Piše: Mile LASIĆ
Imam za sada samo reakcije mojih prijatelja na upravo objavljeni feljton u 26 nastavaka „Mukotrpno do političke moderne“, u Oslobođenju, u kojem su morali biti dotaknuti važni fenomeni i brojne proturječnosti s kojima se suočava suvremeni svijet, uključivo sukob (ne)kultura odnosno religija. „Dobro mlatiš po vjerskim zajednicama“, veli mi moj prijatelj Vlatko K., „ali to netko mora učiniti“. Do njegova mi je mišljenja stalo, ovo je njegova tema, on je i teološki i kulturološki i politički iznimno izobražena osoba. U feljtonu su morali biti dijelovi analize posvećeni kako kršćanskom tako i islamskom fundamentalizmu, dakle kršćanskoj i islamističkoj zlorabi vjere u političke svrhe. No, ne mislim ovdje dalje prepričavati čitateljima DEPO-a ono što su eventualno već čitali. Tek ću spomenuti da su se feljtonom željeli dotaći i fenomeni prosvjetiteljstva i tolerancije, zbog čega je bilo nužno reaktualizirati i potisnute ideje Immanuela Kanta i njegova duhovnog preteče po imenu Pierre Bayle (1647-1706), kao i fenomen „ethosa u politici“, dakle morala, jer bez etike i nema politike, ima samo gole pljačke i manipulacije i bogovima i ljudima
Svojevremeno sam se i u beogradskom Danasu i u sarajevskom Oslobođenju osvrnuo, pak, na jednu vrlo važnu knjigu o balkanskoj nesreći, koja se zove „Balkanska mafija“. Slično kao i i povodom objavljivanja ovog mojeg feljtona, nitko se ni tada ni poslije nije u političkom i vjerskom establishmentu niti počešao iza uha zbog onoga što u toj knjizi piše. A pisalo je da kod nas na Balkanu, pa i u BiH, mafijaši imaju svoju državu, s kojom su izuzetno zadovoljni. Uostalom, kako i ne bi bili, sve je ispalo po njih još bolje i profitabilnije nego što su mogli i zamisliti kada su kretali u posljednje ratove, te zakašnjele i kontraproduktivne kvazi-nacionalne revolucije, koje i nisu imali drugi smisao do da te kvazi vjerske i nacionalne elite zasjednu čvrsto i samozadovoljno na narodnu grbaču. Tim samozadovoljstvom i sigurnošću se jedino može i objasniti što se ti novoustoličeni gospodari neba i zemlje ne uzbuđuju niti zbog objavljivanja po njih groznih istina i činjenica. Objašnjenje je prosto k’o pasulj, za razliku od demokracijskih sustava, u kojima se elite boje makar gubitka sljedećih izbora, ako ne i časti i ugleda, u demokraturama kakva su naša društva u pravilu se vladajuće kleptokratske strukture ne boje ničega i nikoga, pa niti gubitka izbora. One prosto znaju da će biti birane do iznemoglosti od strane politički polupismenih masa iz sve tri etnije, preciznije kazano iz sve tri religije, te tako dugo dok im ne dosadi …
I
Nije, ustvari, neko posebno čudo što se nitko od pravovjernih čuvara državnog pečata i/ili vjerskih dogmi nije zasekirao zbog stravičnih optužbi u knjizi „Balkanska mafija“, niti pak zbog nešto sofisticiranijih pozivanja na ugledne ljude u feljtonu „Mukotrpno do političke moderne“, koji su pozivali na poštovanje tuđih civilizacijskih iskustava kada su nam već sopstvena skoro pa nikakva. U tom feljtonu, u kojem sam „mlatio po vjerskim zajednicama“, što bi rekao Vlatko K., nije ostao pošteđen nitko od važnih ljudi iz svijeta vjere i politike koji se suprotstavljaju političkoj moderni, ali nitko se nije uzbudio time, niti je, pak, netko uzeo u „zaštitu“ niti papu Benedikta XVI., kojemu sam u feljtonu posvetio pažnju u prvom redu zbog onih njegovih poznatih „otkliznuća“ u Regensburgu od prije par godina. Ona, pak, nisu bila primarno protiv islama, kako je preažurno protumačeno, nego protiv sekularne i laicističke Europe, neovisne znanosti i znanstvenika, te slobodoumnih umjetnika i ljudi od integriteta koji su u stanju i s Bogom i bez Boga biti i moralni i ugledni i