Piše: Dinko Kreho

Svatko tko se danas hoće politički angažirati izvan uvjeta koje diktiraju kapitalistički sustav proizvodnih odnosa i njegov liberalnodemokratski okvir, odnosno izvan granica „kapitaloparlamentarizma“ (Alain Badiou) – nalazi se pred dvostrukim izazovom. On/a istodobno mora tragati za teorijskom pozicijom iz koje je moguće učinkovito kritizirati etablirane standarde „zdravorazumskog“ tumačenja društvene zbilje – što bi bio conditio sine qua non bilo kakva radikalnog angažmana – ali i neprestano samjeravati izborenu poziciju sa stanjem stvari „na terenu“, u realnoj političkoj konstelaciji, tj. s istim tim „zdravorazumski“ postuliranim mjerilima protiv kojih ustaje teorijskom intervencijom. Ukoliko nema na umu oba ova zahtjeva, današnji (potencijalni) revolucionar riskira u najmanju ruku da se nađe u slijepoj ulici – proizvodeći kritiku koja se uvijek iznova potvrđuje kao vlastiti cilj – a u najgorem slučaju da postane oruđe radikalne desnice. Naime, svakodnevno gledamo kako se u zemljama perifernoga kapitalizma (tzv. tranzicije) prosvjed protiv euroameričkog neokolonijalizma, suvremenog imperijalizma i bjelosvjetskoga kapitala uhodano prakticira kroz forme partikularističkog identitetskog nasilja. Upozorenje sociologa Vladimira Ilića da ljevica u takvome društveno-povijesnom kontekstu može postati „laka pešadija neofašizma“, a da toga niti ne bude svjesna, valja shvatiti vrlo ozbiljno.

Uzmimo za primjer neslavni ishod netom okončanih anti-NATO prosvjeda u Beogradu. Protiv održavanja beogradskog NATO-sastanka protestiralo se masovno: od neofašističkih udruga poput Obraza do anarhosindikalista, od ultradesničara Tomislava Nikolića do marksista i lenjinista, od stranke Vojislava Koštunice do one-man-banda Matije Bećkovića (netom pristiglog s pjesničke večeri u Mostaru) – svatko je imao svoj skup i svoje govornike. Jednom kad su više no voljni policijski odredi krenuli u akciju, tko je nagrabusio? Batine nisu popili ni neofašisti, niti ocvali pjesnik-agitator: pendrek je, naime bio gotovo ekskluzivno rezerviran za onaj progresivniji dio demonstranata, za manjinski skup na kojem se glas protiv imperijalističke i kolonijalističke politike NATO-pakta nije dizao s identitetskih pozicija, odnosno iz ideološkog sklopa krvi-i-tla. U trenutku nastanka ovoga teksta, prvi anarhist Srbije Ratibor Trivunac još uvijek je u zatvoru, optužen za organiziranje masovnih izgreda i protuzakonito okupljanje prosvjednog skupa; iako nije učinio ništa „ekscesno“, antimilitaristički aktivist Nikola Vukobratović uhapšen je, maltretiran i pušten novčano kažnjen. Što se dogodilo? Oni koji su protiv suvremenog imperijalizma došli prosvjedovati u ime egalitarističkih, univerzalističkih ideala, poslužili su kao topovsko meso za one kojima je NATO mrzak iz, eufemistično rečeno, znatno drugačijih razloga. Prije godinu-dvije dana uživali smo gledajući kako u tv-debati (emisija Klopka, BKTV) spomenuti Trivunac verbalno deveta razbijača s gay-parade, Obrazovca Mladena Obradovića; možemo samo zamisliti kako se Obraz ovih dana kolektivno naslađivao dok su organi države devetali Trivunca. Za razliku od debatne emisije, na beogradskim ulicama ne postoji privid neutralne javne sfere, u koju bismo po volji ulazili kao ravnopravni sudionici u dijalogu: tu, naprotiv, bivaju ogoljene strukturne nejednakosti oko kojih je ustrojen društveni poredak. A odnosi moći, najblaže rečeno, ne idu na ruku Ratiboru Trivuncu, anarhistima, lenjistima ili pacifistima i antimilitaristima.

