Drago Hedl

Priredio: Eldin Hadžović

Kad je priča o onome što se događalo u garažama neposredno uz Sekretarijat za narodnu obranu postala tema dana svih medija u Hrvatskoj, u redakciju Feral Tribunea stigla je iz Velike Britanije e-mail poruka Bogdana Vučkovića. Čovjek, kojeg nisam poznavao, javio se iz Londona, zahvalio mi što sam objavio priču o stradanju njegovog oca i zamolio da mu pošaljem telefonski broj kako bi me mogao nazvati. Čuli smo se istog poslijepodneva. Bio je to dug razgovor u kojem mi je Bogdan Vučković ispričao kako je njegov otac i te subote 31. kolovoza 1991. otišao u svoju uobičajenu šetnju s prijateljima, no šetnju s koje se više nije vratio. Ispričao mi je kako pouzdano zna da na Patologiji Kliničke bolnice Osijek postoji obdukcijski nalaz iz koga se mora vidjeti što je stvarni uzrok smrti njegovog oca. Kako su on, majka i sestra ubrzo nakon očeve smrti napustili Osijek, taj dokument nikada nije držao u rukama. Rekao je kako vjeruje da će me zanimati što u tom nalazu piše i zamolio da mu prenesem, ako to ikad saznam. Na kraju razgovora ispričao je da je nekim stručnjacima u Velikoj Britaniji, gdje je s obitelji živio posljednjih godina, pokazao sliku iz Slobodnog tjednika i da su oni zaključili kako je lice njegovog oca najvjerojatnije bilo unakaženo kiselinom. Njihov zaključak poklapao se s onim što mi je ispričao Krunoslav Fehir, a uskoro ću dobiti i potvrdu da se to, nažalost, uistinu i dogodilo.

Tih sam dana dao mnoštvo izjava brojnim medijima, uključujući i nacionalnu televiziju, HRT, koji su tražili moj komentar o užasnoj osječkoj ratnoj priči. Budući da sam često bio u medijima, dežurna sestra na Odjelu patologije KB Osijek, čim sam je zamolio da pozove šefa dr. Branka Dmitrovića, glatko me preduhitrila u predstavljanju: „Znam vas gospodine Hedl, vi ste onaj novinar.” Kad se za nekoliko minuta pojavio u malom hodniku Patologije, dr. Dmitroviću bilo je savršeno jasno zašto sam došao. Za nekog tko bi promatrao sa strane, taj je prizor sličio na klasičnu filmsku scenu u kojoj novinar, na tragu značajnog otkrića, dolazi do osobe nevoljne da mu dâ ono što traži. Dr. Dmitrović, iako suzdržano ljubazan i susretljiv, postupio je upravo tako. Kad sam ga upitao može li mi dati uvid u obdukcijski nalaz o smrti Čedomira Vučkovića, trenutačno je otklonio tu mogućnost. „Uvid mogu dobiti samo članovi uže obitelji, a vi to niste, zar ne?” rekao je, kurtoazno se sa mnom rukovao i  zaključio razgovor. Istog popodneva nazvao sam u London Bogdana Vučkovića i objasnio mu da nisam uspio dobiti obdukcijski nalaz. No, u razgovoru smo došli na ideju kako doskočiti problemu koji je iskrsnuo. Rekao mi je da će već sljedećeg dana otići u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Londonu i poslati mi ovjerenu punomoć kojom će me ovlastiti da u njegovo ime mogu preuzeti obdukcijski nalaz o smrti njegovog oca. U srijedu, 20. srpnja 2005, ponovo sam došao na Odjel patologije. Držao sam u ruci službenu punomoć, ovjerenu žigom Veleposlanstva Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji, kojom me Bogdan Vučković 19. srpnja 2005. u Londonu, opunomoćio da ga zastupam „kod Kliničke bolnice Osijek, Odjela patološke anatomije u postupku ishođenja punog patološkog nalaza” za njegovoga oca „Vučković, Petra, Čedomira, rođenog 6. veljače 1933. u Đuričićima”.

Dr. Dmitrović se iznenadio što ponovno dolazim, a još više kad sam mu pokazao punomoć. Ali budući da je bila ovjerena u veleposlanstvu, imao je pokriće izdati mi dokument. Ubrzo se vratio s fasciklom u kojem se nalazio obdukcijski nalaz, ali nije mi dokumente dao u ruke, već je sadržaj omota preda mnom tek prolistao, pa sam vidio da ima možda i desetak stranica.