stručni. Ali, ovaj su smjer u Benediktovom predavanju studentima u Regensburgu uočili tek rijetki i kod nas i u svijetu. Nitko da se povodom feljtona javi niti iz poznatih utvrda kvazi-obrane islama, kako je to bilo do sve nedavno i često prakticirano, uključivo iz „odjela za štampu“ veleposlanstava nekih prijateljskih islamskih zemalja, koji su se toliko zaboravili da su zanemarili da su oni samo dkp-a iz određene zemlje šiljateljice u zemlju zvanu Bosna i Hercegovina, koja je zemlja-primateljica, pa ako i jeste u poluprotektoratskom statusu i izjedena i iznutra i izvana do iznemoglosti. Uostalom, nije im bilo prvi put, uz pomoć domaćih suflera, kojima je bliži svaki musliman u svijetu od Hrvata iz vlastitog haustora, oni su se i u proteklim godinama već isticali u analizama domaćih književnih i znanstvenih uradaka, dajući jednima atest patriota a drugima pečat izdajnika, kršeći time i tako sve norme dobrog ponašanja, diplomatskog protokola i međunarodnog prava.
Osjećam se, ustvari, užasno potcjenjenim, pa molim i ovim putom sve ideološko-policijske, cenzorske udruge i tijela, domaćeg i stranog podrijetla, da ubuduće obrate pažnju i na moje kolumne, priloge, feljtone i knjige. Nije, uostalom, hrvatski i be-ha književnik Željko Ivanković ništa bolji politolog od mene, ako već neprijeporno jeste vrstan književnik, da se našalim u markovešovićevskom stilu i izričaju. No, šalu na stranu, želim se eksplicite založiti za maksimalnu međusobnu toleranciju svih religija, kao i svih svjetonazora, u našoj nesretnoj zemlji i regiji, po istom načelu i jednako kako je to već postalo standardom u dijelu zapadnog svijeta kojem želimo i sami jednog dana pripadati. A to i jeste suština političke moderne, koje ima u zametku samo u zapadnom svijetu, a nema – ako to treba uopće kazati – niti u Turskoj, niti u Saudijskoj Arabiji, niti u Iranu, niti …
Uostalom, o potrebi međusobne tolerancije, pa i suživota, pišu vrlo razborito i neki naši domaći vjerski ljudi, poput fra Marka Oršolića, fra Ivana Šarčevića ili fra Ive Markovića, te tek rijetki, nažalost užasno mali broj sekularnih intelektuaca, koji kao da su izčezli, ili su se, pak akomodirali na novonastale vjerske i političke dogme, zaboravljajući da je takav pristup nespojiv sa suštinom ideje prosvjetiteljstva. U svakom slučaju, ovdje ćemo se pozvati na ono što je ustvrdio poznati američki fizičar i nobelovac Steven Weinberg u eseju Bez Boga, objavljenom prošle godine u švicarsko-njemačkom časopisu za političku kulturu Cicero, koji se ne boji govoriti o ateizmu i agnosticizmu, dopadalo se to Benediktu XVI, i kolegama mu, ili ne. „Ne vjerujem da se moramo brinuti da bi odustajanje od religije moglo sobom povući i moralno propadanje“, ustvrdio je profesor Weinberg, „postoje brojni ljudi bez religioznog uvjerenja koji vode moralno uzorit život (uzmimo na primjer…), pa ako je religija katkada, tu i tamo, i inspirirala etička mjerila vrijedna štovanja, ona je, na drugoj strani, ipak, često podupirala i najodvratnije zločine. U svakom slučaju, iz vjere u jednog svemoćnog, sveznajućeg stvoritelja svijeta ne proizilaze nikakve moralne posljedice: odluka da li je ispravno biti poslušan njegovoj zapovijedi je još uvijek na vama. Tako i netko tko vjeruje u Boga može biti mišljenja da je Abraham u Starom testamentu s nepravom poslušao Boga kada se iskazao spremnim da žrtvuje Isaaka, a da je Adam imao pravo što nije poslušao Boga, kada je – slijedeći Evu – pojeo jabuku kako bi mogao živjeti s njom, kada su i bili protjerani iz Edena. Mladi ljudi koji su se s njihovim avionima zabili u zgrade u Sjedinjenim američkim državama, ili oni u Londonu, Madridu ili Tel Avivu koji aktiviraju bombe usred ljudske mase, nisu bili samo glupi što su to smatrali Božijom zapovijedi, ako su uopće vjerovali da su to njegove zapovijesti, nego su, povrh svega, bili i zli kada su prema njima bili poslušni…“
