Piše: Bojan Bajić

Srbi nastanjeni u Republici Srpskoj baš nemaju sreće. Patnja tog naroda je velika do neba. S jedne strane podvrgnuti nacionalističkoj političkoj eliti same Republike Srpske i propagandističkih medija koji već dvije decenije ispiraju mozak i taj svijet sve više guraju u svijet fantazmi  i konačnih 'istina' na staklenim nogama, a s druge strane podvrgnuti konstantnim beogradskim navlačenjima na tanak led, ovdašnji Srbi su manje nego ikad racionalni i promišljenji, a sve više euforični i navijački nastrojeni.

Radi dalje razrade ove teze potrebno je definisati nekoliko pojmova:

Nacionalistička politička elita je ona koja svoju političku platformu bazira na pripadnosti narodu i njegovom grupisanju na bazi imena, vjere i livade, što za posljedicu ima ksenofobiju, strah i zatvaranje grupe.

Razvijeni pojam nacionalizma podrazumjeva političku ideologiju, sistem vrijednosti, predstava, načela, stavova, predrasuda i stereotipa, čije jezgro čini romantičarski kult naciona i nacionalne države, oko kojeg se ispredaju mitovi, legende koji se odnose na idealizovani nacionalni karakter i mistifikovanu nacionalnu istoriju.

Ksenofobija je snažna iracionalna mržnja i nepovjerenje prema strancima i njihovim vrijednostima, običajima i navikama. Ona se ‘hrani’ etničkim i vjerskim predsrasudama, rasizmom, nacionalizmom i šovinizmom.

Stereotip se najčešće zasniva na pretpostavci da pripadnici druge grupe imaju određene osobine koje su samo njima svojstvene i po kojima se razlikuju od drugih. Takođe, stereotip podrazumjeva da osobine koje su karakteristične za neku grupu moraju imati svi pripadnici date grupe. Stereotipi se dijele na pozitivne i negativne. To su generalizacije koje se zasnivaju na minimalnom poznavanju grupe o kojoj se govori. Prilikom stvaranja stereotipa osobe se najčešće grupišu prema etničkoj pripadnosti, religiji, seksualnom opredjeljenju, polu ili prema bilo kojoj drugoj kategoriji.

Takođe, stereotipi negiraju individualnost osobe. Oni mogu predstaviti osobe dosta šturo, površno, samo na osnovu njegovog pola, nacionalnosti, seksualne orjentacije, neke mane ili tjelesnog nedostatka. Faktori koji su doveli do stvaranja stereotipa su istorijski faktori, generalizacija, prvi utisak, pojednostavljivanje, pretjerivanje, rasizam, homofobija i druge forme diskriminacije.

Racionalno/iracionalno

Prema shvatanju REBT (Racionalno emocionalno bihejvioralne terapije) teorije ljudska bića su biološki predodređena da razmišljaju racionalno ali i iracionalno. U većini životnih situacija mi razmišljamo racionalno, što znači da su naša razmišljanja i procjene okolnosti samopomažuće (pomažu nam da ostvarimo željene ciljeve), realistična i logična. U protivnom ne bismo ni opstali kao vrsta.

Međutim kada su u pitanju određeni aspekti realnosti ljudi mogu biti skloni iracionalnom načinu razmišljanja (razmišljanju koje je samoporažavajuće, nerealistično i nelogično). Iracionalno razmišljanje je štetno jer nas uvodi u nezdrave emocije (anksioznost, bijes, mržnja, depresija, panika, stid, osjećanje krivice itd.) i disfunkcionalna ponašanja (izbjegavanje, prokrastinacija, agresivnost, autodestruktivnost, zavisnosti itd.). Iracionalna uvjerenja su uzrok svih emocionalnih problema.