Uključivao je i fotografije. „Ovo ne možete dobiti”, rekao je, „ali ću vam dati dokument, potvrdnicu o smrti, u kojoj stoji što je bio uzrok.” Otišao je, noseći onaj fascikl i vratio se za desetak minuta. Pružio mi je list papira sa zaglavljem Kliničke bolnice Osijek, Zavoda za patologiju i sudsku medicinu, uredno ovjerenu ljubičastim bolničkim žigom i njegovim potpuno nečitkim potpisom. Još u hodniku, jedva dočekavši da vidim sadržaj, pročitao sam taj papir koji će kasnije, za sudbinu Krunoslava Fehira ali i sudski proces Glavašu koji će uslijediti, biti od iznimne važnosti. Pažljivo sam pročitao tri rečenice, napisane na potvrdnici o smrti: „Potvrđujemo da je Čedomir Vučković, star 58 godina, umro dana 01. rujna 1991. godine. Smrt je nastupila uslijed trovanja sumpornom kiselinom, a od drugih ozljeda utvrđene su strijelna rana trbušne stjenke i prostrijelna rana desne podlaktice. Uzrok smrti: Intoxicatio cum H2SO4.” Gledajući taj komad papira znao sam da u ruci držim „the smoking gun”, neoborivi dokaz da je Fehir govorio istinu. „Potvrdnica o smrti”, čitao sam dalje, „izdaje se na zahtjev punomoćnika sina kao dokaz o smrti imenovanog, te se u druge svrhe ne može upotrijebiti.” Fraza na kraju rečenice, nije me, naravno, ni na koji način obvezivala da faksimil ne objavim u sljedećem broju Ferala, to prije što se Bogdan Vučković s time složio.

Sada sam bio potpuno siguran da je Fehirova zastrašujuća priča bila točna. Glavaš je do tada koristio svaku priliku da u novinama Fehirovu ispovijed prikaže kao potpunu laž, a mene kao širitelja lažne informacije. Tvrdio je da je Fehir bio taj koji je ustrijelio Vučkovića i da izmišljenom pričom o ispijanju kiseline želi odgovornost maknuti sa sebe. No, sada je postojao neoboriv materijalni dokaz da je Vučković uistinu umro od trovanja kiselinom, a da su Fehirovi meci tek nanijeli rane koje nisu bile smrtonosne. Glavaš se našao u velikom škripcu. Cijela priča o pokušaju atentata i opasnom četničkom teroristu koji je Glavaša, pod okriljem noći, kako je to u Slobodnom tjedniku napisao Robert Pauletić, htio ubiti, stropoštala se u vodu. Ako je Vučković, bez obzira na svoju dob i vidnu gojaznost, doista preskočio dva i pol metra visoku ogradu i uputio se prema prozorima Glavaševa ureda, otkud u njegovom želucu sumporna kiselina koja ga je usmrtila? Bilo je jasno da je nije mogao popiti prije nego što je, kako je tvrdio ST, preskočio ogradu. Fehirov iskaz, potkrijepljen materijalnim činjenicama – obdukcijskim nalazom o uzrocima Vučkovićeve smrti – o čemu je u Kliničkoj bolnici Osijek postojao sačuvan elaborat, bili su čvrsta osnova na kojoj će tužiteljstvo moći graditi optužnicu. Istodobno, bilo je to pitanje na koje Glavaš i njegova obrana neće imati odgovora. Jer, sve se događalo samo nekoliko metara od njegovih prozora i zaista bi bilo nevjerojatno da on o tome ništa nije znao. Pošto je bilo potpuno jasno da Vučković nije nikakav terorist, otkud on uopće u blizini zgrade Sekretarijata, navečer u neradnu subotu? Tko ga je i zašto onamo doveo, kada je Glavaš tvrdio da u Sekretarijat nisu privođeni civili?

Ostalo mu je da cijeli slučaj prebaci u političke vode i u javnosti neprekidno govori kako mu je sve namješteno, kako se radi o montiranom političkom procesu i kako je istraga, koja će ubrzo započeti, odmazda premijera Ive Sanadera za to što ga je u svibnju te, 2005. godine, u Osijeku sa svojom nezavisnom listom – koja će ubrzo postati jezgra HDSSB-a5, njegove novoosnovane stranke – pobijedio na lokalnim izborima.