II
Točno onoga dana kada je „Druga Srbija“ plakala nad otvorenim grobom Zorana Đinđića, berlinski Christoph Links Verlag je objavio knjigu „Balkanska mafija“ s podnaslovom „Države u rukama zločina – opasnost za Europu“ (Balkan-Mafia, Staaten in der Hand desVerbrechens – Eine Gefahr für Europa, Christoph Links Verlag, Berlin, 2003.), u kojoj se radilo o isprepletenosti državnih institucija i kriminalnog podzemlja u Srbiji, ali ne samo u njoj, nego i u drugim balkanskim zemljama. Puka koincidencija bojavljivanja ove knjige s Đinđićevim ubojstvom nagnala je, pak, neke ovdašnje recenzente („Die Zeit“) da zaključe kako je autor „Balkanske mafije“ Norbert Mappes-Niediek „istraživao na izvjestan način zbivanja iza scene jednog atentata o kojem još nije mogao znati“.
Norbert Mappes-Niediek nije nepoznat be-ha upućenoj javnosti, on je uostalom od 1992. godine redovito izviještavao za ugledne njemačke novine i televiziju s Balkana i nesumnjivo pripada boljim poznavateljima mafijaških i političkih prilika u balkanskim «prijestolnicama» i provincijama, ako se to dvoje smije razdvojiti. A njegova knjiga ne opisuje tek praksu kriminalnih klanova i njihovu spregu s korumpiranim političkim elitama u balkanskim državama, niti samo upozorava na opasnost od prodiranja ovih pipaka u Zapadnu Europu. Ona nudi i izvjesna rješenja kako bi se ovi fenomeni mogli podvesti pod kontrolu, što je i čini dodatno vrijednom. U jednu riječ, Norbert Mappes-Niediek nije bilo tko, nego je u šarenolikoj i brojnoj skupini pravih i kvazi-stručnjaka za Balkan respektabilno ime. On je, između ostalog, autor i studije «Etno-stupica – Balkanski konflikt i što Europa može iz njega naučiti» (Die Ethno – Falle, Der Balkankonflikt und was Europa daraus lernen kann, Berlin, 2005.), koju uvažavaju i takvi autori kakav je povijesničar dr. Holm Sundhausen.
Iako se time ovdje ne bavimo, kažimo da su pozadine atentata na Zoran Đinđića kompleksne. O njima je na šestu obljetnicu Zoranove smrti progovorila i Zoranova majka Mila Đinđić. U interview za BH Dane broj 613, od 13. ožujka 2009. godine Zoranova je majka kazala: «Uvek je negde žurio… Poslednje što sam rekla bilo je – Zorane, čuvaj se! Nije me poslušao… A nije ni mogao. Nije mu bilo spasa. Bili su odlučili da ga ubiju… Prosti naš svet, ne voli da vidi nekoga prepametnog, nekoga ko je iznad… Pogledajte mu biblioteku… E, moj Zorane… Ogovarali su ga, svašta govorili protiv njega… Koštunica je u tome debelo učestvovao. Nikada mu nisu oprostili što je Miloševića poslao u Haag… Pitali su me jednom u Prokuplju policajci: ‘Na koga sumnjate?’ Na vašeg šefa – odgovorila sam – na Koštunicu! Zoranu sam stalno govorila da ih se čuva, ali je mislio da je pametniji od svih njih. I bio je…
Tema «balkanske mafije» je, dakle, bila i ostala vrlo intrigantna i za Europljane, prosto jer su kraci balkanske mafije podobro razapeti ne samo na tlu Zapadnog Balkana nego i Europske unije. Bande s Balkana kontroliraju trgovinu heroinom u Južnoj Njemačkoj i u Švicarskoj, u Austriji, Slovačkoj i Češkoj – ustvrdio je Norbert Mappes-Niediek – a centri takvih prstenova droge postoje i u Apuliji i u Bruxellesu, Liegu, Antwerpenu i Amsterdamu, u Kataloniji i na Costa del Sol, u Malmöu i Getöborgu, kao i u Južnoj Engleskoj. Njihove domovine služe počiniteljima kao baza i prostor za povlačenje, kao pripremni centar za poslove i kao praonica crnog novca”. Istražitelji u njima nailaze često na «crne rupe» (black holes) u kojima ne važe zakoni i u kojima nijedna država nema autoriteta.