Šta dovodi do toga da razmišljamo iracionalno? Sklonost da svoje želje i preferencije pretvaramo u apsolutističke zahtjeve, moranja i trebanja. Ono što je poželjno apsolutno mora biti, a ono što je nepoželjno apsolutno ne smije biti. Ono što nas takođe navodi da mislimo iracionalno su misli koje su pretjerano uopštene, nerealistički zaključci i interpretacije realnosti kroz različita uvjerenja.

Trans je posebno psihofizičko stanje obelježeno promjenama ritma disanja, krvnog pritiska, osjetljivosti na bol itd., do kojeg se dolazi ‘izlaskom’ iz sebe i utapanjem u nešto veće, praćeno osjećanjem ushićenosti, ozarenosti ili zanosa. U religiji, ovo stanje se postiže sa posebnim tehnikama ili ritualima.

Napokon da se vratimo na Jovana Divjaka.

U stanju posebne emotivne razdraženosti javnog mnjenja Republike Srspke, u kojem svaki omladinac, teta ili baba, koji do prije nekoliko dana nikad nisu ni čuli za ime Jovan Divjak, sada sa tolikim stepenom sigurnosti dokazuje da je on ratni zločinac, sa prezrivim pogledom punim gnušanja ako izneseš bilo koji argument koji eventualno dovodi u sumnju zločinaštvo Jovana Divjaka.

Ogromna većina Srba u Republici Srpskoj je obuzeta navijačkom atmosferom, u kojoj nema mjesta argumentaciji, jer se želja da se Divjak proglasi zločincem pretvorila u jedinu prihvatljivu istinu i srpski nacionalni interes. Srbi su ispostavili ultimatum kojim se dokazuje pripadnost naciji, Divjak je zločinac i nema više razgovora.

Srbi ne uvažavaju činjenicu da je optužnicu podiglo Tužilaštvo iz Srbije, koje je već poraženo u slučaju Ganić (Britanski sud), u slučaju Jurišić (Apelacioni sud u Beogradu ukinuo je 11. oktobra prvostepenu presudu Iliji Jurišiću kojom je osuđen na 12 godina zatvora), u slučaju Purda (Tužilaštvo Srbije povuklo optužnicu zbog nemanja dokaza), i sada gledamo epizodu zvanu Divjak.

Iz ovoga se da zaključiti da su onaj Vladimir Vukčević i Bruno Vekarić neozbiljna ekipa, kojoj ne treba vjerovati, te koji nas navlače da ispadamo budale. Kad kažem mi mislim na nas s ove strane Drine. Ugledni pravnici u Srbiji već tvrde da Tužilaštvo Srbije podiže traljave i nepripremljene optužnice, koje paušalno i nekoncizno tretiraju događaje, pa tvrde da je optužnica za Divjaka takođe loše pripremljena, što vodi ka poznatom ishodu: oslobađanju uhapšenog.

Već postaje tragikomična situacija u kojoj mediji u Srbiji prikazuju snimke zapaljenih tramvaja i pričaju o Dobrovoljačkoj, a dobro je poznato da Dobrovoljačkom ulicom nikad nisu išli tramvaji, niti postoje šine.

Kulminaciju luđačke atmosfere među političkom elitom Republike Srpske, te dijelu javnosti koji se 'prima' na takve gluposti, izazvala je premijera filma 'Montevideo, Bog te video', zbog naivnog i benignog ponašanja Bjelogrlića i Trifunovića, gdje su tutumraci društveno-političke scene RS-a izjavljivali stvari koje su dokaz ponovnog buđenja srpskog nacionalističkog ludila. Među mnogim izjavama izdvajam Branislava Dukića: ''Bjelogrlićeva izjava u Sarajevu pokazala je da je on isti kao i Divjak, pa njegovo izvinjenje ne može da se uvaži. On je završio za sva vremena što se tiče filmskog rada među srpskim narodom''. On nastavlja: ''ne treba gledati ostvarenje čovjeka kojem je žao 'zločinca koji je pobio blizu 50 i ranio više od 100 ljudi''.