Jedna od osoba koja se nalazila u zgradi Sekretarijata za narodnu obranu 1. rujna 1991. uvečer, kad je usmrćen Čedomir Vučković, i koja će kasnije svjedočiti u procesu protiv Glavaša, ispričala mi je kako je, kad se cijela strka pred garažama stišala, Glavaš nazvao u Zagreb Marinka Božića, glavnog urednika Slobodnog tjednika, i ispričao mu što se dogodilo.

Upravo je Božić bio taj koji je predložio Glavašu da cijeli događaj predstavi kao pokušaj atentata i da Vučkovića prikažu kao opasnog četničkog teroristu koji mu je pokušao doći glave. Ta se ideja Glavašu učinila zanimljivom i toliko dobrom da nije stigao trezveno razmisliti u što bi ga izmišljena priča kasnije mogla uvući. Smatrao je kako će nakon toga postati još popularniji, ali i da će tom storijom moći utjecati na Zagreb, da će njome moći mahati pred očima Franje Tuđmana koji je dobivao sve više primjedbi na njegov rad. Tako će i Tuđman shvatiti u kakvim teškim okolnostima radi Glavaš i da mu je glava neprestano u torbi.

Kako je Marinko Božić već imao dva svoja novinara na terenu u Osijeku, javio im je da priču o atentatu na Glavaša pripreme za sljedeći broj. Prema iskazu Roberta Pauletića, priča koju je on poslao u uredništvo ondje se dotjerivala i dopisivala ne bi li djelovala još snažnije.

Osječki novinar Goran Flauder, koji je u to vrijeme također radio za ST izvještavajući iz Slavonije, pričao mi je kako je Božić u to vrijeme, u prvim danima rata u Slavoniji, pod svaku cijenu na stranicama svog lista htio imati „mrtvog četnika”. Sada mu se pružila prilika da to napokon i dobije – mrtvi Čedomir Vučković posthumno je postao četnički terorist, a Božić i njegove opskurne novine imali su i krunski dokaz: fotografiju mrtvog Vučkovića u dvorištu Glavaševa ureda. Bolje nije moglo biti. Po Božićevim standardima, bila je to priča kakva se samo poželjeti može, pa ju je vrijedilo nakititi dramatičnim tekstom. Taj je zadatak obavio Pauletić, a za „nadgradnju” pobrinuli su se Božić i urednici u Zagrebu, plasiravši bombastičnu najavu preko naslovne stranice. Ono što me zbunjivalo bilo je sljedeće: zašto je Glavaš uopće dopustio da Vučkovićevo tijelo završi na patologiji? Zašto se kasnije nije potrudio ukloniti obdukcijski nalaz? Uvijek je u osječkoj bolnici imao sebi odane ljude; namještao je ravnatelje i mogao utjecati na izbor čelnih ljudi pojedinih bolničkih odjela i sigurno bi se našao netko tko bi bez problema sklonio ili uništio taj fascikl. Na prvo pitanje odgovor sam dobio kasnije, na drugo mogu ponuditi tek pretpostavke.

Događaj ispred zgrade Sekretarijata vidjelo je previše ljudi da bi se sve moglo zataškati, pa je Glavaš pametno zaključio da je najmudrije pozvati policiju i istražnog suca da naprave očevid. Josip Reihl-Kir bio je mrtav i nije se morao bojati da će netko previše „čačkati” po onom što se stvarno dogodilo. Glavaševi ljudi, pripadnici njegovog BOB-a, imali su spremnu priču o „četničkom teroristu”, pa se nije morao bojati iskazâ svjedoka. Istražni sudac Mladen Filipović sve što su mu oni rekli prihvatio je bespogovorno, bez suvišnih pitanja. Kasnije, kad mi je do ruku došao njegov izvještaj u kojem Vučkovića bez ikakvih dokaza, samo na osnovu priča gardista, proglašava četničkim teroristom, bio sam potpuno uvjeren da je sve bilo urađeno pro forma. To je bilo upravo ono što je Glavaš želio: cijeli slučaj dobio je pečat službene istrage i sve što bi kasnije netko pokušao „potezati” lako bi se opovrglo izvlačenjem Filipovićevog zapisnika o očevidu. A on je dobro znao da istražni sudac neće „čeprkati” kako bi saznao što se stvarno dogodilo.

(nastaviće se)

(BLIN MAGAZIN)