Mappes-Niediekova studija je posebno relevantna i važna zbog autorovog lucidnog nalaza da su zločini na Balkanu «podržavljeni» i da balkanskim državama prijeti opasnost da postanu „plijenom korumpriranih elita i organiziranog zločina“, pri čemu je ne samo u njemačkom jeziku sintagma „organizirani zločin“ sinonim za mafiju. Takav sud stoji, nesumnjivo, i u dosluhu s ocjenama o balkanskim državicama u analitičkim štabovima vlada zapadnih zemalja, NATO-a i Europske unije i umnogome objašnjava zašto je prostor bivše Jugoslavije bio tako dugo u svojevrsnom cordon sanitare. A BiH je na nesreću u njemu još uvijek, zajedno s Albanijom, kao posljednji europski parija …
Zapadnim posmatračima, diplomatama i izvjestiteljima dugo je bilo poznato da su u Srbiji pod Miloševićom “kriminalcima planski dijeljene policajske iskaznice”, konstatira autor „Balkanske mafije“, znalo se i za stotine i stotine “neobjašnjenih ubojstava” visokih političkih dužnosnika, krupnih i sitnih mafijaša. Na Zapadu se i prije atentata na Zorana Đinđića pitalo zašto se nije ušlo u obračun s mafijašima i njihovim političkim zaštitnicima? Ali, Srbija je bila nespremna za katarzu. Nije bila nikakva tajna niti u što se sve upustila crnogorska vlast sa re-eksportom duhana u Zapadnu Europu, niti da u Makedoniji, primjerice, “policija drži vlastite bordele”, da u Tirani “kolumbijanska mafija nastupa kao investitor”, a da se “u Bosni i Makedoniji sa svakom novom vladom mjenjaju i policijski i carinski šefovi”, etc.
Sve balkanske vođe, koje su početkom 90-tih godina prošloga stoljeća obećale svojim narodima “oslobođenje”, stoje danas kod svojih podanika u sumnji za korupciju, za privatno bogaćenje ili, čak, “za veze s organiziranim zločinom”, ustvrdio je autor “Balkanske mafije”. Srpski istražitelji trudili su se do sada uzaludno da “otkriju bankovna konta i zlatne rezerve koje je familija Milošević sklonila na Cipar i vjerojatno u Švicarsku”, a neotkrivena su i enormna bogatstva Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, koji su kontrolirali sveukupan uvoz u “Republiku Srpsku”, preko firmi Selekt-Impeks i Centreks. «Hrvatski predsjednik Tuđman je umro 1999. godine u sumnji da je prikrio mutne poslove njegove žene, njegove kćerke, njegovih sinova i prije svega njegova unuka Dejana Košutića”, navodi autor «Balkanske mafije». U ovoj knjizi su, uzgred rečeno, dotaknute i sveze Tuđmana i Šuška s osobama poput Tute i Štele, a dokazuje se kako su razne “tute” i “štele” od samog početka bile samo karike u lancu kojim se nešto razvalilo kako bi se izvjesna gospoda obogatila, primjerice putem trgovine naftom s Karadžićem ili cigaretama s Crnogorcima.
