru 2006. kada je drugi odnosno treći put biran za premijera. E, pa, evo šta nam Milorad obeća prije četiri godine, a šta nam danas ostavlja u naslijeđe da ga se sjećamo.
Obeća Milorad da će se obračunati sa kriminalom i korupcijom i uhapsiti famoznih 11 biznismena koji su u pljačkaškoj privatizaciji pokupovali preduzeća i banke za 1 evro. Obeća da će sprovesti i reviziju privatizacije. Obeća i slaga. Od famoznih 11 biznismena nikada niko nije ni uhapšen osim Mileta Radišića koji je ispao kolateralna šteta između dokazivanja Milorada pred narodom i povlačenja Milorada ispred istih tih biznismena. Još čuvenija revizija privatizacije završila se smiješnim izvještajima Borislava Bijelića, predsjednika komisije za reviziju privatizacije, koji, zamislite čuda, nije pronašao nijedno preduzeće u kojem je privatizacija provedena na nezakonit način. Nije Bijeliću bilo ništa sumnjivo u Novoteksu, Industriji Alata Trebinje, Bilećanki, Magliću, Savi i desetinama, pa čak i stotinama drugih preduzeća. Dakle, od borbe sa kriminalom i korupcijom nije bilo ništa ili, ipak jeste, jer navodno su identifikovane navodne vehabije koje navodno prate premijera Dodika i navodno spremaju atentat na njega. Međutim, da je neko provjerio kretanje novinara Dnevnika RTRS-a vjerovatno bi se uvjerio da to i nisu baš bile vehabije nego grupa novinara iz sektora za uzdizanje lika i djela Miloradovog u narodu.
Obeća Milorad i da će napraviti mrežu autoputeva u Republici Srpskoj, a ne brzih cesta kako je to planirao SDS. Zamislite, sa brzih cesta napredovali smo do auto-puteva koji je trebalo da se prostiru od Gradiške preko Banja Luke do Kupresa i od Novog Grada preko Banja Luke do Doboja pa čak i Bijeljine. Od pomenutih autoputeva građani Republike Srpske dobili su samo glavobolje i nove račune koje nam ispostavljaju strani sudovi. Autoput Gradiška-Banja Luka za samo četiri godine Miloradove vlasti postao je najskuplji autoput u Evropi čiji kilometar košta čak 24 miliona KM, a završetak njegove gradnje i puštanje u rad najavljivan je odmah poslije izbora, prvo lokalnih a sada i ovih parlamentarnih.
Autoput od Banja Luke do Doboja trebao je da se počne graditi još prošle godine, ali nijedna evropska ni svjetska banka nije željela dati garancije izvođaču radova, austrijskoj firmi „Štrabag“ jer, gle čuda, posao nisu dobili preko tendera, što je u civilizovanoj Evropi nezamislimo. Iako, autoputeve nemamo Vlada se ipak kreditno zadužila preko 90 miliona KM kako bi izgradila Mahovljansku petlju koja treba da povezuje još malo (sutra) izgrađeni autoput Banja Luka- Gradiška i nepostojeći autoput Banja Luka-Doboj. Naravno, kredit od 90 miliona za petlju koja treba da povezuje nepostojeće puteve, vraćaće građani Republike Srpske.
Obeća Milorad i da će glavni oslonac RS-a biti elektro-energetski sektor i najavi ulaganja u termo i hidro elektrane. Projekat termoelektrane u Stanarima traje već godinama iako je odavno trebao biti završen, ali obzirom da ide po sistemu „korak naprijed, nazad dva“, vjerovatno će radovi dočekati i neke od sljedećih izbora kada će Miloradu trebati snažni argumenti za pobjedu u SDS-ovom Doboju. Najveća investicija u Republici Srpskoj vrijedna milijardu i po maraka, kako je svojevremeno nazivana izgradnja druge faze termoelektrane u Gacku završila je povlačenjem ČEZ-a i tužbom od par stotina miliona maraka, koje ćemo opet mi platiti. Naravno, ni ovoga puta nije bio kriv Milorad već Česi koji su tražili ono što im se nije moglo dati, mali akcionari koji su tražili svoja prava, krava Zekulja koja je pokvarila opštenarodno veselje pod šatorima uz jagnjetinu i češko pivo ili možda sunce koje je tog dana prerano zašlo za zamišljeni dimnjak termoelektrane. Od pompezno najavljivanih malih hidrocentrala, došli smo do udarne vijesti u dnevniku da je otvorena prva mala hidrocentrala u Kalinoviku koja istina još ne radi, ali proradiće do izbora. Bravo Milorade! Samo, što ne spomenu i onih 70-ak koncesija za male hidrocentrale koje svojevremeno podijeli raznim domaćim i bjelosvjetskim investitorima kojima od tada nema ni traga ni glasa.