Možemo samo zamisliti viziju srpskog naroda po kojem Dukić određuje mjeru ispravnosti, što pokazuje njegova apsolutna odlučnost da izjavi 'istinu' kako je Bjelogrlić za sva vremena što se tiče filmskog rada završio među srpskim narodom. Ta uvjerenost da si tumač konačnih istina i da si ti istina, to je tako prepoznatljiva osobina srpskog nacionalizma kad ulazi u završnu fazu ludila prije nego što lupi glavom od kakav debeo zid.

Kao što je gore objašnjeno u definiciji stereotipa i iracionalizma, Dukićevim uvjerenjima je potrebna činjenica da je Divjak zločinac koji je ubio blizu 50 i ranio više od 100 ljudi, i ništa više nije bitno. Nije bitno ni što se Tužilaštvo Srbije već pokazalo kao nekredibilno, nisu bitini ni snimci gdje general Divjak jedini komanduje: 'ne pucaj', nije bitno ni što je film 'Montevideo, Bog te video' odlično ostvarenje srpske kinematografije, nije bitna ni činjenica što je taj isti Dukić i ostala bratija vodećih tutumraka Republike Srpske već više puta 'pjenila' i podgrijavala atmosferu povodom prethodnih hapšenja, gdje su već lupili glavom od zid.

Sjetimo se samo kako je vaskolika srpska bratija htjela da razapne rijetke racionalne mislioce među Srbima, koji su govorili da Srbija ne treba da tuži Kosovo pred Medjunarodnim sudom pravde u Hagu, nazivajući ih izdajnicima, te euforično navijajući pred velikom pobjedom Srbije. Kao i uvijek, navijanje je rijetko kad zasnovano na argumentima, ali tutumrake nikad argumenti i ne interesuju, već ludilo i iracionalnost. I šta je bilo na kraju? Sud presudio u korist Kosova, i tako je Srbija sama pomogla Kosovu da utvrdi svoju nezavisnost. Znači, bilo bi bolje da ih nikako nisu ni tužili.

Tako se još jedan zid, veći od Kineskog, ispriječio ispred srpske nacionalističke histerije, pa su glave boljele danima nakon toga. Međutim, ono što absofuckinglutely najviše čudi, tutumraci iz poraza u poraz sve fanatičnije nastupaju, a ljudi iz poraza u poraz ih sve više podržavaju.

I kao što reče general Jovan Divjak, u intervjuu datom danas iz Beča za neke srbijanske medije, na pitanje: Ubistvo vojnika JNA?

‘’Naravno, to je bio zločin! I za taj zločin neko treba da odgovara! Znaju se imena ljudi koji su odgovorni za to, nema ih još mnogo u životu, ali i ima i onih koji jesu.’’

I kao što reče Arčibald Rajs, nekad davno: ‘’Čujte Srbi’’, umjesto da satanizujete Divjaka, uzmite se u pamet i ne slušajte lažljive i licemjerne tutumrake koji od vas prave budale, pa se onda majke poginulih mladića iz Dobrovoljačke ulice sve više moraju osjećati frustrirano i poniženo, jer još nema odgovornih za taj zločin, jer će svaka iracionalnost, stereotipnost, nespremnost da se barata činjenicama i argumentima neminovno dovesti do još samo jednog zida, do još jedne glavobolje.

Čujte Srbi. Sljedeći zid se zove oslobađanje Jovana Divjaka. Još jedno razočarenje izmanipulisane srspke mase. Još jedna pervertirana pobjeda/poraz srpskih tutumraka. I što je najgore, još dalje od hapšenja stvarno odgovornih za slučaj Dobrovoljačka.

I kao što kaže i teorija i praksa, bez racionalnosti nema ni opstanka vrste!

(BLIN MAGAZIN)

PROČITAJTE JOŠ OD BOJANA BAJIĆA: Pismo Bosancima