U ovom tužnom nabrajanju i opisivanju nije ostao u krimogenom kontekstu nespomenut niti Bakir Izetbegović, a i kako bi, kada se radilo “većinom o familijarnim poslovima», tvrdi autor “Balkanske mafije”. Osobno sumnjam da su prećutani politički grijesi Izetbegovića mlađeg, koji je ocu u ratu bio i šef kabineta (!), neusporedivo veći od onih krimogenih koje spominje autor «Balkanske mafije». Oni su, naime, onakvi i onoliki koliki je doprinos oca i sina stvaranju tri kvazi-vjerske, teokratske i lopovske države u BiH. A u tom su pogledu i zasluge Izetbegovića Starijeg i Mlađeg nesumnjive…
I tako uzduž i poprijeko Balkana, od Vardara pa do Zagreba, od Tirane pa do Sofije, pri čemu je autor “Balkanske mafije” s Balkana izuzeo Grčku, u potpunosti, a Hrvatsku djelomično. Nju se tretira “balkanskom zemljom” samo ukoliko se mafijaški pipci dotiču Zagreba, ili se, pak, šire iz Zagreba. Kriminalci su nakon izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji postali narodni heroji u patriotskom tisku kako bi s uspjehom započeli svoju drugu karijeru, podjednako kriminalnu i “uspješnu” kao i onu do povratka u zemlju ili do izlazka iz domaćih zatvora, ustvrdio je autor. Tako su, upravo tim putom, “oni gore” stupnjevito i svjesno privatizirali novostvorene države, stvarajući novi tip odnosa mafije i države, naime mafijašku državu u kojoj su njeni prvaci ujedno i “glavni kumovi”!
Autor uočava zajedničke karakteristike prostora i mehanizme vlasti u njemu, a glavna karakteristika je „nastajanje smješe državne i privatne moći, politike i zločina, putem svjesnih odluka”. Pri čemu se priča o “podržavljenju zločina i zločinaca” najbolje ilustrira na primjeru Miloševićevog režima, koji je prvi s time započeo, ali se u većoj ili manjoj mjeri “mustra” iliti shema odnosi na sve vođe i vođene. Prvo su klasični srpski razbojnici, odnosno “zločinci po pozivu”, kako kaže autor, dobili “državni blagoslov” da mogu pljačkati hrvatska i muslimanska sela, odnosno mučiti njihove stanovnike, a potom će se krug zatvoriti. U ovom se odjeljku navodi i mišljenje poznatog beogradskog kriminologa Dobrivoja Radovanovića: “Ko je svoj život proveo u zapadnim zatvorima, priključio se Miloševićevom režimu, a ko je imao iskustva s jugoslavenskim zatvorima okrenuo se antikomunističkoj opoziciji”. Izuzeci poput Giške samo potvrđuju pravilo. “Ako bi neko i bio uhapšen, tada bi se kod njega našla policijska iskaznica”. Miloševićev režim je planski podijelio beogradskom podzemlju policijske značke, citira se u knjizi i raniji šef beogradskog Interpola Budimir Babović: “Od naših kriminalaca postadoše tada kolege”, koji su “zvanično uposleni i time bili imuni na progon”. Potom su, u pravilu, u Hrvatskoj i Bosni nastavili kao “borci za otadžbinu” ništa manje “kriminalnu karijeru”!
“Junacima našeg doba” poput Giške i Arkana, ili, Tute i Štele, kao i raznih “ćela”, posvećene su brojne stranice knjige “Balkanska mafija”. No, to nije njena osobita vrijednost, prije će biti da je na momente opterećuje. Ali, možda upravo preko ovih “junaka” i njihovih zaštitinika u samom vrhu vlasti čitatelj i može razumjeti kako je “balkanska mafija” postala sastavni dio državnih i privrednih struktura. Nažalost, njihove veze objašnjavaju ne samo krimogenu strukturu balkanskih režima, nego i latentne nezrelosti i bolesti balkanskih društava, od kojih se, strahovati je, niti neće za dugo vremena izliječiti!