Obeća Milorad i rekonstrukciju aerodroma u Banjoj Luci i izgradnju aerodroma u Trebinju. Ni jedno ni drugo još nismo dočekali, ali sigurno hoćemo, u nekom narednom izbornom ciklusu. Sa banjalučkog aerodroma odavno ne polijeće više ništa osim aviona Vlade RS plaćenog oko pet miliona maraka, naravno iz kredita koji ćemo opet otplaćivati mi, koji se koristi samo u posebnim prilikama kao što su košarkaške ili fudbalske utakmice ili rođendan srbijanskog predsjednika. Trebinjski aerodrom trenutno samo postoji u pustim obećanjima Milorada Dodika i na društvenoj mreži „Fejsbuk“ gdje se trebinjci zabavljaju na „njegov“ račun. Aerodroma, aviona, letova i putnika nema, za sada postoji samo obećanje koje će biti realizovano, nekad ili nikad. U međuvremenu, zaboravlja Milorad da je Trebinje, vjerovatno i jedini grad u Evropi, koji nema ni autobusku stanicu već se autobusi zaustavljaju ispred raznh kafana i trafika, a poneki i ispred velelepnog zdanja Elektroprivrede RS.
Kad smo već kod velelepnih zdanja da ne zaboravim podsjetiti i na jednu od rijetkih stvari koje Milorad uradi, a ne obeća, izgradi nam zgradu Vlade RS ili u narodu poznatiju kao „Dolaktašicu“ jer se sa njenog 17 sprata pruža divan pogled sve do Laktaša. Nije obećao, ali je uradio, izgradio je zgradu kakvu nema ni Brisel ni Vašington ali ima Banja Luka. Inače, u ovoj zgradi poreski obveznici su vješalice i pepeljare plaćali sa 1 700 odnosno 3 000 KM, konferencijske stolove od 21 do 42 hiljade KM, a čija je cijena sa početnih 34 narasla na čak 228 miliona KM. Zamislite, kakvo zdanje imamo.
I evo ga konačno, jedno obećanje koje je Milorad ispunio, a to je osnivanje Investiciono-razvojne banke čija bi misija valjda bila da pomaže razvoj RS-a. Da, u pravu ste, to je ona banka u kojoj Foča i Pale, u kojima inače Milorad nije na vlasti, čekaju na kredit po nekoliko mjeseci dok premijerov tek punoljetni sin Igor kredit od tri miliona KM dobija za uzgajanje voća uz sjajno očevo obrazloženje „da je bolje da radi nešto nego da bude klošar i narkoman po Banjoj Luci“. Da ne zaboravim spomenuti i očevo kreditno zaduženje od 1,5 milion evra koji je podigao kako bi kupio vilu u Beogradu koju je, istina, dugo vremena vješto skrivao. Pomenutu vilu navodno izdaje jednoj ambasadi, a ratu kredita za ovu vilu u iznosu od 19 140 KM plaća redovno. Zamislite, Miloradova rata kredita iznosi 19 140 KM, što je većini naših građana nepojmljivo pa da vam približim, to su vam četiri premijerske plate, 24 prosječne plate ili 107 minimalnih penzija. Zamislite, dragi radnici i dragi penzioneri da naš voljeni Milorad svakog mjeseca za kredit plati vaših 24 plate ili vaših 107 penzija što znači da će Milorad za osam godina, koliko mu je rok da vrati kredit, potrošiti 16 godina vaših plata ili 67 godina vaših mininmalnih penzija. Malo li je?!
Hvalio se Milorad i specijalnim i paralalenim vezama sa Srbijom koje su se svele na zajedničko gledanje utakmica našeg Milorada i srbijanskog predsjednika Tadića. Dok je ministar radnicima otimao ključeve subvencionisanih traktora, dok je most na Rači propadao a paralelna saradnja u oblasti narkotika preko Drine cvjetala, Boris i Milorad su uživali u košarkaškim utakmicama.
Dičio se Milorad i sa dvije velike privatizacije: prva, u kojoj je za čak milijardu i 300 miliona KM prodao Telekom i druga u kojoj je prodao Rafineriju. Prije neku noć u jednoj TV emisiji čuo sam da kaže da na računu RS-a trenutno stoji 400 miliona KM od prodaje Telekoma pa se zapitah a šta je sa onih 900 miliona, gdje su oni uloženi ili bolje rečeno na računu koje of-shore kompanije su oni pohranjeni. Privatizacija Rafinerije označavana je kao jedna od najuspješnijih u BiH a zaboravljeno je javnosti spomenuti da ta ista rafinerija godišnje plati oko 40 miliona KM tzv. penala i da je njen rad prije nekoliko dana bio zamalo zaustavljen, jer ne ispunjava osnovne kriterijume za proizvodnju tečnih goriva. Još zanimljivije je to da je ugovor o prodaji Rafinerije proglašen državnom tajnom pa ne mogu ni zamisliti šta ćemo sve pronaći u njemu kada neko skine tu oznaku.
Ipak, i pored očiglednog rasipništva, bahatosti i neispunjenih obećanja Milorad tvrdi da smo mi bolji dio BiH i da odlično živimo, a skriva da svakoga dana nekoliko hiljada ljudi ostane bez posla, skriva da nam je zaduženost po glavi stanovnika sa 600 KM iz 2006. godine porasla na 1 600 KM u 2009. godini, skriva da smo zaduženi k'o Grčka, skriva da novca za penzije više nema i da je naš ekonomski sistem u kolapsu.
Poslije svega, moram se zabrinuti, jer Milorad u oktobru odlazi, da li u Beograd, na Kipar ili u VIP ćeliju fočanskog zatvora koju mu pravi Zdravko Krsmanović, a mi ostajemo da vraćamo njegove kredite. Ko nam je kriv što smo 2006. bili žiranti na izborima?!
(BLIN)