Ovo dakako ne znači da bi se egalitarističke i emancipatorske političke inicijative – koje ću ovdje, preglednosti radi, podvesti pod zajednički nazivnik „ljevice“ – trebale de-radikalizirati, tj. da im preostaje jedino da načine kompromis s kapitalističkim centrima moći kako bi se distancirale od ekstremne desnice. Štoviše, radikalna ljevica i ekstremna desnica danas će više nego ikad nastupati s naizgled sličnim zahtjevima, ustajući prije svega protiv liberalne ideologije „normalizacije“, na fonu koje se odvija kapitalistička ekspanzija. Međutim, i pored izvanjskih sličnosti, ti zahtjevi ne koegzistiraju u istoj ravni, jer su artikulirani s fundamentalno različitih polazišta, te otud predstavljaju suštinski različite načine percepcije, a onda  i kritike istog predmeta. Ljevica mora insistirati upravo na ovom jazu, mora ga uvijek iznova otkrivati, tumačiti i produbljivati svojim teorijsko-praktičkim intervencijama. Dok si desnica može priuštiti da se povremeno oportunistički okoristi kritičkim dostignućima i inicijativom za akciju koja dolazi slijeva, obrnuto nije slučaj: ljevica je ta kojoj valja neprestance demarkirati i konceptualizirati vlastitu teorijsku poziciju, ali i izmišljati vlastite oblike mobilizacije, pobune i prosvjeda. Ukoliko pak zaboravi na imperativ mišljenja vlastite borbe, ako se bude lakomisleno zalijetala u „zajedničke“ bitke poput ove beogradske – ljevica će doista olakšavati posao neofašistima, kao što se pribojava Ilić.

Premjestimo sad fokus na kulturno-političko-medijsku scenu (post)dejtonske Bosne i Hercegovine. Nova bosanskohercegovačka nestranačka ljevica, koja se dobrim dijelom profilirala pod okriljem Jedinstvene organizacije za socijalizam i demokratiju (JOSD), vlastitu teorijsko-praktičku poziciju definira prvenstveno negativno – u opoziciji spram socijaldemokratske i liberalne orijentacije domaće Socijaldemokratske partije. U situaciji duboke razočaranosti stranačkom politikom, neprijateljstvo krajnje desnice spram diktature liberalnodemokratskog statusa quo, odnosno obećanje radikalizacije politike koje ona nudi može djelovati primamljivo potencijalnom revolucionaru. Upravo bi taj sirenski zov ljevica morala odlučno odbiti: nulta točka njezina samoprofiliranja jest borba protiv opće regresije u fašizam, klerikalistički opskurantizam i identitetsko nasilje. U toj borbi valja joj solidarizirati i s onima s kojima u načelu ne dijeli ideološki kurs, pa ponekad i s onima s kojima je u otvorenom sukobu – ali koji s njom dijele ovaj minimalni zajednički interes.

Slučaj Emira Suljagića, SDP-ovog ministra obrazovanja napadanog od klerikalne desnice zbog preispitivanja statusa vjeronauka u školskim programima, štošta govori o problemima s kojima se nova ljevica susreće pri promišljanju vlastite pozicije. U službenom priopćenju o ovoj aferi JOSD je osudio napade na Suljagića, ali je istodobno Suljagićevu inicijativu da vjeronauk u školama ne ulazi u prosjek ocjena otpisao kao nedovoljno radikalnu. Sukob između ministra i Islamske zajednice, između „crvene“ i „zelene buržoazije“, protumačen je kao konfrontacija izvan koje istinska ljevica može ostati, jer su obje strane njezini protivnici. Međutim, problem je u tome što si ovako postavljenu ekvidistancu ljevica jednostavno ne može priuštiti: da bi imala priliku inicirati društvenu transformaciju, ona mora razvijati solidarnost i s instancama, grupama i pojedincima s kojima inače baš i nije u ideološkom srodstvu. S obzirom na odnose snaga u aktualnoj političkoj konstelaciji nije pretjerano tvrditi da tek razvijanjem i održanjem širih mreža solidarnosti emancipatorna politika može dobiti šansu. U konkretnom slučaju: inicijativa ministra Suljagića, koliko god „skromna“ bila, pomjera granice onoga što je moguće javno zahtijevati na bh političkoj sceni, i time otvara novi prostor borbe. Takve šanse ljevica bi trebala prepoznati, ne ustežući se od toga da podrži svoje uobičajene oponente onda kad ih zajednički neprijatelj želi prikovati na stub srama. Bude li pak ona po inerciji dolazila u situaciju da „krasi“ desničarske izgrede, kao što se to dogodilo u Srbiji, bude li zaboravljala da s neofašistima nema solidariziranja, pa ni u ime antikapitalizma kao zajedničkog nazivnika – to će se obiti o glavu isključivo njoj. Ako se Obrazovac Obradović, dok i sam čeka na guljenje zatvorskog staža, ovih dana slatko smije, ljevica mu ne bi smjela davati povoda da se smije i iza rešetaka.

(BLIN MAGAZIN/đk)