U svim istočnoeuropskim “tranzicionim zemljama” je nakon pada komunizma kriminalitet jasno porastao, ali je “samo u bivšoj Jugoslaviji jedna već postojeća kriminalna scena uzdignuta u zavidan stalež”, zaključuje autor “Balkanske mafije”, koji pokušava da zapadnim čitateljima objasniti i “dogovornu ekonomiju” i “društveno vlasništvo”, koje je bilo kao bogom dano da se po drugi put “privatizira”, to jest pređe u ruke izabrane kriminalne i političke elite. Autorova ocjena, kako je specifičost “balkanske mafije” baš u tomu što je ona “progutala države”, je više no lucidan metodološki naputak. Na Balkanu se ne radi, tvrdi autor, o “organiziranoj grupi ljudi, koja se kao parazitska instanca sa nasilnim sredstvima ukliještuje između građana i države”, kako glasi čuvena definicija mafije italijanskog književnika Leonarda Sciascia-e. Ne, na Balkanu se ne radi o «parazitskoj instanci» između građana i države, nego o «izčeznuću države same». Stvarni problem je principijelne prirode, poručuje autor, «ljudi na Balkanu nemaju povjerenje u svoje nove države, a elite nemaju interesa za njihovov razvitak».
III
Smije li se, poslije svih ovih navoda, zaključiti da u stvarnosti većina ljudi na Balkanu nije ni željela ovakve nacionalne države, pogotovu ne ovakve kakve su formirane nakon svih ratnih i poratnih krvavih tranzicijskih pljački? Oni su željeli, tvrdi autor „Balkanske mafije“, samo odbaciti jednu državu koja više nije funkcionirala, a dobili su ono što su dobili. Ostaje im samo nada u pristup Europskoj uniji, nada običnih ljudi kojima je dosta eksperimenata pomiješanih s njihovom krvlju, a iz čega i jesu nikle “nove elite”.
U politološkom pogledu je posebno vrijedna autorova sugestija da bi zapadne zemlje, u prvom redu zemlje EU, morale konačno odlučiti hoće li pustiti da novostvorene nacionalne države same razriješe ove probleme ili će nešto činiti kako se mafijaške strukture ne bi učvrstile za sva vremena. (Nešto mislim da je ova šansa već propuštena!) Direktno se, dakle, sugerialo odgovornima u Europskoj uniji da poduzmu odlučnije korake u regionu Zapadnog Balkana, da započnu s infrastrukturnim i privrednim projektima, kako bi se na Balkanu napravilo “među-rješenje”, neka vrsta “Europskog privrednog i pravnog prostora”, o čemu su elementi i naznake već postojale u Stabilizacinom paktu za Jugoistočnu Europu, od kojeg se u međuvremenu odustalo, bolje rečeno kojemu je morala biti pronađena zamjena u RCC-u, Regionalnom vijeću za kooperaciju.
Već na prvi pogled izgleda nam da su neke od ključnih autorovih sugestija i uzete ozbiljno od strane «eurokrata» i dijelom operacionalizirane. Između ostalih prihvaćen je njegov prijedlog da se se osigura prijem balkanskih zemalja u Fond EU za strukturnu pomoć zemaljama-kandidatima, dakle i prije nego što dobiju status kandidata. Ali, nije, nažalost, prihvaćen prijedlog da europske policijske instance imaju pravo “direktne istrage” na Balkanu, te da najviše pravosudne i sudske instance u Europi imaju i pravo kazneno-pravnog postupka prema, primjerice, jednom krimogenom ministru u jednoj, posve svejedno kojoj, balkanskoj državici. Najvažnija autorova sugestija odgovornima u EU je bila, pak, ona o neophodnosti “skorašnjeg prijema u EU” svih balkanskih državica umjesto njihova otpisivanja. Jer bi se, u tom slučaju, otpisali ne oni koji su i doveli ove zemlje u stanje “civilizacijskog potonuća”, nego nesretni građani ovih zemalja. Ma koliko ni oni sami nisu ni nevini poslije svih silnih pogrešnih izbora koje su činili…
Balkanske zemlje, suštinska je poruka ove knjige, trebaju posve novu orijentaciju i pomoć u rješavanju nerješivog. Jesu li ovu poruku odgovorni u Europskoj uniji i definitivno razumjeli?
Mostar, 08. siječnja 2010.
(DEPO,BLIN)
ČITAJ, SLUŠAJ, GLEDAJ: WWW.DEPO.BA